U središnjem dijelu Indije, u pokrajini Madhya Pradesh, postoje špilje koje čuvaju najveću zbirku pre-thistorijske umjetnosti na tlu Indije. Špilje Bhimbetke prirodne su udubine i otvori u stijenama koje na pojedinim mjestima više izgledaju poput nadstrešnica ili skloništa u neobičnim kamenim formacijama. Na širem području pronađeno je oko sedamsto takvih špilja, od kojih je oko četiristo oslikano. Podijeljene su u više grupa, a 243 pripadaju grupi Bhimbetka. To su ujedno i najistraženije i najljepše oslikane špilje.
Iako se spominju u jednom zapisu iz 1888. godine, i to kao “budističko mjesto”, tek ih je 1957. godine javnosti otkrio jedan od najvećih indijskih arheologa Vishnu S. Wakankar.
Arheološka istraživanja otkrivaju da su špilje bile kontinuirano korištene od kasnog paleolitika (prije deset tisuća godina) sve do ranog povijesnog razdoblja, no istraživanja provedena tijekom 90-tih godina prošlog stoljeća u špilji nazvanoj Auditorum otkrila su dosad najstarije petroglife, čija se starost procjenjuje na čak dvjesto devedeset tisuća godina! Smatra se da su prve slike nastale u razdoblju mezolitika, a najmlađe prije tisuću godina, mada se preciznije datiranje još uvijek provodi.
Slike očigledno pripadaju različitim povijesnim razdobljima i variraju od grafičkih, geometrijskih, realističnih do stiliziranih i dekorativnih. Najčešće su prikazane razne životinje, od izumrlih do živućih (bizoni, tigrovi, lavovi, divlje svinje, slonovi, majmuni, itd.), uglavnom u scenama lova ili u međusobnim borbama, ali i domaće životinje poput konja i psa. Čovjek je prikazan kao naoružan lovac koji hvata životinju. Slike prikazuju i svakodnevni život: sakupljanje meda, ples, ukrašavanje tijela, te žene s djecom kako rade kućanske poslove. U kasnijem razdoblju oslikani su prizori ljudi u procesiji na konjima i slonovima, scene bitki, ljudi koji se voze u kočijama, a pojavljuju se i budistički simboli te mitski prikazi. Slike su veličine u rasponu od nekoliko centimetara do onih impresivnih, oslikanih na stropu, dimenzija 5 x 2 metra. Većina je oslikana bijelom i crvenom bojom, dok su rjeđe korištene zelena i žuta. Neobično je što crteži nisu izblijedili niti nakon nekoliko tisuća godina.
O stanovnicima špilja nema nikakvih podataka osim slika koje su nam ostavili. Jedna od teorija je da su to bili daleki preci indijskih urođenika, Adivasija, koji i danas žive na tom području – nalazište naime okružuje dvadeset jedno selo u kojima je tradicija lova i sakuplja-nja plodova i danas prisutna, a slike i simboli na zidovima njihovih kuća te na predmetima iz svakodnevne upotrebe govore o snažnoj i živoj vezi s kulturom onih koji su oslikavali špilje. Samo nalazište je do prije nekih pedeset godina bilo nepoznato ostatku svijeta pa je tako sačuvalo visok stupanj autentičnosti.
Špilje iz Bhimbetke, čiji se najraniji crteži uspoređuju sa špiljskim crtežima pronađenim u Australiji (Nacionalni park Kakadu) i u Južnoj Africi (Ukhahlamba), ali i u Francuskoj (Lascaux), UNESCO je 2003. godine uvrstio na popis svjetske kulturne baštine.
Autor: Dunja Rosić
[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
