Najbolje stvari u životu nisu stvari. ~ Art Buchwald
Dvadeset i prvo stoljeće donijelo je čovječanstvu jedno od najvažnijih iskustava i pouka: materijalno blagostanje nije dovoljno za ljudski napredak.
Kao i svaka ideja o napretku u povijesti, ideja materijalnog napretka i njegove povezanosti s ljudskom srećom zaživjela je kroz rad filozofa. Veći dio povijesti ljudi su živjeli jednostavno i nisu očekivali drugačije. Dok su filozofi poput Platona i Konfucija raspravljali o osnovnoj jednakosti i dostojanstvu svih ljudskih bića, filozofi prosvjetiteljstva te su ideale pokušali izraziti na konkretniji način. Pod utjecajem ideja slobodnog zidarstva, zamišljali su svijet u kojem bi svi ljudi mogli živjeti u dostojanstvenim uvjetima. Britanski filozof John Locke pisao je 1690. godine o “prirodnim pravima” svih ljudskih bića: slobodi, životu i vlasništvu, posijavši sjeme za “neotuđiva prava” u američkoj Deklaraciji o neovisnosti (1776.) i, konačno, u Deklaraciji o univerzalnim ljudskim pravima UN-a (1948.). Slijedeći Lockea, filozofi ekonomije poput Adama Smitha (1723.-1790.) razvili su praktične teorije koje su trebale donijeti bogatstvo velikoj većini čovječanstva. Te ideje, revolucionarne u to vrijeme, dovele su nas do jedinstvenog položaja u ljudskoj povijesti.
U nedavnom govoru na svečanosti dodjele diploma na Sveučilištu Virginia, ekonomist Robert Parham izjavio je da “današnji student na američkom koledžu živi bolje i bogatiji je nego što je to bio engleski kralj prije tristo godina.” U čisto materijalnom smislu, to je nedvojbeno točno. Kao rezultat onoga što neki ekonomisti nazivaju “velikim obogaćivanjem”, danas veći postotak ljudi, posebno u takozvanim razvijenim zemljama, živi na razini udobnosti o kojoj prosječna osoba prije samo sto godina nije mogla ni sanjati. “Devet od deset dijelova čovječanstva u životu se muči”, zapisao je irski filozof Edmund Burke 1765. godine, tj. većina čovječanstva, barem od vremena Rimskog Carstva, živjela je u onome što bismo nazvali materijalnim siromaštvom.
Vrijeme je da shvatimo da ljudski napredak zahtijeva više od samog materijalnog blagostanja. (…) To znači ponovno preispitivanje blagostanja kako bi se uključili elementi koji se danas često zanemaruju, poput suživota, autentičnosti, duhovnosti i još mnogo toga.
No, nemojmo se zavaravati ili biti previše zadovoljni. Prema podacima Svjetske banke, danas oko sedamsto milijuna ljudi živi u ekstremnom siromaštvu, što je otprilike broj ljudi koji je u svijetu živio u Burkeovo vrijeme. To uključuje oko tristo milijuna ljudi koji se suočavaju s akutnom glađu koja je, između ostalog, posljedica sukoba i klimatskih promjena. Ipak, u relativnim postocima, velik dio čovječanstva, posebno u razvijenim zemljama, živi u lagodnim materijalnim uvjetima.
Imamo svakodnevni izravni pristup toploj vodi, hrani i električnoj energiji. Gotovo svaki predmet koji poželimo može se za nekoliko dana pojaviti pred našim vratima. Možemo trenutno komunicirati s ljudima diljem svijeta. Postoje rješenja za teška zdravstvena stanja koja su u nedavnoj prošlosti bila neizlječiva. Smrtnost dojenčadi znatno je niža nego u prethodnim stoljećima. Premda materijalno blagostanje nije ravnopravno podijeljeno među svim ljudima, čak se ni životi siromašnih ljudi u razvijenim zemljama ne mogu usporediti s onima iz prošlosti. Smrt od gladi, naprimjer, gotovo je nepoznata u Sjedinjenim Američkim Državama i Europi.
Možemo nastaviti nabrajati materijalne i fizičke dobrobiti koje je čovječanstvo postiglo, ali jasno je da, koliko znamo, niti jedna druga civilizacija u povijesti nije dosegla ovu razinu materijalnog blagostanja i udobnosti koju dijele toliki ljudi.
Ta jedinstvena situacija omogućuje nam da iskusimo nešto što je ranije doživjelo vrlo malo ljudi. I sada, kada smo taj eksperiment proveli kroz nekoliko stoljeća, možemo sagledati rezultate i zapitati se: je li materijalno blagostanje učinilo naša društva mirnima i sretnima? Što smo morali žrtvovati za to blagostanje? Je li ono održivo?
Sreću je teško izmjeriti, a njezine uzroke još teže objasniti, ali postoje indikatori koji sugeriraju da naša društva nisu sretnija, a u nekim su slučajevima i manje sretna. Takozvane bolesti očaja (konzumacija droga, samoubojstvo i oštećenje jetre uzrokovano alkoholom) značajno su porasle u posljednjih dvadeset godina. Od 2020. godine samo u SAD-u svake godine oko sto tisuća ljudi (!) umre od predoziranja, a oko pedeset tisuća počini samoubojstvo.
Kada bi materijalni napredak bio dovoljan za sreću, moglo bi se postaviti pitanje što nam još treba. Što nam još nedostaje? Jesmo li nesretni zato što je potrebno nekoliko dana, umjesto nekoliko sati, da narudžba stigne do naših vrata? Trebamo li osobni dron da nam donese ručak iz hladnjaka ili osobni robot za masažu? Čini se da nam, koliko god živjeli udobno, nikad nije dovoljno. Ako nas materijalni uvjeti koje već imamo ne zadovoljavaju ili ne usrećuju, ništa što je materijalno niti neće.
Mnogi su raspravljali o cijeni materijalnog napretka, ali ono što se često zanemaruje zbog svoje suptilne prirode jest uspavljivanje naših duša. Kada smo pretjerano zaokupljeni produktivnošću i udobnošću, gubimo iz vida širu sliku onoga što znači biti čovjek.
A što je sa žrtvama koje smo podnijeli za materijalno blagostanje?
Mnogi su raspravljali o cijeni materijalnog napretka, ali ono što se često zanemaruje zbog svoje suptilne prirode jest uspavljivanje naših duša. Kada smo pretjerano zaokupljeni produktivnošću i udobnošću, gubimo iz vida širu sliku onoga što znači biti čovjek. Naši su umovi toliko okupirani materijalnim detaljima života da gubimo dodir sa suptilnijim aspektima stvarnosti, naša duša tone u san, a mi čak zaboravljamo da ti aspekti postoje. To se odražava u kulturnom padu, gubitku vrijednosti i moralnom sljepilu. Najgore je što to niti ne prepoznajemo jer se naviknemo na prljavštinu, kao čovjek koji se navikne na zagađeni zrak. Tek kad je vani u prirodi, primijeti da odjednom može lakše disati.
Kada je riječ o materijalnoj udobnosti, postoje dva pristupa: jedan je nastavak razvoja materijalnih sredstava za postizanje još veće udobnosti (kao što je npr. bilo korištenje perilice rublja umjesto pranja rublja na rijeci); drugi je biti zadovoljan i s manje. Postoji i srednji put: razvijati sredstva koja su održiva i koja se mogu dugoročno održavati, sve dok nas ta sredstva ne tjeraju da žrtvujemo stvari koje život čine vrijednim življenja. Kao što stara izreka kaže, trebamo i kruh i cvijeće: kruh da živimo, a cvijeće da imamo za što živjeti. Imajući ovu analogiju na umu, ako naša proizvodnja “više kruha” uništi cvijeće, putem smo negdje skrenuli na stranputicu.
Vrijeme je da shvatimo da ljudski napredak zahtijeva više od samog materijalnog blagostanja. Lijep namještaj ne čini sretnu obitelj niti lijep auto staloženog vozača. Materijalne stvari su važne, ali u pravom omjeru. Namjera nije romantizirati siromaštvo, koje je, kako kaže Platon, izvor velikog zla baš kao i pretjerano bogatstvo. Cilj nam je imati i blagostanje i napredak. To znači ponovno preispitivanje blagostanja kako bi se uključili elementi koji se danas često zanemaruju, poput suživota, autentičnosti, duhovnosti i još mnogo toga.
Možda je na tom tragu Thomas Jefferson, pišući Deklaraciju o neovisnosti SAD-a, odlučio zamijeniti jedno od tri izvorna prirodna prava Johna Lockea – pravo na vlasništvo u pravo na traženje sreće.
Autor: Gilad Sommer
S engleskog prevela: Sofija Stepanovska
