Neki u razgovoru više žele zadiviti svojom domišljatošću, time što mogu govoriti o svemu, negoli svojim rasuđivanjem – sposobnošću da uoče ono što je istinito; kao da je vrijedno hvale znati govoriti o nečemu, a ne ispravno rasuđivati. Neki su u određenim općim predmetima ili temama dobri, ali im nedostaje raznovrsnost; ta vrsta siromaštva obično je dosadna, a kad se jednom uoči, smiješna je. Najčasnija uloga u razgovoru je u njegovom pokretanju, a potom u usmjeravanju i prelaženju na nešto drugo jer čovjek tada drži konce u rukama. Dobro je u raspravu i razgovor unositi promjene, argumente, priče s razlozima, postavljati pitanja s izražavanjem mišljenja, šalu miješati s ozbiljnim stvarima; jer dosadno je kad netko zamara i gnjavi previše s bilo čime. Što se šale tiče, postoje određene stvari koje treba poštedjeti: naime, religiju, državne poslove, velike osobe, bilo čiji trenutno važan posao i sve što zaslužuje samilost. Ipak, ima nekih koji misle da im je duh zaspao ako ne ispale ponešto što pogađa u živac. To je žica koju treba obuzdati: Parce, puer, stimulis et fortius utere loris. (Poštedi ostrugu, momče, a uzde pritegni jače.)

I uopće, ljudi trebaju moći razlikovati slano od gorkoga. Zacijelo, onaj tko ima satiričnu žicu, pa se drugi plaše njegove duhovitosti, treba se i sam plašiti tuđega pamćenja. Onaj tko puno pita, puno će i naučiti i ugodit će drugima, a naročito ako bude prilagođavao svoja pitanja znanju onih koje pita; jer njima će dati priliku da govoreći ugode sebi, a sam će neprestano prikupljati znanje. Ali, neka njegova pitanja ne budu neugodna jer to više priliči istražitelju. I neka svakako i drugima da priliku govoriti. Čak i ako ima takvih koji bi htjeli vladati i zauzeti čitavo vrijeme, valja naći način da ih čovjek prekine i da u razgovor uvede druge, kao što svirači obično čine s onima koji predugo plešu galjardu. Ako se katkada pretvaraš da ne znaš ono što ljudi misle da znaš, drugi će put smatrati da znaš ono što ne znaš. O sebi samome treba rijetko kad govoriti i dobro birati što se govori. Poznavao sam jednoga o kome se govorilo s podsmijehom: Taj je zacijelo pametan čovjek jer toliko govori o sebi.

Francis Bacon - O razgovoru - slikaSamo je jedan slučaj kad čovjek smije hvaliti sebe i kad je to prikladno, a to je kad hvali vrlinu drugoga, naročito ako je to vrlina na koju i sam polaže pravo. Uvredljive riječi o drugima treba škrto upotrebljavati jer razgovor treba biti poput polja, a ne kao put koji vodi nečijoj kući. Poznavao sam dva plemića sa zapadne strane Engleske, od kojih je jedan bio sklon podrugivanju, ali je uvijek priređivao kraljevska gošćenja u svojoj kući. Onaj drugi je imao običaj pitati ljude koji su sjedili za stolom prvoga: Recite iskreno, je li pala koja poruga ili zajedljivost? Nato bi gost odgovorio: Dogodilo se to i to. A plemić bi rekao: Znao sam ja da on mora pokvariti dobru večeru.

Promišljenost u govoru više je od rječitosti, a govoriti prikladno sa sugovornikom više je nego govoriti dobrim riječima ili dobrim redom. Dug neprekidan govor, bez sugovornikova sudjelovanja, pokazuje nerazboritost, a odgovor bez staloženog izlaganja pokazuje plitkost i slabost. Kao što vidimo kod životinja – one koje su najslabije u trci, najspretnije su u zaokretanju; baš kao što se razlikuju hrt i kunić. Zadržavati se previše na detaljima prije nego što se prijeđe na bit, zamorno je; ne zadržavati se nimalo, neuglađeno je.

Iz knjige: Francis Bacon: Eseji ili savjeti politički i moralni