Kumulonimbus je oblak najvećeg vertikalnog prostiranja koji može sadržavati impresivnu energiju, a energija najvećih među njima usporediva je s onom atomske bombe bačene na Nagasaki.
Tko bi mogao zamisliti da jedan običan oblak može biti uzrok silovitih vremenskih pojava poput grmljavinskih oluja? Kumulonimbus (međunarodna kratica – Cb) istovremeno je zadivljujući i zastrašujući, tamni, pupajući oblak s izrazito vertikalnim razvojem. Baza oblaka je oko petsto metara iznad tla, a može doseći visinu od deset do petnaest kilometara. Donosi tuču i olujno nevrijeme. Volumen takvog prosječnog oblaka je 1.000 km3 s prosječnom gustoćom vode od 0,8 g/m3. Težak je, dakle, oko osamsto tisuća tona.
Formiranje kumulonimbusa
Kumulonimbus nastaje iz kumulusa – oblaka u nižim slojevima atmosfere, na visini manjoj od dvije tisuće metara, po lijepom vremenu – u kojem jake vertikalne struje uzrokuju značajne turbulencije.
Često se pojavljuje u karakterističnom obliku nakovnja s tamnom bazom i tada ukazuje na vjerojatno naglo pogoršanje vremenskih uvjeta.
U slučaju grmljavinske oluje, kumulonimbus je crn, gust i napunjen elektricitetom. Negativni naboj oblaka privučen je pozitivnim nabojem zemlje pri čemu zrak postaje vodič zbog puno vlage u zraku tijekom grmljavinskog nevremena.
Nastanak kumulonimbusa, a time i oluje, posljedica je različitih čimbenika kao što su vrućina, visoka razina vlage i sukob zračnih masa u jednom od atmosferskih slojeva.
Kralj oblaka, kumulonimbus, jedini je koji se može protezati preko sve tri razine troposfere, površinske, srednje i gornje, a povremeno čak prelazi u stratosferu. Kad se razvije i sazrije, kumulonimbus može poprimiti različite oblike. Zajednička osobina svih kumulonimbusa je da dodiruju tropopauzu, prijelazni sloj između troposfere i stratosfere, što podrazumijeva približno 12.000 metara na umjerenim geografskim širinama, a u nekim dijelovima svijeta i do 21.000 metara. Ovaj oblak, dakle, može doseći pa čak i premašiti 10.000 metara visine između vlastite baze i vrha.
To je ujedno i jedini oblak koji može proizvesti munje, a samim time i jedini grmljavinski oblak u strogom smislu. Ali, nisu svi kumulonimbusi olujni oblaci, vrlo često svjedočimo samo običnom pljusku.
Grmljavinske oluje i cikloni
Kumulonimbus je povezan s meteorološkim pojavama koje mogu biti razarajuće: kratkotrajnim snažnim pljuskovima, munjama, tornadima, vrlo jakim uzlaznim strujanjima, orkanskim udarima vjetra i tučom. Količina vode koja se kondenzira hlađenjem može doseći milijun tona, a uzlazno strujanje iznositi 40 m/s u najintenzivnijim slučajevima, tako da su to, u smislu hidrološkog ciklusa, pravi supertankeri.
Zid oka ciklona
U središtu jakih tropskih ciklona nalazi se tzv. oko koje karakteriziraju slabi vjetrovi i vedro nebo, okruženo sa svih strana oblačnim zidom u obliku tribina stadiona. Upravo u tom zidu, odnosno prstenu, zbog gradijenta atmosferskog tlaka, pušu najjači vjetrovi koji dosežu jakost 5. kategorije na Saffir-Simpsonovoj1 – više od 250 km/h. Kumulonimbusni oblaci ponekad uzrokuju obilne i intenzivne oborine, jake uzlazne struje koje izazivaju ekstremne atmosferske turbulencije, a ponekad i slabija tornada.
Poznato je da Velike ravnice u Americi često pogađaju razorna tornada. Središnja regija Sjedinjenih Američkih Država, poznata i kao “Aleja tornada”, ima klimatske uvjete i reljef koji pogoduju stvaranju superćelija i snažnih tornada gdje se polarne zračne mase, koje kanalizira planinski lanac Stjenjak, susreću s tropskim zrakom iz Meksičkog zaljeva.
Iako se približno 75% globalno zabilježenih tornada odnosi na SAD, ova vrsta fenomena pojavljuje se, u različitoj mjeri, i u mnogim drugim dijelovima svijeta: Europi, Australiji, Južnoj Africi, Argentini, Bangladešu…
Prepoznavanje kumulonimbusnog oblaka na nebu može pomoći u predviđanju vremenskih neprilika.
1 Skala klasifikacije intenziteta tropskih ciklona ili uragana koji se formiraju na zapadnoj hemisferi. Rangirana je u pet kategorija, prema intervalima brzine vjetra, i opisuje potencijalne razine štete za ljudsku infrastrukturu. Osmislili su je 1969. godine američki inženjer Herbert Saffir i direktor američkog Nacionalnog centra za uragane dr. Robert Simpson.
Autor: Michèle Morize
S francuskog prevela: Vesna Perhat
