Način na koji su građene piramide i ostale monumentalne građevine drevnog Egipta još uvijek je otvoreno pitanje koje se opire službenim objašnjenjima koje nudi suvremena znanost.
U mnogim egipatskim građevinama, naročito u onima u kojima su prikazani ljudski oblici, primjećuje se simetrija, vjerojatno da bi se naglasila savršenost lika kojeg predstavljaju. Tako se, naprimjer, na monolitnoj statui Ramzesa II. u Luksoru jasno može uočiti da dijelovi lica predstavljaju pravilan uzorak koji se uklapa u mrežu tzv. Pitagorina trokuta (čije stranice imaju odnos 3:4:5). Također, za razna reljefna udubljenja pretpostavlja se da pojedine točke na skulpturi predstavljaju referentna mjesta na koja su se oslanjali alati za njihovu obradu.
Ramzes II. u Luksoru
Budući da ne postoje dokazi da su drevni Egipćani raspolagali tehnologijom našeg modernog doba koja bi im omogućila strojnu obradu materijala, nije nam poznato koja su sredstva i alate koristili za postizanje tolike preciznosti u izradi građevina i predmeta koje su izrađivali. Nejasno nam je i to na koji su način rezali komade granita.
Nedvojbeni primjer toga je tzv. granitna jezgra br. 7, cilindričnog oblika visine jedanaest centimetara, koja cijelom površinom ima žlijeb u obliku spirale, a izgleda kao da je nastala pomoću stroja. Pronašao ju je engleski arheolog William Flinders Petrie koji je krajem 19. stoljeća sakupio kamene uzorke koji se ne mogu izraditi nama poznatim ručnim alatima.
Petrie je tvrdio da se na osnovu oblika žlijeba može zaključiti da je brzina njihove izrade po dijametru od 15,25 cm trajala samo deseti dio sekunde, kao i da se čitav proces brazdanja cilindra obavljao u kontinuitetu.
Stvarna dubina žlijeba iznosi maksimalno 0.1 mm, dok se udaljenost između žljebova duž cijele jezgre kreće od 1 do 2 mm. Uzimajući u obzir sam sastav granita, dubina žlijeba je veća u dijelu gdje se nalazi kvarc, u odnosu na dijelove sa feldšpatom1 koji je tvrđi. Prema današnjim spoznajama, to bi se teoretski moglo postići ultrazvučnom tehnikom bušenja, ali ne znamo kako bi mogao izgledati sam alat za bušenje. Ipak, na osnovu ovog uzorka može se zaključiti da je tehnika rezanja granita u Egiptu bila daleko iznad tehnologije koju imamo danas u 21. stoljeću.
Međutim, ne postoji dokaz da su žljebovi nastali rezanjem granita; to je moglo biti izrađeno i kasnije iz nekog drugog razloga. Budući da nije poznato da su Egipćani koristili naprednu strojarsku tehnologiju pri izgradnji građevina, nastala je teorija da se rezanje granita vršilo primjenom nekog kemijskog sredstva. Poznato je da je kvarc mnogo reaktivniji od drugih komponenti granita prilikom primjene raznih kemikalija, kao i da je pri tome njegova brzina otapanja mnogostruko veća.
William Flinders Petrie
Zanimljiva je teorija ruskog znanstvenika Nikolaja Vasjutina da se sličnim alatom koji se koristio u kiparstvu drevnog Egipta mogla napraviti i rupa u tvrdom materijalu kakav je granit. Udarna glava samog alata predstavlja bakrenu cijev, koja je inače manje tvrdoće negoli sam granit. Međutim, koristeći abrazivni prah korunda2 pomiješan s vodom, u izravnom kontaktu s granitom čija su zrnca visoke tvrdoće, moguće je rotiranjem i pritiskom na bakrenu cijev ostvariti željeni prodor u sam materijal. Sama teorija, iako iskustveno dokazana, nije dala objašnjenje i za žljebove kakvi su se našli na Petrijevoj granitnoj jezgri br. 7.
Među raznim teorijama koje nastoje objasniti kako su drevni Egipćani uspjeli napraviti građevine koje i danas predstavljaju svjetska čuda ponekad se predlažu jednostavna rješenja koja mogu biti bliža istini, a koja ne uključuju poznavanje visokosofisticirane tehnologije kakvu imamo danas.
Bez obzira na i dalje nerazjašnjene tehnološke metode obrade, mnogo je važnije pitanje što ih je to inspiriralo na megalitnu i vrlo preciznu izgradnju? Očito su bili više zaokupljeni trajnim i sakralnim idejama kad su čovječanstvu u nasljeđe ostavili ovakva izvanvremenska kamena remek-djela.
1 Silikatni mineral na bazi kalija koji čini oko 60% granita, uz kvarc i liskun.
2 Korund (šmirgl) je vrsta minerala, kristalni oblik aluminijevog oksida. Na Mohsovoj skali se nalazi pod brojem 9 što znači da je drugi najtvrđi mineral poslije dijamanta.
Priredio: David Brajić
