Henry Chorley, engleski kritičar i glazbeni pisac, na jednom od svojih putovanja na kontinent, otišao je u Leipzig da između ostalog upozna Mendelssohna i čuje neka od njegovih djela. Ubrzo po dolasku, iznenada se razbolio. Mendelssohna i druge glazbenike upoznao je prije nego što je završio u krevetu u sobi u prepunoj njemačkoj gostionici. Tek što se pročulo za njegovu bolest, uza stepenice se začuo težak hod koji se zaustavio pred vratima.
“Tko je to?” upitao je. Odgovor je bio: “Veliki klavir koji treba postaviti u Vašu sobu. A dolazi i sam
dr. Mendelssohn.”
I uskoro je zaista došao Mendelssohn sa svojim toplim osmijehom i srdačnim pozdravom.
“Ako Vam ne smeta”, rekao je, “mi ćemo Vam malo svirati, budući da ne možete izlaziti.”
Zatim je sjeo i počeo svirati glazbu o kojoj se Chorley raspitivao prethodnog dana. Satima je Mendelssohn, prema riječima Chorleya, oduševljavao nepoznatog stranca koji se uputio u Leipzig samo da ga upozna – spremno i radosno ga zabavljajući kao da se njegovo vrijeme nije mjerilo zlatom i kao da njegovo društvo nisu rado i nametljivo tražili “najbolji od najboljih”.
