Nedavno sam dobila inspiraciju da dublje istražim raspravu o tome jesu li važniji sustavi ili pojedinci. S jedne strane imamo stav da ono što nam treba nisu novi sustavi, već novi i bolji ljudi. S druge strane nalazimo izjave poput: “Sustavi su važniji od pojedinaca”, “Ljudi ne mogu nadvladati ‘loš’ sustav” ili “Loš sustav će svaki put pobijediti dobrog čovjeka”.

Čini se da za posljednje dvije izjave postoji mnogo primjera. Zamislite vrlo dobru, poštenu osobu koja se odluči baviti politikom jer želi nešto promijeniti. Lako je zamisliti da bi je sadašnji politički sustav ili spriječio ili bi je iskvario. Razmislite i o tome koliko učitelja ili medicinskih sestara i liječnika napušta profesiju zbog ‘sustava’. Dali su sve od sebe da stvari funkcioniraju i da dođu do pozitivnih promjena, ali su nakon nekog vremena osjetili da moraju dati ostavku i odustati.

Treba reći, također, da su sustavi vrlo važni. Filozofski gledano, sve je u životu dio sustava, bili mi toga svjesni ili ne. Život se temelji na univerzalnim zakonima, priroda dizajnira strukture i uzorke, sve je međusobno povezano i ovisno, dijelovi se mogu stvarno objasniti samo pozivanjem na cjelinu. Trenutačni naglasak u akademskoj zajednici, poslovnom svijetu i znanosti na ‘sistemskom razmišljanju’ doveo je do mnogih korisnih uvida i obogatio naše razumijevanje organizacijskih procesa. Naučili smo o ‘sistemskim propustima’ i koliko je teško ­donijeti sustavnu promjenu. Istina je da bez sustava ne možemo udružiti napore i raditi zajedno prema zajedničkom cilju. Drugim riječima, sustavi nam ­svakako trebaju.

Život se temelji na univerzalnim zakonima, priroda dizajnira strukture i uzorke, sve je međusobno povezano i ovisno, dijelovi se mogu stvarno objasniti samo pozivanjem na cjelinu.

Međutim, također je istina da pojedinci mogu promijeniti i da su mijenjali sustave. Rosa Parks, Nelson Mandela, Mahatma Gandhi, Martin Luther King, samo su neki od prvih koji padaju na pamet. Postoje bezbrojni drugi kroz povijest na polju znanosti, umjetnosti, politike i religije (Isus, Buddha, Muhamed, Mojsije, Zaratustra itd.). A tko, osim prirode ili života, stvara sustave? Pojedinci. Naravno, to je često zajednički napor, posebno kada se sustavi razvijaju stoljećima (naprimjer, sudovi i pravosudna tijela, institucionalni, politički ili obrazovni sustavi). Međutim, čak i tada sustave obično razvijaju pojedinci koji su vizionari i vođe.

Kao i uvijek, vidimo da nije ‘ili-ili’ nego ‘oboje/i’. Sustavi i pojedinci su vrlo važni. A sustavi i ljudi mogu biti krivi. Međutim, ono što se ponekad zanemaruje je veza između pojedinaca i sustava. Sustavi su izraz načina na koji mi ljudska bića razmišljamo, osjećamo i vidimo svijet. Oni odražavaju naše vrijednosti i našu ‘filozofiju’.

Sustavi su izraz načina na koji mi ljudska bića razmišljamo, osjećamo i vidimo svijet. Oni odražavaju naše vrijednosti i našu ‘filozofiju’.

Svaki sustav je zamišljen da postigne određeni cilj ili da dođe do određenog rezultata. Ako vjerujemo da su novac i ekonomija najvažnije stvari u našem svijetu za sreću i jamstvo sreće, jednakosti, slobode i pravde, tada će većina naših sustava biti koncipirana s ekonomskim usmjerenjem.

Nikad u povijesti nismo imali više sredstava nego danas. Međutim, jesmo li sretniji? I je li uništavanje okoliša bila visoka ‘cijena’ za sreću koju smo postigli? Razmislite…

U tom smislu, dobivamo sustave kakve zaslu­žu­jemo. Već je Platon istaknuo da kad se ljudska bića mijenjaju, mijenjaju se i politički sustavi.

Ako je kvaliteta ljudskih bića ta koja stvara i može mijenjati sustave, onda su nam potrebna ‘nova ljudska bića’ jer bez njih nećemo imati bolje nove sustave.

Pokazao je da čak i kad bi prava ‘aristokracija’ (od grčkog aristos – ‘najbolji’) postojala tamo gdje vladaju ‘najbolji’, kada bi se ti ‘ljudi od zlata’ malo iskvarili i pridavali veću važnost časti nego mudrosti, sustav bi se pretvorio u ‘timokraciju’, kako je to nazvao. Onoga trenutka kada bi bogatstvo postalo važnije od časti, sustav bi se spustio u oligarhiju ili plutokraciju… i tako dalje.

Samo će ‘novi’ tip ljudskih bića zapravo moći stvarati sustave koji razvijaju viši potencijal ljudskog bića.

Ako je kvaliteta ljudskih bića ta koja stvara i može mijenjati sustave, onda su nam potrebna ‘nova ljudska bića’ jer bez njih nećemo imati bolje nove sustave. Ljudska bića koja su manje sebična, manje potkupljiva, suosjećajnija, više idealistična, koja shvaćaju da ‘ne živi čovjek samo o kruhu’, da nam je potreban smisao i da trebamo razvijati svoju sposobnost ljubavi, praštanja, razumijevanja. Samo će ‘novi’ tip ljudskih bića zapravo moći stvarati sustave koji raz­vijaju viši potencijal ­ljudskog bića. Sustavi sami po sebi neće unijeti etička i moralna razmatranja kod donošenje odluka. To će ­učiniti ljudska bića.

Autor: Sabine Leitner
S engleskog prevela: Sofija Stepanovska