Danas sam vidjela Proljeće. Sigurno je da ga možemo vidjeti svake godine, međutim, živimo toliko užurbanim životom te se događa da velike ljepote prirode prođu pokraj nas neopažene.

Proljeće koje sam danas vidjela zračilo je poput profinjenog i svjetlucavog duha među stablima. Ta je predivna slika privukla moju pažnju i u tom sam se trenutku prisjetila onih tankoćutnih likova koje je Botticelli prikazao u svojoj verziji Proljeća. Kao što nam svijet mašte poklanja “čuda”, tako je i meni došlo proljeće, ostavljajući za sobom poruku…

Potaknulo me da se prisjetim kolika je bliskost između sna i smrti, da vidim kako ono ima snagu da nadjača oboje jer tamo gdje nam se učini da više ničega nema, uzdiže se čudo Uskrsnuća.

Podsjetilo me na ono što su stare tradicije povezivale s misterijem Sunca: prva zraka prvog dana proljeća (ustvari prvog dana godine) donosi posebnu snagu novog, čistog i dobrog. To je i prvi udisaj nakon jednog dugog razdoblja, to je prvo svjetlo nakon neprekidnog mraka.

Podsjetilo me na vrijednost Ljepote, ali ne ljepote sastavljene od nagomilanih oblika, već izvedene u jednostavnim linijama, tek naznačenih kontura: proljetne ljepote, mladenačke, naivne, prirodne. Spoznala sam da je ljepota samo proljeće, da je to Žena i da bi sve žene – kao njene kćeri – trebale moći oponašati njene magične izraze ljepote.

Podsjetilo me na smiješak kod buđenja, na dijete koje jutrom otvori oči… Kolika je vrijednost jednog jedinog smiješka u ovom svijetu zime, ispunjenom boli i agresivnošću…

Podsjetilo me na toplinu dobroćudnog i ugodnog gosta, na mogućnost da se pomogne, na odanost i ljubav prema nekome tko to treba, na mogućnost da budemo plemeniti…

I dodirnula sam nešto od misterija vječnosti: ljepotu, nježnost, čistoću, plemenitost – dijelove vječnosti. Vječnost nije beskraj, prazan, tužan i hladan u kojem se ništa ne događa, već samo protječu sati… Vječnost je neprekidno oživljavanje, ponovno buđenje u svakoj novoj minuti, stalno vraćanje na početak.

Proljeće je vječno. Dolazi nam samo jedanput u godini, prikazujući se u svjetlu i cvijeću, u toplini i zvuku. Ali, zaustavimo na trenutak ovo živo sjećanje jer tijekom ostatka godine čuvamo sjeme njegove tajne: budimo se svakog jutra, živimo svakim danom, iskorištavajući najviše što možemo svaki sat i čuvajući svježinu potrebnu za sutrašnje ponovno rođenje, približavamo se bogatstvu obilja koje se u godišnjim dobima naziva ljeto.

ProljeceZa nas koji koračamo, za nas koji još uvijek možemo samo sanjati potpuno ostvarenje ljeta, za nas kojima je potreban oslonac prijateljske ruke: za sve nas stiglo je proljeće.

Danas sam vidjela proljeće kao dar kojim nas dariva Vrijeme, nagovještavajući trenutak koji će doći. Ta me je vizija razveselila jer ima toliko teških i proturječnih trenutaka u životu da se može i posumnjati da nam proljeće uopće više neće doći ili da Sunce više neće jutrom pokazati svoje lice.

Danas sam vidjela Vrijeme koje, kao i uvijek, ulaže najveći napor kako ne bi iznevjerilo ono što je bilo prije, u proteklim proljećima, i što je sada, u ovome koje tek slijedi. Proljeće je, po mom mišljenju, uvijek isto, ali… “kako ga mijenjaju mračni valovi naše epohe!”

Proljeće se tijekom minulih stoljeća prikazivalo slikom krhke djevice koja simbolizira buđenje čitave prirode, svega što je lijepo, dobro i što spava duboko u nutrini ljudi. Ono je bilo sinonim za radost i ponovni susret, za sreću i svjetlost. Poziv je da se sve počne iznova, da se zaborave stare boli, da se osjeti životna energija koja protječe kroz naša tijela. Proljeće plaho korača, otkrivajući iz dana u dan misterij svijeta koji je cijele zime spavao, slijedeći pravac rasta i sigurne evolucije prema zrelosti ljeta. Zbog svega toga, uvijek se dočekuje s radošću i nadom. Nisam ga samo ja vidjela… Svaki je čovjek u svojim očima ponio jednu iskru slike proljeća.

Bez sumnje, danas se na proljeće gleda na jedan drugi način. Danas je potrebno uložiti napor da ga se uoči. Ono izvršava svoj zadatak kao i uvijek, pojavljuje se u iste dane, ali koliko više posla mora sada obaviti?! Koliko je tužnih predjela koje mora probuditi?!

Više nas ne pritišću samo hladnoća i tama zime. Mnogo su teže patnja i tereti koje moramo nositi na već umornim ramenima. Pritišću nas i smrknute duše, mržnja i nerazumijevanje, besmisao i zabluda, gnjev i prezir… Gotovo da uopće i nije važno što stiže proljeće. Kako skrenuti pažnju na njegovo prisustvo u ovako tužnoj sredini?

Ja sam ga ipak uspjela vidjeti i vjerujem da bismo svi mogli za trenutak otvoriti naše osjećaje i dušu prema proljeću.

Ne smijemo dozvoliti da tjeskobe u potpunosti ovladaju nama i da učinimo od našeg života neprekidnu smrt. Ne smijemo odbaciti nadu i san o nekom boljem svijetu koji bismo mogli sagraditi u svemu što nas okružuje. Mogućnosti se ne mogu iscrpiti tako brzo kako mi mislimo jer milosrđe Prirode je bezgranično i nudi tisuću i jedan novi put kojim se može proći. Svjetlo proljeća sja neumorno, iz godine u godinu, i kazuje nam da iznova uložimo napor ka ponovnom vraćanju u istinski život.

Danas sam vidjela Proljeće… i jednog će se dana ovo što je danas samo sjenka, u potpunosti pretvoriti u stvarnost. I još će se jednom simbol ljubavi i sreće pojaviti pred ljudima.

Kada se priroda, koja stalno kruži, iznova probudi iz svog sna, probudimo se i mi! Kada procvjeta cvijeće, nagovješćujući plodove, procvjetajmo i mi! Odvojimo pogled od svakodnevnih sjena! Naučimo hrabro živjeti naše sadašnje snove koji će već sutra postati istiniti!

Učiti, to znači potpuno živjeti svaki dan. Znati živjeti znači naučiti od Proljeća vještinu stalne svježine. Odvaži se i ti da ga vidiš jer… i tebi je stiglo proljeće!

Autor: Delia Steinberg Guzmán
Sa španjolskog prevela: Sonja Ivanović