Prirodno je željeti živjeti uspješan i smislen život; osjećati da nečim doprinosimo društvu, da imamo određeni utjecaj na svijet oko sebe i da ga činimo boljim. Drugim riječima, osjećati da živimo ispunjen život. Da bismo to postigli, pokušat ćemo utjecati na druge, da u njihovim očima izgledamo uspješni i netko od koga vrijedi učiti. To je način da utječemo na druge, da im privučemo pažnju. Međutim, problem nastaje ako zamijenimo sredstvo s ciljem, pritom zaboravljajući da jedno ne može zamijeniti drugo. Djelovati uspješno izvana ne znači nužno i posjedovati stvarnu nutarnju kvalitetu.

Sudeći prema društvenim mrežama, čini se da je najvažnije predstaviti se uspješnim. Što nas više smatraju takvima, to više dobivamo na pozornosti i popularnosti, to je veće umrežavanje, što jamči i veći utjecaj, barem se tako čini. Na tim platformama pokazivanje i vanjština postaju najvažnija stvar. Nitko ne želi da ga drugi smatraju “promašenim”, što god to značilo. Takve platforme često izgledaju kao reklamni panoi za promociju samoga sebe i stvaraju opsesiju izgledom. S obzirom na to ko­-lika se energija, inteligencija i sposobnost ulažu u tom smjeru, ne možemo ne zapitati se koliko bi samo koristi naš svijet mogao imati kad bi sve to bilo usmjereno na korisniji cilj, na služenje idealu, na primjer.

Naravno, bilo bi nerazumno ne pridavati nikakvu pažnju stvarima koje utječu na druge, ignorirati način funkcioniranja današnjeg svijeta u kojem su društvene mreže itekako dio našeg života. Trebamo biti svjesni kako društvo i svijet definiraju dobro i zlo, uspjeh i neuspjeh, čak i samo radi toga da osvijestimo gdje smo mi u odnosu na te kriterije. Međutim, razumijevanje tih relacija ne znači da ih i mi trebamo usvojiti. Ako je za naše biće najvažnije živjeti smislen život, najvažnije je da ga mi sami definiramo, a ne dozvoliti da to svijet učini za nas.

Moramo se pitati što nam je bitnije: biti uspješni po mjeri društva ili uspješno slijediti vlastiti put u životu sa smislom koji smo mu sami dali? Što nam je važnije? Bojimo li se više toga da smo gubitnici u tuđim očima ili u vlastitim? I što točno za nas predstavlja promašen život? To također mora biti određeno našim vlastitim parametrima, a ne tuđim.

Činjenica je da nam je prilično stalo do toga kako nas drugi doživljavaju, da steknemo njihovo odobravanje, često mnogo više od formiranja neovisnog mišljenja o vlastitom životu. Nekad nas to dotiče do te mjere da utječe na naše odluke, ponašanje, naše samopouzdanje, osjećaj sreće, pa čak i osobni identitet. Na taj način gubimo našu najdragocjeniju autentičnost.

Stoga moramo uzeti stvar u svoje ruke i zapitati se što je naša definicija uspješnog i smislenog života. I kako ćemo mjeriti uspješnost, znajući da svaka osoba ima vlastiti put? Svi smo jedinstveni i posebni, i svi smo pozvani, pjesnički rečeno, da sanjamo svoje snove i da ih slijedimo, čak i ako pokleknemo stotinu puta. Možda je bit života baš u tome? U umjetnosti življenja, sanjanju i ispunjenju na najbolji mogući način.

Ako se oslanjamo na sud drugih o tome koliko je naš život uspješan, onda se to svodi na ono što drugi vide, odobravaju i cijene. Ne smijemo gledati na svoj život kao na proizvod koji drugi ocjenjuju. Ono izvanjsko tad postaje mnogo važnije od nutarnje stvarnosti. Ako to postane naša vodilja, može nas odvesti jedino do površnog života. Međutim, ako se radi o traženju i ispunjenju smisla života, onda moramo sasvim iskreno procijeniti koliko smo uspješni u odnosu na vlastite kriterije. Moramo se usuditi biti iskreni prema sebi, a ne dopustiti biti oblikovani i definirani onim uobičajenim, koliko god to nekad bilo neugodno.

Dakle, kako mjeriti svoj uspjeh? Po kojim krite­rijima? Radi li se o stizanju do cilja, jasno definiranom postignuću? Ili se radi o procesu usavršavanja sebe, istinske potrage, pri čemu mjerimo kvalitetu i autentičnost života dok se krećemo ususret snu koji stalno razvijamo i težimo njegovu ostvarenju?

Biti autentičan i izvlačiti najbolje iz sebe, ne uspoređujući se ni s kim, ne znači biti odvojen od cjeline. Naprotiv, i što je najznačajnije, kao što tvrde drevne filozofije, samo slobodan pojedinac može ostvariti vezu s cjelinom i biti u harmoniji s jedinstvom Života. Iskrena autentičnost je ključna za vraćanje kapi oceanu, od kojeg se nikad uistinu nismo ni odvojili. S druge strane, oblikovanje prema tuđim gledištima čini da budemo vezani za površno, za ono periferno, sviješću odvojeni od univerzalnog života. U prvom slučaju, čovjek može pružiti pravu velikodušnost, postajući snaga Života i Svjetla da bismo je podijelili s drugima; u drugom, pak, uvijek ovisimo o priznanju drugih i s vremenom postajemo poput prosjaka čija je glavna preokupacija traženje i primanje od drugih.

Oduvijek je bilo onih koji su se usuđivali tragati, pronalaziti, a zatim nam i ponuditi neke odgovore ako znamo prepoznati stvarnu, životno primjenjivu filozofiju. Ipak, mi sami moramo biti ti koji trebaju dati odgovor na ključna pitanja koja ljudska bića uvijek sebi postavljaju: Tko smo?, Koju svrhu naš život ima?, i slično.

Ako ikad prestanemo sebi postavljati ta osnovna pitanja, smatrajući ih nevažnim u današnjici, na koji ćemo način definirati naš uspjeh u životu? Prema kojem kriteriju ćemo mjeriti naše napredovanje? Moramo se usuditi dati životu smisao koji vidimo u njemu, dok neprestano tragamo za dubljim razumijevanjem, nudeći mu veću odanost i vjernost. Na kraju krajeva, mi smo ljudska bića, što samo po sebi za­htijeva dublje promišljanje, iznad pukog preživljavanja. To može biti odlično polazište za uređenje vlastitog života tako da bude istinski uspješan.

Autor: Yaron Barzilay
S engleskog prevela: Maša Jovanović