Forma je izdržljiva, trajna, savršena i uvijek mlada, a ono što se troši njen je materijalni oslonac. Na križanjima puteva vremena forme ciklično postaju vidljive, vjetar vremena ih odnosi i ponovno čini vidljivima. Zbog toga su ideali, poput Harmonije i Ljepote, trajni, nepokvarljivi, besmrtni.
Ovu potrebu isticao je Platon u svim svojim djelima, a dvadesetak stoljeća kasnije i Kant, jer za čovjeka nema većeg neprijatelja od drugog čovjeka ako je on loš, niti boljeg prijatelja i veće pomoći ako je on dobar.
Uljudnost je istovremeno oblik plemenitosti i ljubavi i kao takva postojala je u svim kulturama i civilizacijama. No, vremenom je ovaj pojam postao sinonim za licemjerje. Potrebno je opet obnoviti oblike istinske uljudnosti pred najezdom animalnosti.
Mit o Ozirisu je univerzalni mit o besmrtnosti duše i postojanju kozmičke sudbine u kojoj čovjek treba svjesno i aktivno sudjelovati. Ovo je mit o nutarnjem uskrsnuću čovjeka, o uskrsnuću na inicijatski način. U Egiptu se inicijacija shvaćala kao mogućnost ubrzanja jednog prirodnog procesa – evolucije čovjekove svijesti.