Ovu potrebu za stanjem mo­rala koje izvire iz po sebi čiste prirode, iz samoga bi­tka, Platon je isticao u svim svojim djelima, a više od dvadeset stoljeća kasnije i Kant i njegovi nasljednici.

Nema tog filozofa koji je sebe smatrao takvim, ili mislioca koji bi sumnjao u ovu potrebu. Unatoč tome što je s padom klasičnog svijeta ova sama po sebi razumljiva potreba postala uvjetovana snažnim teološkim, političkim i socijalnim, ili tek gospodarskim strujanjima.

JAL_FiremanRazvoju instrumentalne mehanike u fizičkom svijetu pridružio se sličan proces u metafizičkom, uslijed kojeg je pojedinac malo-pomalo zaglibio u baruštini onoga što možemo nazvati “kultom pro­cesa” i procedura.

Na taj je način čovjekova uro­đena dobrota postala uvjetovana njegovom religijom, obiteljskim porijeklom, geografskim, rasnim i mnogim drugim pretpostavkama koje bi mogle ispuniti stranice i stranice onoga što bi moglo postati detaljnom zbirkom predrasuda i površnosti.

Čovječanstvo je postalo oča­rano planovima i sustavima, razli­čitim oblicima posuda umjesto sadržajem. Uslijed sloma etičke platforme posegnulo je za više ili manje utopijskim receptima. Zamišljajući zlo kao nešto stvarno – što više nije naprosto nedostatak dobra nego opipljiva prisutnost – ljudi su pribjegli egzorcizmima svih boja, depersonaliziranih u nadindividualnom. Biće prelazi u drugi plan, uvje­tovano sredstvima koja će, hipotetski, kroz vjeru ili razum stvoriti savršenog čovjeka od njegovih vlastitih nesavršenosti.

To možemo zamisli­ti kao vjerovanje da ćemo skupljanjem gli­nenih cigli na hrpu na određen na­čin izgradi­ti zid od monolitne stijene, samim tim što će “magija” kombinacije transformira­ti prirodu poje­dinačnih komponenti.

Iz duhovnog omasovljavanja kroz stoljeća slijedila je moderna pro­izvodnja na pomičnoj traci; bez stvarne provjere vjerovalo se da će kombiniranjem parcijalnog s parcijalnim nastati stvorenje bogato vrlinama i dobrotom, identično svojim prethodnicima i onima koji će ga slijediti. Štoviše, prihvaćena je ideja evolucije formi utemeljena na principu “pokušaja-pogrešaka”.

No, prestao je biti važan čovjek kako bi se dao prioritet zajednici, kao da su ljudi tek puki izum su­stava i kao da su im vlastiti sustavi dali pravo da prežive zbog njihove sposobnosti prilagodbe i gubitka svake osobnosti… ukoliko je ova uopće bila prihvaćena kao takva.

Proizvodi s pomične trake ocjenjuju se prema tome odakle potječu, odnosno, s obzirom na sustav koji ih je stvorio.

Violin_LEAD-BMKršćani su dobri, “pogani” loši.
Plemići imaju “plavu krv”, a ostali su “seljaci”.
Narod je dobar, a kraljevi su loši… Živjela giljotina!
Radnik je dobar, industrija­lac loš.
Vojnik je vrjedniji od zemljoradnika, ili obratno.
“Odabrani narod”… “Božji narod”… Kako se čini, da bi posto­jali oni “dobri”, potrebni su im oni “loši”.

Taj opći zajednički nazivnik razlog je zbog kojeg se govori o kršćanima, židovima, muslimanima, ateistima, bijelcima, crncima, bogatima, siromašnima, obrazo­vanima i neukima. To je rasizam u svim svojim bojama.

Ova masovna težnja za kolektivnim iskupljenjem i kolektivnim uništenjem onih koji ne sudjeluju u ovom ili onom iskupljenju, ovoj ili onoj klasi ili stranci, u potpunosti se uzdaje u sustave, vjerovanja, klanove i prihvaćanja. Čovjek pojedinac gubi važnost do te mjere da je neshvatljivo da netko nije uključen i ne djeluje u nekoj trenutačno popularnoj stranci ili grupi.

Ipak, stvarni slom komuni­zma, fašizma, nacizma i kapitalizma sa svim njihovim odgovarajućim političkim, socijalnim i gospodar­skim karakteristikama, posijao je u narodu sumnju u djelotvornost sustava. Usprkos tome što gotovo svi narodi svijeta vape za demokracijom i pravom glasa, čime možda upravljaju snažni centri moći, u trenutku kada trebaju prići glasačkim kutijama, polovica njih odbija to učiniti, a tamo gdje je glasovanje obavezno, ostavlja se prazan listić ili se namjerno bojkotiraju liste koje je kreirao sustav.

S iznimkom nekih oblika islama, u religijama se događa isto. Premda se na osnovi popisa stanovništva, na primjer, Italija čini kao katolička zemlja, u stvarnosti su crkve pune znatiželjnih turista, samostani prazni, pretvoreni u mjesta susreta nevezanih uz religiju, a sam Papa predmet je poruga o njegovoj nacionalnosti ili načinu odijevanja. Očigledno, ono što se tradicional­no smatralo “svetim”, daleko je od toga.

Rješenje ovog problema pro­izlazi iz jednostavnog shvaćanja da ono što je uistinu važno nisu sustavi, već ljudi koji ih čine i da je njihova moralna kvaliteta ono temeljno.

Nije važno vode li neku drža­vu “desni” ili “lijevi”, da li je sustav vladanja predsjednički ili monarhistički. Ono što je bitno jest to da li je čovjek, odnosno jesu li ljudi odgovorni za upravljanje ze­mljom dobri, pošteni, pravedni, djelotvorni i časni.

Čak i loši sustavi, ako ih čine dobri ljudi, donose narodu sreću, bogatstvo, blagostanje i mir. Najbolji sustavi, ako njima vladaju osobe slabog morala, bit će mučenje za one kojima vladaju.

Mit o kolektivnom iskupljenju posredstvom sustava pokazao je svoju manjkavost. Promatrano kroz vrijeme, najbolje organizirani i najprirodniji sustavi propadaju brzo ako ih ne podupiru muškarci i žene koji su časni i moralni, jednom riječju: DOBRI.

Crveni kriz_03Ono što trebamo nije pobjeda određenih stranaka ili političkih, socijalnih ili religijskih grupa. Ono što trebamo jesu dobri ljudi i da se tim dobrim ljudima, koje treba priznati kao takve, daju najodgovorniji položaji. Kad bi se tako postupilo, oni bi ih prihvatili, ne zbog vlastite ambicije, već zbog duha plemenitosti i solidarnosti.

Vratimo li se Platonu, dobar postolar ima dužnost praviti cipele za sve, dobar krojač odjeću za sve, itd. Onaj koji vlada samim sobom, onaj koji gospodari svojim strastima i dovodi u red svoje ideje snagom svoje volje, najprikladniji je da svim članovima zajednice posveti ono što je u njemu najbolje.

Ako uspijemo afirmirati ove dobre ljude i damo im neophodne kulturne instrumente, oni mogu usvojiti bilo koji oblik vladavine, jer svaki će oblik vladavine u njihovim rukama biti djelotvoran.

Ako se na čelu jedne religije, koja god ona bila, nalazi dobar čovjek, on će u svojim vjernicima probuditi prisutnost Boga, jer oni će ga vidjeti odraženog i mogućeg u njemu. Ako se dobar čovjek posveti umjetnosti, znanosti ili bilo kojoj drugoj aktivnosti, ona će biti svima jasna, prosvijetljena njegovom vlasti­tom dobrotom, pri čemu neće biti važno koji put izabere, jer u svojoj će dobroti uvijek izabrati najbolji.

Neophodno je osvijestiti da nije dovoljan prelazak iz XX. u XXI. stoljeće da bi prestali rasizmi, progoni, nezakonito bogaćenje, genocidi; potrebno je promijeniti se “iznutra”, ezoterijski, kako bi kontaminirana mašinerija sustava dala mjesta dobrim ljudima.
Potrebno je otkriti ih, istaknuti ih i pomoći im.

Za čovjeka nema većeg nepri­jatelja od drugog čovjeka ako je on loš, niti boljeg prijatelja i veće pomoći ako je on dobar.

Autor: Jorge Angel Livraga
Osnivač i prvi predsjednik Međunarodne organizacije Nova Akropola

Časopis Nueva Acropolis br.171 (1989)[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]