Tradicionalna medicina

Liječnik mora biti sluga Istine. Liječnik je sluga Prirode.
Galen

Kada se današnji liječnik-entuzijast susreće s drevnom medicinom Egipta, Indije, pretkolumbovske Amerike ili Kine, stječe utisak nečeg istovremeno i neopipljivog i neuhvatljivog, ali i sveprisutnog i sveprožimajućeg, nečeg tako esencijalno važnog, za čime neumorno traga, gotovo ga dotiče, no nečeg što mu ipak ostaje u domeni slutnje.

Mogućnost povezivanja i uspoređivanja medicina drevnih društava, iako prostorno-vremenski i mentalitetom udaljenih, zbunjuje suvremenog liječnika. Podjednako je zbunjujuća nemogućnost uspoređivanja koncepta današnje medicine i medicine drevnih kultura.

S pravom se postavlja pitanje: što to omogućuje međusobno uspoređivanje medicina drevnih kultura, dok usporedba sa suvremenom medicinom nije moguća? Zašto liječnik današnjice ne uspijeva shvatiti svog prethodnika, dok su stare medicine, iako prostorno i vremenski udaljene, međusobno srodne? Daje li suvremena paradigma medicine ispravne smjernice, dok sve što nije u okviru njezine logike ignorira kao nadriliječništvo ili ne-medicinu? Je li suvremeni specijalist uistinu toliko napredovao da je sve ono prije stvar prošlosti, ili se radi o nečem drugom?
U nastavku ćemo pokušati približiti temelje medicine drevnih kultura koje nazivamo tradicionalnima¹, kao i ulogu liječnika u njima.

Tradicionalna slika svijeta

Naturam intueamur, hanc sequamur
(Promatrajmo Prirodu i povodimo se za njom)

Slika svijeta čovjeka tradicionalnog društva uključivala je, osim onih vidljivih, i one nevidljive dimenzije Prirode. U takvom složenom Univerzumu međusobno se upotpunjuju ovaj vidljivi, prolazni svijet i nevidljivi, vječno prisutni, duhovni svijet, te zahvaljujući međusobnom prožimanju zajedno čine stvarnost u pravom smislu riječi. Držalo se da je Univerzum sustav poput velikog živog bića, u kojem sve korespondira i čini jednu smislenu cjelinu. On je neprestano u pokretu, razvija se, a upravljan je božanskim zakonima koji nas nadilaze. Za drevne je narode svijet božansko djelo i kao takav svet i smislen jer posjeduje red, sklad i postojanost.

Na samo ljudsko biće gledalo se kao na kompleksnu jedinku koja je uklopljena u Univerzum. Čovjek neka ima na umu tko je i što bi još trebao i morao postati, jer ‘compositio humana’ je moćna i sazdana od mnogo raznolikosti koje čine cjelinu, svoje suvremenike podsjeća Paracelzus, jedan od rijetkih tradicionalnih liječnika novije epohe.

Takvo metafizičko shvaćanje stvarnosti daje odgovor na smisao vidljivog, materijalnog svijeta, i značenje svemu onom što se u njemu odvija. Upravo u onom onostranom koje nadilazi naša fizička i osjetilna ograničenja, drevni su liječnici otkrivali i crpili bit svoga umijeća. Kao posjednici dubljih znanja, oni su znali da medicina po svojoj prirodi ima korijene u božanskoj mudrosti koja je bezvremenska i predstavlja istinsko izvorište svega manifestiranog pa tako i same medicine, zbog čega se uzimala kao uzor i model. Njezine su prostorno-vremenske manifestacije karakteristične i specifične za pojedine civilizacije, ali svaka od njih ima kao okosnicu tradicionalnu sliku svijeta.

Drevni je liječnik putem inicijacije dobivao uvid u cjelovitost stvarnosti, ljudsku sudbinu i ulogu bolesti te tako stjecao polazište za ispravno djelovanje. Naime, medicina predstavlja primjenu univerzalnih načela na ljudsko tijelo, a prema tim načelima sve što je bliže duhovnom, dobro je i zdravo, a sve što nas odmiče od duhovnog tj. primiče prolaznom, materijalnom svijetu, jest bolest. Univerzalna načela daju liječniku kriterije, a zdravlje dobiva svoj pravi smisao. Takvo shvaćanje otvaralo mu je pogled prema zbilji nasuprot zatočenosti života u materijalnom svijetu, a budnost njegove duše usmjeravala prema vječnim vrijednostima. Takva “metafizička osjetljivost” omogućavala mu je uvid u neravnotežu koja uzrokuje bolest.

Osobine liječnika

Aristos iathros kaj philosophos
(Dobar liječnik je i filozof)

U tradicionalnim društvima liječništvo se prvenstveno doživljavalo kao služenje, a sam Hipokrat naglašava: Tko želi upoznati liječničko umijeće, mora imati prirodnu nadarenost, dobro školovanje, mora učiti od mladosti, mora željeti raditi i mora imati dovoljno vremena za učenje (…) On mora biti skroman, trezven i strpljiv, pripravan da se žrtvuje svome pozivu.

Liječništvo se nikada nije smatralo zanatom, već pozivom i poslanjem. Drevni se liječnik morao pročistiti kako bi postao kanalom za božanske snage; što je bio pročišćeniji, to je mogao postati boljim kanalom za iscjeljivanje. U tu je svrhu morao ovladati vlastitom prirodom, dovesti u ravnotežu svoje nagone i strasti, stavljajući se tako pročišćen u službu poziva. Uvjet je bio Medice, cura te ipsum (Liječniče, izliječi samog sebe). Stoga je to uključivalo daleko više kvaliteta od onih koje nudi današnje formalno obrazovanje. Učenje nije bilo moguće bez moralne komponente kao nezaobilaznog uvjeta. Svijest o vlastitim nesavršenostima i želja za njihovim nadvladavanjem, odlike su istinskog liječnika-filozofa.

Zahvaljujući kozmičkoj viziji uređenja svijeta i položaja čovjeka u njemu, liječnik je na jedan osobit način shvaćao bolest, a time i svrhu liječenja te je mogao doprijeti do samog korijena bolesti.

Takva spoznaja nije posljedica svestrane erudicije ili enciklopedijskog memoriranja činjenica. To su znanja o Životu koja pripadaju području nutrine, području istinske prirode ljudskog bića, a proizlaze iz cjelovitog viđenja stvarnosti. Ona se ne mogu prenijeti izvana, ali se mogu osvijestiti snagom duha. Kako se radi o probuđenosti duše za metafizičko, za iskonsko, o primjeni univerzalnih načela na pojedina područja ljudskog djelovanja, liječnici su istovremeno bili i arhitekti, i vrsni retoričari, i upravitelji, pjesnici, mistici itd.

Bolest kao buđenje svijesti

Corpore sed mens est aegro magis aegra malique
in circumspectu stat sine fine sui
(U bolesnom tijelu još je bolesniji duh
koji neprekidno razmišlja o svojoj nevolji)
Ovidije

Nasuprot današnjem mišljenju da je bolest nešto isključivo negativno, a tjelesno zdravlje sinonim za sreću, drevni su liječnici imali drugačiji pristup bolesti i zdravlju, uzimajući u obzir da je prolazno tijelo samo prijenosnik duše koja evoluira kroz inkarnacije. Stoga pozornost liječnika nije bila isključivo usmjerena na liječenje tijela, već se djelovalo na svijest bolesnog čovjeka. Naime, udaljavanje od istinskih vrijednosti dovodi do disharmonije koja se očituje u nagomilavanju onog štetnog, što posljedično vodi u bolest. Neke su bolesti posljedica načina života, a neke sudbinski određene. Malobrojne i najlakše izlječive bile su bolesti tijela. Daleko ozbiljnije i dublje bile su bolesti psihičkog i suptilnijih planova. Znajući što i kako liječiti, drevni su liječnici prvenstveno radili na uspostavi izgubljene ravnoteže.

Iako se izvanjski i subjektivno od strane pacijenta bolest doživljava kao zlo, kao patnja, u tradicionalnoj pedagogiji ovo stanje ima i pozitivno značenje jer može biti pokretačem nutarnjih promjena. Svojom pojavom, bolesti, osobito one ozbiljnije, zaustavljaju svakodnevnu ljudsku preokupaciju i protresaju njegovu usredotočenost na prolazno. Nema čovjeka koji se u takvoj situaciji ne zamisli nad vlastitim životom i smrću. Bolesno stanje traži povlačenje u sebe, jedno intimno preispitivanje uzroka koji su doveli do bolesti.

Bolest predstavlja kritični trenutak kako za tijelo, tako i za samu osobu, dovodeći do dezorganizacije ­svijesti, šoka, kaosa. Drevni je liječnik koristio taj trenutak formalnog razaranja “stare svijesti” kao mogućnost obnove svijesti kroz iskustvo bolesti.

Dok bolesnik razmišlja kako ukloniti nepoželjno stanje, djelujući samo u okvirima onoga što percipira, drevni je liječnik nastojao kod bolesnika potaknuti nadilaženje ovog čisto fiziološkog stanja, kako bi bolest pravilno povezao u već postojeća životna iskustva i na taj način sudjelovao u vlastitom napretku. Liječnik je znao da svijest ljudskog bića nije konačna i ograničena – naprotiv, mnogostruke mogućnosti izranjaju upravo zahvaljujući “uzdrmavanju” psihe. Liječnik je pomagao bolesniku da prepozna vlastitu sposobnost uspostave ravnoteže u svojoj nutrini. On nije davao samo lijek, odgovor izvana, kojim sanira poremećaj, već je od bolesnika zahtijevao određeni napor kako bi se “razasuti elementi” mogli ponovno povezati i tako ga vodio prema istinskom ozdravljenju.

Gledajući bolest u kontekstu cjeline nečijeg života, a ne kao pojedinačni, izdvojeni događaj, ona uvijek sadrži nešto smisleno i u sebi nosi poruku. Upravo ta nova iskustva, u procesu interakcije s prethodnim iskustvima i elementima, omogućuju reorganizaciju svijesti pacijenta i postizanje kvalitativnog pomaka. Tako se bolest koristila za poticanje transformacije bolesnikove svijesti, pružajući mu mogućnost promjene dotadašnjeg načina života. Patološkim supstratom stvorena je mogućnost za psihološki prijelaz iz “nižeg” u “više” stanje svijesti. Bolesnik je kroz bolest mogao naučiti nešto o sebi i tako se približiti samom sebi, jer se kroz “iskustvo negativnog” susretao sa stvarnošću višeg reda koju posjeduje u sebi.

Kod ovakvog pristupa zdravlje, bolest, život i smrt nisu u suprotnosti. Štoviše, svojim međusobnim upotpunjavanjem sudjeluju u oblikovanju cjeline dinamičkog odnosa gdje svaki element, pa tako i bolest, ima određeni smisao i nužan je za život. Drevni su liječnici poznavali tu vrijednost i korisnost učenja od paradoksalnih životnih situacija jer one postaju izvorom istinskih promjena. Čovjeka se putem bolesti nastojalo potaknuti na preispitivanje vlastitih kriterija i stavova, dovodeći ga tako na put spoznaje u okvirima njegovih mogućnosti.

Medicina nekad i danas

Najbolji liječnik sprječava bolest; osrednji liječi bolest u početku; slab liječnik liječi kad se bolest razvila.
Chi Po²

Paracelzus kaže: Medicina počiva na četiri stupa: filozofiji, astrologiji, alkemiji i etici. Liječnik bi trebao biti najbolje, najtemeljitije i najdublje upućen u sve grane filozofije, fizike i alkemije i ne smije mu uzmanjkati znanja iz tih područja. Jer, od svih ljudi, liječnik je onaj tko najbolje poznaje učenja prirode i njezino svjetlo, i samo kao takav on je pomoćnik bolesnikov.

Prava medicina u svojoj je biti kozmološka znanost koja načela Univerzuma dovodi u korelaciju i analogiju s čovjekom preko bolesti i zdravlja. Tako se mikrokozmos čovjeka povezuje s makrokozmosom cijele Prirode, što nauci o liječenju daje uzvišeno značenje. Zahvaljujući cjelovitoj i sveobuhvatnoj slici svijeta, tradicionalni je liječnik bio svjestan nevidljive povezanosti svega postojećeg. Sagledavao je beskonačan red stvari s metafizičke perspektive, uočavajući tako samu prirodu bolesti.

Kako današnji liječnik nije senzibilan za sakralan i smislen Univerzum i ne prihvaća mogućnost postojanja nevidljive razine, bavljenje samo vidljivim i mjerljivim manifestacijama bolesti postaje polazna točka modernog pristupa liječenju. Kult činjenica sa sve suhoparnijim analizama, istraživanjima pojedinosti do beskonačnosti, izvitoperio je pogled na stvarnost, a njezina je zanemarena nevidljiva dimenzija tako postala daleka, mutna, nejasna i konačno nebitna. Moderna je medicina postala zatvorenik vlastitog ograničenog područja. Ona je “izvanjska”, deskriptivna, oslanja se na “opisno znanje” i činjenice, što umanjuje medicinsko umijeće svodeći ga na puku tehniku liječenja tijela i ne vodi ni korak naprijed na putu istinske spoznaje.

Ova pretjerana okrenutost empiriji dovela je do negiranja svega onog što je nadilazi kao i do pragmatičnosti isključivo na polju tjelesnosti gdje se medicina poistovjećuje s farmakoindustrijom. Time se raskidaju gotovo sve veze s pravom ulogom medicine, a ta je da ostvaruje harmoniju unutar čovjeka, odnosno zdravlje.

Takva medicina izgubila je sponu s tradicionalnom medicinom. Dovoljno je pogledati kako zapadno orijen­tirani liječnik gleda na ono što predstavlja ostatke tradicionalnih medicina (akupunktura, liječenje mineralima, šamanizam). Danas se na njih gleda kao na “tehnike”, a zanemaruje se prvotno višedimenzionalno značenje medicine kao dijela iskonskog znanja. Stoga možemo govoriti o duhovnom nazadovanju moderne medicine.

Čini se kako je istinski izazov za današnjeg medicinara preispitivanje vlastitih ideja i stavova kako bi se ponovno omogućio povratak medicine kao umijeća. Ovdje se mora naglasiti da se ne radi nužno o povratku ostacima tradicionalnih tehnika, već načelima tradicionalne medicine. Takva nova-stara medicina, koja je sazdana na principima božanske mudrosti, ne dolazi “izvana”; ona se rađa iz nutrine ljudskog bića. Uistinu, “čistoća tijela je pola zdravlja”, ali potrebno je uložiti napor prema danas zaboravljenom drugom dijelu rečenice koji kaže: “čistoća tijela i duše je cijelo zdravlje”.

¹Tradicionalna društva su ona u kojima sva znanja i iskustva postoje oduvijek, univerzalna su i prenose se kao opći ključevi razumijevanja univerzuma shvaćenog kao sveta nedjeljiva cjelina.

² Liječnik Huang Tija (Žutog cara) bio je taoistički filozof Chi Po. U knjizi klasične kineske medicine Nei Chingu iz 3. tisućljeća pr. Kr. Žuti car postavlja pitanja, a Chi Po kroz svoje odgovore iznosi principe drevne kineske medicine.

Autor: Tomislav Peharda