Nuklearna fizika relativno je nova znanost nastala početkom dvadesetog stoljeća. Njena potencijalna primjena potaknula je maštu mnogih pisaca, poslovnih ljudi i znanstvenika koji su sanjarili o (gotovo) neograničenoj snazi i energiji. Nakon Drugog svjetskog rata, spoznajom o destruktivnoj snazi nuklearne energije, razvitak nuklearnih postrojenja sporo je napredovao. Obećanje da nikad neće nestati naftnih rezervi pokazalo se netočno tijekom prve naftne krize sedamdesetih godina prošlog stoljeća, što je potaknulo izgradnju nuklearnih elektrana širom sjeverne polutke.
Nuklearne elektrane postoje od pedesetih godina dvadesetog stoljeća, a izgrađivane su s ciljem dugoročne zamjene fosilnih goriva. Postojala je ideja bi se ogromna količina energije iz nuklearnih elektrana mogla koristiti za sintezu raznih goriva na bazi ugljika i vodika. U to je vrijeme nastao termin “energetska tranzicija”. Tu je zamisao iznio talijanski fizičar Cesare Marcchetti sedamdesetih godina prošlog stoljeća u svrhu tranzicije s fosilnih goriva.
Marcchetti je predvidio da će prijelaz trajati pedesetak godina, što je industrija fosilnih goriva iskoristila i pravdala korištenje svojih proizvoda da bi pomogla takozvanu tranziciju.
Činjenica je da energetske tranzicije dosada nije ni bilo, nego su novi izvori energije pridodavani postojećim kako bi imali na raspolaganju više energije. Slična je situacija i s obnovljivom energijom.
Što se dogodilo s idejom kakvu je imao Marchetti? Nakon černobilske katastrofe osamdesetih godina prošlog stoljeća, upotreba nuklearne energije naišla je na dosta otpora u javnosti. Također, 1970-ih i 80-ih druge tehnike za vađenje nafte u moru potaknule su naftne kompanije da nastave s kopanjem, što je obmanjivalo javnost.
Nuklearna energija, međutim, nije zamrla. Spomenuo sam samo nuklearnu fisiju, koja podrazumijeva cijepanje atoma. Nisam spominjao moćnijeg brata blizanca nuklearnu fuziju koja nastaje spajanjem atomskih jezgri, slično nuklearnoj reakciji koja se događa u svim zvijezdama. Unutar zvijezda, atomi vodika sudaraju se u plazmi na temperaturi većoj od pet milijuna Celzijevih stupnjeva tvoreći atome helija i oslobađajući enormnu količinu energije koja daje život svemiru. Ideju reproduciranja te reakcije na Zemlji teško je ostvariti zbog tolike temperature plazme. U laboratorijima je moguće reproducirati takve reakcije, u vrlo malim količinama i uz trajanje procesa od samo nekoliko milisekundi do nekoliko sekundi.
Na jugu Francuske gradi se fuzijski reaktor nazvan ITER, koji bi trebao biti u mogućnosti reproducirati te reakcije u trajanju od nekoliko minuta i sa znatno većom količinom plazme. Međutim, primjena takvih fuzijskih reaktora u elektranama ne ulazi u okvire ITER-a i trenutno nema projekta na kojem se radi u tom cilju. Stoga je malo vjerojatno da će se nuklearna fuzija koristiti u ovom stoljeću za proizvodnju električne energije.
Nažalost, ne možemo čekati stotinu godina da energija dobivena fuzijom zamijeni energiju fosilnih goriva. Neki znanstvenici, poput astrofizičara Francoisa Roddiera, tvrde da bi posjedovanje neograničene količine energije bilo katastrofalno za naše ekosustave, jer bismo mogli preobraziti naš okoliš do neprepoznatljivosti i neodrživosti. Znanstvenici tvrde da je jedina održiva nuklearna energija ona koja dolazi od Sunca, budući da osigurava održiv tok energije na koji se Priroda prilagodila stotinama milijuna godina, a da bi čovječanstvu mogla osigurati više nego dovoljno energije za napredak u narednim tisućljećima.
Autor: Florimond Krins
S engleskog prevela: Nada Krivokuća
