Principe i znanost homeopatije utemeljio je njemački liječnik Samuel Hahnemann krajem XVIII. stoljeća razočaran praksom svojih kolega, liječnika alopata kako ih je na­zvao.

Pokušavao je pronaći djelotvorniji način liječenja, promatrajući čovjeka kao kompleksno biće koje osim fizičkog tijela ima i suptilnije planove – životnu energiju, psihu i duh. Službena medi­cina njegova vremena, naime, nije kod liječenja uzimala u obzir čovjeka u njegovoj cijelosti, već je na bolest gledala isključivo na fizičkoj razini.

Hahnemann je svojim kolegama zamjerao što su liječili puštanjem krvi ili davanjem jakih doza toksičnih supstancija što dodatno oslabljuje organizam i njegov obrambeni sustav. Smatrao je da se takvim liječenjem samo kratkoročno uklanjaju simptomi, a bolest se potiskuje s fizičkog u dublji, psihički plan čovjeka, čime ona postaje kronična i još opasnija, a sam pacijent dodatno pati i sve više slabi.

PijacaKako je sam zapisao: “Moj osjećaj dužnosti nije mi dopuštao da nepoznatim lijekovima liječim nepoznata patološka stanja moje braće po Kristu koji pate. Misao da na taj način postajem ubojica ili zlotvor drugih ljudskih bića bila mi je najstrašnija, toliko strašna i uznemirujuća da sam sasvim odustao od liječničke prakse u prvim godinama mog bračnog života i posve se zaokupio kemijom i pisanjem.“

Tako se posvetio dugotrajnom proučavanju i eksperimentiranju s raznim supstancijama kako bi ponovno otkrio temeljne principe liječenja i vraćanja ravnoteže čovjekovom organizmu i cjelokupnom biću; nešto što je povremeno bilo poznato u različitim razdobljima ljudske povijesti, primje­rice Hipokratu u antici, ili u XVI. stoljeću Paracelsusu.

Hahnemann je definirao te principe i dokazao njihovu djelotvornost, prvo na sebi i svojoj obitelji, a kasnije na brojnim zahvalnim pacijentima.

Homeopatiju su brzo proširili njegovi učenici, tako da je krajem XIX. i početkom XX. stoljeća u mnogim ze­mljama europskog zapada i SAD-u bila primjenjivana u jednakoj mjeri kao i alopatija. No, brzi napredak moderne medicine, osobito kirurgije, epidemiologije, kao i farmaceutike, potaknut silovitim razvojem tehnologije, gotovo je doveo do nestanka homeopata – praktičara, zajedno s nestankom starih kućnih liječnika koji su poznavali gene­racije i generacije jedne obitelji.

Šezdesetih i sedamdesetih godina XX. stoljeća, s buđenjem interesa za istočne tradicije liječenja u kojima se čovjeku pristupa holistički, ponovno se probudilo zanimanje i za ovu zapa­dnu vještinu, nepravedno zanemarenu tijekom nekoliko desetljeća. Težeći suptilnijem pristupu oboljelom čovjeku, moderni homeopati su na temeljima klasične homeopatije nastojali izgraditi moderan i djelotvoran sustav liječenja. Ova se težnja ponovno probudila jer je i uz sav napredak službene medicine čovječanstvo sve bolesnije, a kronične bolesti sve brojnije.

Ljudske bolesti postoje isključivo zato da bi čovjek spoznao zašto je rođen. A liječnik je tu da bi svima razotkrio čudotvornost Božju.
Paracelsus

Tijekom druge polovice XX. sto­ljeća brojni su liječnici, ali i osobe bez medicinskog obrazovanja, stekli homeopatske diplome te proširili i ra­zvili ovu vještinu. Danas je ovaj način liječenja priznat i cijenjen u mnogim zemljama, a u nekima troškove liječenja snose zdravstvena osiguranja.

U Indiji, primjerice, velik dio stanovništva koristi usluge homeopata, ayurvedskih liječnika i sličnih načina liječenja, tako da njihovi medicinski fakulteti nude mogućnost studiranja bilo kojeg od ovih načina liječenja i jednako ih priznaju. Velika Britanija, Francuska i Njemačka imaju homeo­patske klinike, a liječenje je moguće preko osiguranja. U našim krajevima homeopatija je, kao i drugi vidovi alter­nativne medicine, slabo razvijena i ­zastupljena.

Homeopatski pristup liječenju

Homeopati smatraju da je bolest uzrokovana poremećajem čovjekove nutarnje ravnoteže ili “vitalne sile”, kako je Hahnemann naziva. Stoga homeopat ne teži liječiti simptome, već prvenstveno proniknuti zašto su se oni javili, ispitujući emocionalno i mentalno stanje pacijenta. Osobu koja ima izražene tjelesne simptome, ali je snažne volje i dobrog psihičkog stanja, homeopati smatraju zdravijom od one koja može imati neznatne simptome, ali je u stanju teške depresije, ili pak izražava naglašen egoizam.

lotusTemeljno pravilo homeopatije jest similia similibus curentur, odnosno “slično se sličnim liječi”. Hahnemann je smatrao da samo pripravak koji kod potpuno zdrave osobe može izazvati neke simptome, može i liječiti te simptome svojevrsnim poništavanjem istovrsne vibracije. Bolest umjetno izazvana homeopatskim pripravkom koji uzrokuje iste simptome kao originalna bolest, ima sposobnost poništiti prvobitni poremećaj, te vratiti vitalnu energiju organizma u prvobitnu ravnotežu. Npr. opekotina se bolje ublažava uranjanjem opečenog dijela tijela u što toplije ulje ili alkohol, nakon čega bol i upala vrlo brzo nestaju, dok se nakon uranjanja u hladnu vodu bol pojačava i nastavlja satima. Također se pokazalo da pripravak od crvenog luka koji može izazvati suzenje očiju i curenje nosa, liječi istovrsne simptome kod alergija, a nesanicu pripravak od crne kave.

Cilj homeopatskog liječenja je vraćanje izgubljene ravnoteže, životne snage, radosti i kreativnosti, koje najbolje definiraju zdravu osobu. Uspostavljanje nutarnje ravnoteže u procesu liječenja povlači za sobom nestajanje većine neugodnih simptoma, dok bi naprotiv samo uklanjanje simptoma moglo potisnuti bolesti u dublje slojeve.

Temeljni principi homeopatije

Hahnemann je definirao osnovnu ulogu i dužnost liječnika na sljedeći način:

“Najviši i jedini poziv liječnika jest učiniti bolesne ljude zdravima, što se naziva liječenjem.

Najviši ideal liječenja jest br­zo, nježno i trajno uspostavlja­nje zdravlja… i uništavanje bolesti u njezinu cjelokupnom opsegu na najkraći, najpouzdaniji i najbezbolniji način prema jasno razvi­dnim razlozima.“

Vođen ovim idealom, Hahnemann je u svom kapitalnom djelu Organon medicinskog umijeća dao najvažnije principe koje liječnik treba poštivati kako bi taj ideal ostvarivao:

  1. LjekoviBolest nije uzrokovana fizi­čkim uzročnicima, već pore­mećajem u vitalnoj sili (životnoj energiji). Izvanjski uzročnici mogu naštetiti organizmu samo ako mu je imunitet već oslabljen poremećajem vitalnosti.
  2. Lijek može pomoći sa­mo u suradnji s čovjekovom vitalnom ener­gijom. Što je snažnija ova energi­ja, liječenje će biti brže i potpunije.
  3. Kod liječenja treba izbjeći sve što imalo pridonosi slabljenju ove sile (jaki lijekovi, puštanje krvi, sprečavanje simptoma kao što je povišena tjelesna temperatura, itd.)
  4. Za liječenje se smije koristiti samo onaj lijek čije djelovanje liječnik u potpunosti poznaje.
  5. Temeljno je pravilo similia similibus curentur, odnosno “slično se sličnim liječi”.
  6. Ljekovita supstancija mora biti u razrijeđenom stanju, kako bi izgubila otrovnost i sva ostala svoj­stva koja mogu štetiti i nanijeti bol, a ostala bi samo njihova dinamička snaga da djeluje na životnu energiju čovjeka kako bi ona tako “isprovocirana” uzvratila udarac i izborila se s bolešću.
  7. Štetno je potiskivati bolest liječeći simptome, kao što su npr. kožni osipi, jer će tada oboljeti dublji slojevi organizma, odnosno, bolest će se preseliti na važnije organe i doći će do neminovnog pogoršanja općeg zdravlja čovjeka, sve dok bolest ne posta­ne kronična, a ponekad i neizlječiva. Vanjski simptomi samo su indikatori nutarnjeg poremećaja.
  8. Ljekoviti pripravci trebaju se propisivati na temelju poznavanja sveukupnosti simptoma, čovjekove oso­bnosti, te uvjeta u kojima čovjek živi.
  9. Bolest, odnosno poremećaj vitalnosti, liječi se slojevito, iznutra prema van – ako nutarnja oboljenja prestaju, a javljaju se vanjski simptomi (npr. kožni), liječenje napreduje u ­ispravnom smjeru.

Proturječja oko homeopatije

Od samih svojih početaka homeopatija ne prestaje izazivati rasprave i nesugla­sice, pa čak i otvoreno negiranje svoje djelotvornosti.

Test tube SceneVelik problem u dokazivanju djelotvornosti homeopatije sastoji se u tome što se ne radi o egzaktnoj znanosti kao što je primjerice kemija. Kompleksnost svakog čovjeka tako je velika da je reakcija svakog čovjeka individualna i neponovljiva. Ne postoje dva čovjeka potpuno iste konstitucije, s potpuno istim simptomima, te potpuno istom reakcijom na isti homeopatski pripravak. Iz tih razloga nisu uspjeli brojni eksperimenti koji su provedeni s ciljem jednoznačnog dokazivanja učinkovitosti homeopatskih pripravaka. Kao što ne postoje dva ista cvijeta ili boje očiju, tako ne postoje niti dva ista oboljenja koja bi se jednako liječila, smatraju homeopati.

Zato je proces traženja pripravka čija bi “slika” potpuno odgovarala “slici” simptoma koje pacijent pokazuje težak i dugotrajan. “Slika” podrazumijeva fizičke, energetske, emocionalne i mentalne simptome – sve to čini cjelinu čovjekovog trenutnog stanja, a lijek se traži tako da se u popisu homeopatskih lijekova potraže svi simptomi koji se pojavljuju i odabere onaj lijek koji se uz te simptome najčešće spominje.

Neka bolesnik bude svoj liječnik, a liječnik njegov pomoćnik.
Paracelsus

Unatoč nepoznanicama koje muče i same homeopate, sve se veći broj ljudi pouzdaje u ovu metodu liječenja. Uspjesi postoje i brojni su, no homeopatija ipak nije “čaroban štapić” izlječenja. Homeopatski pripravci samo potiču samoiscjeljujuće snage organizma, na način da pokreću obrambeni sustav, djelujući na mentalnim, emocionalnim i fizičkim razinama, no bolesnici koji su dugotrajno i agresivno liječeni jakim lijekovima i postupcima ne pokazuju gotovo nikakav napredak jer je, po homeopatima, njihova vitalnost bespovratno narušena.

Sam osnivač homeopatije, Hahne­mann, odustao je od shvaćanja uzroka bolesti i zadovoljio se nalaženjem djelotvornih načina njenog otklanjanja, vjerujući da čovjeku nije dano da po­tpuno razumije Božje namjere. Kao religiozan čovjek, vjerovao je da ne postoji bezrazložna patnja, ali da je Bog ipak ljudima ostavio mogućnost da se vlastitim naporom mogu liječiti.

Jasno mora svaki lijek izgovoriti što pouzdano može izliječiti prije nego što se može primijeniti protiv bolesti.
Hahnemann

Proturječja koja prate homeopatiju pojavila su se još za Hahnemannova života, a izvjesno je da će se nastaviti i u budućnosti, sve dok se njeni principi i njeno djelovanje ne budu mogli potpuno racionalno objasniti, što bi pomirilo alternativnu i službenu medi­cinu i omogućilo njihovo međusobno nadopunjavanje na dobrobit svih.

SAMUEL HAHNEMANN – BIOGRAFIJA

Samuel Christian Friedrich Hahne­mann rođen je 10. travnja 1755. godine u Meissenu, njemačkom gradiću poznatom po proizvodnji porculana. Otac mu je bio zaposlen upravo na oslikava­nju porculana u lokalnoj tvornici. Obitelj je živjela prilično siromašno, no Samuel je vrlo rano ovladao latinskim, grčkim, arapskim, te engleskim, francuskim i talijanskim jezikom, a kasnije i hebrejskim, sirijskim i kaldejskim, tako da se pri školovanju uzdržavao podučavanjem te prevođenjem knjiga. Njegovo poznavanje jezika i prevodilački rad bili su od presudnog značaja za razvoj homeopatije, jer se tim putem upoznao s različitim liječničkim praksama prošlih vremena i još važnije, s tajnim alkemijskim znanjima, što mu je poslužilo kao polazište za razvoj homeopatskog sustava liječenja.

Vitalna energija je prva do či­jeg poremećaja dolazi uslijed utjecaja štetnog agensa na nju.
Hahnemann

Studij medicine započeo je u Leipzigu, nastavio u Beču, a dovršio u Erllangenu 1779. godine.

Poštuj svoje tijelo koje je tvoj predstavnik u ovom univerzu­mu. Njegova veličanstvenost nije slučajna. Ono je okvir kroz koji tvoja djela moraju izaći; kroz njega tvoj duh i duh u duhu go­vore. Tijelo i duh su dvije faze tvoje zbilje u prostoru i vremenu. Tko i jedno zapostavlja, propada u neredu. Tako je zapisano…
Sveti zavjetni zapis, Sumer

Prevodeći medicinsko djelo Materia medica škotskog liječnika Cullena, naišao je na opis djelovanja kinina kojim se liječi malarija. Iskušao ga je na sebi i otkrio da kinin na zdravoj osobi izaziva upravo simptome malarije, bolesti koju može izliječiti. Budući da je bio upoznat s djelima arapskih liječnika i srednjovjekovnih alkemičara, osobito Paracelsusa, zaključio je da je to moguće upravo zato što i lijek i bolest izražavaju iste simptome. To je bio začetak njegovih otkrića koja će formulirati kroz temeljni princip homeopatije: similia similibus curentur (slično se sličnim liječi).

Homeopatski pripravci nastaju iz biljnih, životinjskih i mineralnih izvora, od kojih se izrađuje matična tinktura. Matična tinktura se višestruko razrjeđuje u vodi u različitim omjerima (1:10, 1:100, itd.) te se svaki put energično protresa, ovisno o potenciji koja se priprema. Netopive supstancije, npr. minerali, trituriraju se, tj. taru s mliječnim šećerom pa se potom razrjeđuju. Velikim razrjeđivanjem ljekovite supstancije vodom te energičnim miješanjem ili trešnjom epruvete ili bočice, pri čemu dolazi do njihova “nabijanja” kinetičkom energijom, većina pripravaka ne sadrži doslovno niti jednu molekulu prvobitne supstancije. Paradoksalno, upravo se najrazrjeđeniji i najviše potencirani pripravci smatraju, a često i pokazuju najdjelotvornijima. Hahnemann je smatrao da supstancija na taj način prelazi u “dinamičko” stanje, te može utjecati na bolest, koja je također “dinamička”. Danas se govori o svojevrsnom “pamćenju vode”, te o esenciji neke tvari, od koje je u pripravku ostala samo “informacija”.

Što ga je navelo da uđe u taj pokus, izuzev velikog neslaganja s tadašnjom liječničkom praksom, nije nam poznato, no zna se da su mu bila dostupna djela velikog alkemičara i liječnika Paracelsusa, te da je mogao čitati na izvornom starogrčkom knjige pripisane Hipokratu, legendarnom grčkom začetniku medicine, a obojica su zastupala slične stavove u svojim metodama liječenja.

RukaEksperimente je nastavio s broj­nim supstancijama, kako biljnim i životinjskim, tako i mineralnim, i utvrdio da svaka od njih manifestira konkretan skup simptoma koji odgovaraju simptomima raznih pacijenata koje je susretao. Supstancije je razrjeđivao u različitim omjerima, tako da bi matičnu tinkturu dodavao u vodu, te ih potencirao trešnjom nakon svakog razrjeđenja. Tako su nastajali njegovi homeopatski pripravci koji ni na koji način nisu mogli naštetiti pacijentima jer su sadržavali tek neznatnu količinu početne supstancije. Jedan od najvažnijih razloga Hahnemannova suprotstavljanja kolegama liječnicima ležao je upravo u tome što su pacijentima propisivali velike doze otrovnih supstancija, kao što su bakar, opijum ili sumpor, izazivajući tako nove tegobe, pa i smrt pacijenata.

Uspjeh koji je postizao u liječenju ubrzo ga je proslavio i doveo mu brojne učenike. Liječio je i družio se s istaknutim ljudima svog vremena; Goethe je, primjerice, bio njegov veliki poštovatelj. Bio je i član masonske lože, kao i drugi istaknuti suvremenici u Europi i SAD-u.

Napisao je velik broj djela, liječio velik broj pacijenata, no nije uvijek uspi­jevao u tome, tako da je do kraja života nastavio eksperimentirati i razmišljati kako bi se nova vještina liječenja mogla dalje usavršavati. Osobito se bavio problemom kroničnih bolesti te onih izazvanih alopatskim “potiskivanjem” bolesti koje su se dugotrajno opirale homeopatskom tretmanu.

Najveći dio života proveo je u Njemačkoj, a nakon smrti prve supruge, preselio se s drugom, Francuskinjom, u Pariz i tamo umro 2. srpnja 1843. godine u dobi od 87 godina.

Svoje kapitalno djelo, Organon medicinskog umijeća, napisao je 1810. godine, a ono je i danas temeljno homeopatsko djelo koje iščitavaju mnogi zainteresirani za ovu vještinu.

Autor: Amalija Kranjec Merkešić