Povjesničar matematike i astronomije
Otto E. Neugebauer uživa ugled najoriginalnijeg i najproduktivnijeg povjesničara egzaktnih znanosti našega doba. Počeo je kao matematičar, zatim se okrenuo egipatskoj i babilonskoj matematici, a onda se prihvatio povijesti matematičke astronomije kojoj je kasnije posvetio najviše pažnje. U šezdesetpetogodišnjoj karijeri u velikoj je mjeri kreirao naše shvaćanje matematičke astronomije od Babilona i Egipta, preko antičkih Grčke i Rima, do Indije, islama i Europe srednjeg vijeka i renesanse.
Dr. Otto Neugebauer i Dr. Richard Parker prvi su dali čvrste dokaze da drevno egipatsko zviježđe, u tekstovima poznato kao Sahu, odgovara današnjem zviježđu Orion. Zviježđe Sahu drevnim Egipćanima je bilo važno jer su vjerovali da duše umrlih faraona postaju zvijezde, i to upravo u zviježđu Sahu. Nadalje, vrata koja su povezivala nebo i zemlju, a koja se u tekstovima nazivaju Rostau ili Rosetjau, prepoznali su kao visoravan Gize. Time su stvorili temelje kasnijim autorima koji su otkrili povezanost egipatskih piramida za zviježđem Oriona.
Život i rad u Europi
Otto E. Neugebauer se rodio 26. svibnja 1899. g. u Innsbrucku, u Austriji. Ubrzo mu umiru oba roditelja, a brigu o njemu preuzima ujak. Svoju ljubav prema matematici otkriva kao gimnazijalac, te je puno angažiraniji na satovima matematike, mehanike i tehničkog crtanja nego grčkog i latinskog jezika. Godine 1917. dobrovoljno se prijavio u austrijsku vojsku jer je saznao da tako može maturirati bez polaganja završnog ispita iz grčkog jezika. Tako je završio na talijanskoj bojišnici, a završetkom rata u talijanskom zarobljeničkom logoru.
Nakon što je pušten, nigdje se nije predugo zadržavao. Najprije je studirao elektrotehniku i fiziku na Sveučilištu u Grazu, 1919. – 1921. g., a zatim se prebacio na Sveučilište u Münchenu gdje je studirao matematiku i fiziku. Svoj znanstveni rad započeo je 1922. g. na Matematičkom institutu Sveučilišta u Göttingenu. Zajedno s prijateljem matematičarem Haraldom Bohrom objavio je 1926. g. zajednički znanstveni rad na temu skoro periodičkih funkcija, za koji će se kasnije ispostaviti da je prvi i posljednji Neugebauerov rad iz čiste matematike.
Naime, Neugebauer se u to vrijeme zainteresirao za povijest egipatske matematike, te uči egipatski jezik i odlučuje napisati disertaciju iz tog područja. Doktorirao je 1926. g., a iduće godine počeo na Sveučilištu u Göttingenu predavati matematiku i povijest drevne matematike. Godine 1927. prebacuje se na proučavanje babilonske matematike, te stoga uči akadski, jezik kojim su pisane babilonske glinene pločice. Uslijedilo je višegodišnje sakupljanje materijala i proučavanje babilonskih matematičkih tekstova čija je sadržajno potpuna zbirka 1935.-1937. g. objavljena pod nazivom Mathematische Keilschrift-Texte (MKT). Ova je zbirka pokazala da bogatstvo babilonske matematike daleko nadmašuje sve što se o njoj do tada znalo.
Dok je radio na matematičkim tekstovima pisanim klinopisom za MKT, odlučio je napisati i prikaz astronomskih tekstova pisanih klinopisom, ponajprije efemerida u formi aritmetičkih funkcija za izračunavanje lunarnih i planetarnih fenomena. Kako bi rekonstruirao oštećene i nedostajuće dijelove tekstova, razvio je matematičke postupke koji su urodili sastavljanjem i datiranjem mnogih prethodno nepovezanih fragmenata, uviđanjem da su neke funkcije pratile nebeska tijela stotinama godina bez prekida, i općenito puno dubljim razumijevanjem matematičke strukture tekstova. Uvidio je da je potrebno ništa manje nego ponovno uređivanje svih tekstova uz metodološki konzistentnu analizu, što je bio projekt koji je išao puno dalje od njegove početne namjere, te se tako prihvatio ozbiljnog rada na babilonskoj astronomiji.
Zentralblatt für Mathematik
Njegovim najvažnijim doprinosom suvremenoj matematici smatra se znanstveni kritički časopis Zentralblatt für Mathematik und ihre Grenzgebiete (Zbl), čiji je utemeljitelj i urednik postao 1931. g. U Zbl-u su bile objavljivane recenzije međunarodnih matematičkih publikacija, te je časopis uskoro postao nezamjenjivo oruđe svih matematičara, posebno uzmemo li u obzir politiku koje se Neugebauer držao prilikom objavljivanja recenzija: …uvijek je inzistirao na tome da nije ideja da dužina recenzije bude proporcionalna važnosti znanstvenog rada; upravo suprotno, recenzija lošeg rada treba biti dovoljno detaljna tako da nitko ne treba pogledati sam rad, a što se tiče doista važnog rada dovoljno je skrenuti pažnju na njega.
No, dvije godine kasnije na vlast dolaze nacisti, i ubrzo počinju s progonima nepoželjnih među kojima su se našli i Richard Courant, ravnatelj Matematičkog instituta Sveučilišta u Göttingenu i mnogi profesori. Courant, kojeg su poslali na “dopust”, imenovao je Neugebauera vršiteljem dužnosti ravnatelja Instituta, međutim i njega kao “politički nepouzdanog” na kraju smjenjuju i zabranjuju mu pristup zgradi Instituta.
Nakon nekoliko mjeseci nesigurnosti, Harald Bohr uređuje mu trogodišnje imenovanje za profesora u Kopenhagenu. Neugebauer od tamo nastavlja voditi Zbl, no pritisci su sve veći, a kad je stanje stvari postalo neodrživo, odlučuje podnijeti ostavku na mjesto glavnog urednika Zbl-a, potičući pritom i druge urednike da učine isto. Tako je nakladniku poslan cijeli val ostavki brojnih članova uredničkog odbora i znanstvenih recenzenata. Zbl je potpuno prešao u nacističke ruke; prestao je s izlaženjem 1944. g., da bi ponovno bio pokrenut nakon rata.
Reljef Astralnog Lava u Nemrut Dağı predstavlja zviježđe Lava. Na lavljim grudima prikazan je polumjesec; planeti Jupiter, Merkur i Mars su predstavljeni iznad leđa lava (natpisi ih identificiraju kao takve). Po lavljem tijelu i oko njega opisano je 19 zvijezda. Smatra se da je velika zvijezda na lavljim grudima Regulus. Neugebauer je identificirao ovaj reljef kao horoskop za 7. srpnja 62. ili 61. g. pr.Kr. – bilo kao dan krunidbe Antiohija I., ili dan osnivanja Nemruta. Ovo je najstariji poznati horoskop na svijetu.
Život i rad u SAD-u
Kako se na Zbl koji je širom svijeta imao važnu znanstvenu ulogu više nije moglo računati, u SAD-u su odmah poduzeti koraci da ga se adekvatno zamijeni. Sa Sveučilišta Brown u Providenceu Neugebauera su pozvali da preuzme položaj na katedri za matematiku i pokrene ekvivalent Zbl-a u Americi. On je to prihvatio i prvi broj Mathematical Reviews je izašao u siječnju 1940. g.
Tijekom njegovih prvih nekoliko godina na Brownu, Neugebauer je objavio nekoliko općenitih radova o drevnoj astronomiji i matematici, opisavši u glavnim crtama svoje metode tumačenja, i ono što je smatrao najzanimljivijim područjima budućih istraživanja. Vrhunac ovog pisanja bilo je djelo Egzaktne znanosti u starome vijeku (1951.), razmatranje egipatske i babilonske matematike i astronomije, i njihove veze s helenističkom znanosti i njenim nasljednicima. Pedeset godina od izlaska ono još uvijek nema premca.
Imajući za suradnika stručnog asirologa Abrahama Sachsa, jedan od prvih Neugebauerovih projekata bilo je vraćanje babilonskoj matematici i pregledavanje svega što bi moglo biti vezano uz nju u američkim zbirkama. Plod ovog istraživanja bila je studija o babilonskoj matematici Matematički tekstovi pisani klinopisom objavljena 1945. g. Novo razdoblje u proučavanju drevne astronomije označit će izlazak Astronomskih tekstova pisanih klinopisom 1955. g. U predgovoru je Neugebauer izrazio svoje poštovanje drevnim pisarima Enuma Anu Enlil. “Svojim neumornim zalaganjem oni su izgradili temelje za razumijevanje zakona prirode koje naša generacija tako uspješno primjenjuje na uništenju civilizacije. Ipak, oni su također omogućili sate mira onima koji su pokušali dešifrirati linije njihova razmišljanja dvije tisuće godina kasnije.”
Nakon babilonske, Neugebauer se posvetio istraživanju egipatske astronomije. Podaci o njoj ostali su sačuvani u dvije vrste izvora – starijim, čisto egipatskim izvorima, poput stropova grobnica i pokrova sarkofaga, i kasnijim, helenističkim izvorima, poput monumentalnih zodijaka i papirusa, ponekad s vidljivim grčkim i babilonskim utjecajima. Neugebauer je bio na mukama kako shvatiti duh neuhvatljive i vrlo duboke egipatske astronomske mudrosti, jer forma u kojoj je bila zapisana nije bila tehnički sofisticirana. To je rezultiralo njegovim stajalištem da Egiptu ne treba pridavati važnu ulogu u razvoju matematičke astronomije kao egzaktne znanosti.
Neugebauer i egiptolog Richard Parker prihvatili su se vrlo nezahvalnog zadatka – uređenja izdanja svih izvora o egipatskoj astronomiji. Bio je to zadatak za čije je ispunjenje bilo potrebno više od dvadeset godina, no tijekom 1960.-69. g. uspješno su objavljena tri sveska Egipatskih astronomskih tekstova. Napokon je bila na jednom mjestu sva egipatska mudrost: dekade, zviježđa, zvjezdani satovi srednjih i novih kraljevstava, helenistički monumentalni zodijaci i papirusi, uključujući sve one prethodno objavljene.
Helenistički izvori bili su daleko heterogeniji. Uz grčke rasprave u standardnim izdanjima i rukopisnu građu u Catalogus Codicum Astrologorum Graecorum, postojao je nepoznat broj astronomskih i astroloških papirusa. Neugebauer je započeo s prikupljanjem svega što je mogao pronaći – konačno su mu mnogi papirolozi poslali sve tekstove s brojkama koje su imali – i objavljivanjem povremenih članaka, nešto što se nastavilo do kraja njegovog života. Grčki horoskopi (1959.), ostaje standardno djelo o ovoj temi koje će biti teško nadmašiti.
Ali, postojao je još veći projekt, točnije najveći od svih – Neugebauer je namjeravao objaviti povijest matematičke astronomije od starog vijeka pa sve do Keplera. Kao obično, bio je neumoran u uzimanju bilješki o izvorima s detaljnom analizom. Još je u Kopenhagenu počeo analizirati Almagest i tijekom godina njegove su se bilješke proširile na većinu objavljenih drevnih tekstova, kasnije grčke tekstove u rukopisu, indijske, arapske, i srednjovjekovne latinske izvore, pa sve do Kopernika, Tycho Brahea i Keplera.
Međutim, građa se pokazala preobimnom i projekt je ograničen samo na stari vijek. Povijest drevne matematičke astronomije pojavila se 1975. g. u tri sveska. Kao i Astronomski tekstovi pisani klinopisom, imala je trenutačan učinak postavljanja povijesti drevne astronomije na nove temelje. Djelo obuhvaća prikaz Almagesta i onoga što se može saznati o Ptolemejevim više ili manje izravnim prethodnicima, Apoloniju i Hiparhu; sustavan prikaz babilonske astronomije; egipatsku astronomiju, prikazanu na samo deset stranica u skladu s Neugebauerovim mišljenjem o njoj; ranu grčku astronomiju kroz I. st. pr.Kr.; Rim i kasni stari vijek, a posljednji dio je dodatak na teme kronologije, astronomije i matematike, koristan za proučavanje drevne matematičke astronomije.
Ova glinena pločica pronađena je u Sipparu i potječe iz XVIII. st. pr.Kr. Na njoj se nalaze tekstovi i dijagrami koji se bave geometrijskim problemima vezanim uz graditeljstvo.
Od jeseni 1984. g., tada već kao osamdesetpetogodišnjak, Neugebauer je svoj istraživački rad nastavio na Institutu za napredno istraživanje u Princetonu. Završio je i objavio svoje knjige o etiopskoj kronologiji, pisao članke, i vratio se analizi Keplerovog djela Astronomia Nova.
U ljeto 1988. g. dobio je fotografiju fragmenta papirusa koji je sadržavao brojke i odmah se bacio na dešifriranje njegova sadržaja. Otkrio je da sadrži dio stupca koji se bavio duljinom mjeseca iz babilonske lunarne efemeride, poznat s glinenih pločica iz II. st. pr.Kr., ali ovdje pronađen na grčkom papirusu iz II. ili III. stoljeća poslije Krista. Ovo je bio najvažniji pojedinačan dokaz o obimnom prijenosu babilonske astronomije u Grčku, kao i dokaz kontinuirane uporabe sofisticiranih babilonskih metoda tijekom četiri stotine godina, čak i nakon što je Ptolemej napisao Almagest.
Otto E. Neugebauer umro je 19. veljače 1990. g. u Princetonu ovjenčan bezbrojem akademskih nagrada, ostavljajući za sobom u povijesti egzaktnih znanosti duboku brazdu koju njegovi brojni učenici nastavljaju vući sve do danas. Bio je znanstvenik u punom značenju te riječi: izuzetno marljiv, ustrajan, britkog uma, sveobuhvatnog i objektivnog pristupa, iznimno temeljit u istraživanju, čvrst u svojim stavovima i u njihovoj obrani, kao i u obrani svojih suradnika. Doživio je iznimno duboku starost, a njegove bistre oči do posljednjeg daha nisu prestale isijavati iznimnu snagu uma.
Autor: Robert Čokor
