Ako vas upitaju: “Što je smrt?”,
odgovorite: “Prava smrt je neznanje.
Koliki mrtvaci među živima!”
Pitagora
Dvadeseto stoljeće na neki je način bilo stoljeće znanosti i znanstvenih spoznaja, i otvorilo je put prema oživljavanju mnogih starih istina na području prirodnih znanosti. Međutim, to nije dovoljno. Znamo mnogo, ali znanstvena spoznaja bez dubine i etike ne služi ničemu, ili služi samo da poveća komoditet, ispraznost i druge ljudske slabosti. Čemu služi znanje da naša galaksija ima tristo ili više bilijuna zvijezda, ako zvjezdano nebo ne ispunjava naš duh divljenjem i poštovanjem i ne poziva da otkrijemo to isto nebo u našoj duši?
Kaže se da je život kretanje, ali kamo se to putuje? Da je život razdoblje između rođenja i smrti, ali zar živimo da bismo umrli? Da život znači biti sposoban reproducirati se i evoluirati, ali što znači evoluirati? S gledišta matematike i fizike možemo definirati Ništa (nulu, prirodnu prazninu) i Totalitet (beskonačnost, univerzum), a istovremeno zaboraviti da mi ljudi živimo i razapeti smo između te dvije krajnosti, dva lica Jedne Stvarnosti.
Tisuću je sličnih pitanja o prirodi (physis), samom čovjeku (antrophos) i vječnom… Ne možemo ignorirati niti jedan od ova tri tipa dijaloga s egzistencijom. Istražujući univerzum možemo shvatiti da se sve nalazi u svemu i da se “jedna jedina kap vina može pomiješati s čitavim morem i razliti se čitavim svijetom”. Epikur kaže da se poznavajući prirodu možemo osloboditi straha od bogova, od smrti, od misterija i života.
Priroda ne zna za proturječja, ali zna za jedinstvo suprotnosti. Za nju su život i smrt prirodni u istoj mjeri. Borba i sloga idu pod ruku: svaka borba vodi na viši stupanj sloge i u svakoj slozi postoji sjemenka rata; zajedno one trebaju dovesti do većeg stupnja savršenstva. Za Cicerona je “promatranje i kontemplacija prirode jedna vrsta prirodne hrane za dušu i duhovnost”. Gledajući odozgo na ljudske stvari i kontemplirajući o stvarima nebeskim i uzvišenim, preziremo naše ljudske stvari kao jadne i ograničene.
Za većinu antičkih filozofskih škola istraživanje i kontemplacija prirode duhovna su vježba. Da, znanost može biti duhovna vježba ako, prakticirajući je, možemo sjediniti znanstvenu istinu s estetičkom i etičkom istinom. Priroda ne može biti samo objekt istraživanja jer ona je utjelovljenje vrline, svega što je dobro, lijepo, pravedno i istinito.
Potrebna nam je nova znanost, dublja i mudrija, koja osjeća i poštuje harmoniju u prirodnom poretku univerzuma i moralnoj egzistenciji čovjeka. Znanost koja shvaća da je univerzum najbolje umjetničko djelo ikad stvoreno, najbolja glazba ikad napisana i da smo i mi sami dio tog univerzalnog poretka i te kozmičke simfonije koja emanira iz srca univerzuma i čovjeka.
Nova znanost nisu samo nova otkrića i tehnička znanja. Već “znamo” mnogo… To nije ni “znanstvena” ni sinkretička pseudo-ezoterija. To smo već imali u prošlosti, kada je vjera diktirala način objašnjavanja novih spoznaja. Nova znanost je nova vizija i interpretacija svijeta. Vizija i interpretacija više filozofska, temeljena na zakonima prirode i simbolima, razumu i intuiciji. To nije informacija o svijetu, nego dijalog sa svijetom, to znači postati humanijim i humanizirati našu egzistenciju.
Tražimo znanost koja nije na raspolaganju najmoćnijima ili onima koji najviše znaju, znanost koja ne zastrašuje već koja pomaže i stvara, znanost koja nas zna zaštititi i oplemeniti.
Tražimo tu novu znanost, ali da bismo je pronašli, trebamo tražiti i naći u sebi samima nove znanstvenike, skromne i dobre, takve koji nisu izgubili sposobnost divljenja jer kako je naglašavao Platon, divljenje je načelo svega znanja. W. Heissenberg je rekao: “Stav koji ima ovaj novi čovjek naspram prirode bit će bitno drugačiji od stava koji se podržavao u prethodnim razdobljima.” Prema kazivanju akademika Ivana Supeka, Heissenberg je svojim studentima dao dugu listu djela za istraživanje, njih 30% obrađivala su znanost, a drugih 70% bila su djela velikih filozofa, pjesnika i pisaca, djela koja favoriziraju formiranje istinskog znanstvenog duha, punog filozofske dubine, estetike i humanosti.
Autor: Antun Musulin[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
