Isaac Newton (1643.–1727.) jedan je od najvećih fizičara svih vremena. Njegove su zasluge u matematici, optici i mehanici goleme. Njegovi “Matematički principi prirodne filozofije” (Philosophiae Naturalis Principia Mathematica) iz 1687. g. temelji su na kojima se uzdiže veličanstvena zgrada klasične mehanike. U ovom djelu on ne daje samo pojmove kao što su sila, masa ili ubrzanje, nego i određenu koncepciju materije, prostora i vremena. Ta mehanička slika svijeta, koja polazi od ideje prostora u kojem se nalaze i kroz koji se gibaju materijalna tijela, nesvjesno se odražava na cjelokupni svje­tonazor u smislu racionalizma i filozofskog materijalizma, tj. shvaćanje da iz materije proistječe cjelokupna stvarnost, da sve što po­stoji, sve pojave koje opažamo imaju svoj uzrok i porijeklo u materiji.

JabukaRacionalno umovanje isto tako stječe dominantnu ulogu ne samo u objašnjavanju, nego i u viđenju svijeta, koji isuviše doživljavamo kao mehanizam, a premalo kao živi, oduhovljeni organizam. U mehaničkoj slici svijeta mi smo tek kotačić slijepog stroja koji jednom pokrenut nastavlja svoje kretanje u skladu s Newtonovim zakonima, a da nije sasvim sigurno da to kretanje do­ista ima neki konačni smi­sao. Nasuprot mehanizmu, organizam je smisleni sklad različitih dijelova. Jedna ruka ne doživljava drugu ruku ili noge kao svoje neprijatelje. Nije potrebno dugo tražiti potvrdu činjenice da u odnosu prema svijetu ima previše “glave”, a premalo “srca”. Zagađene rijeke, poremećena prirodna ravnoteža na golemim područjima, nepovratni ne­stanak biljnih i životinjskih vrsta pred našim očima, očigledni su dokazi ovog bezosjećajnog odnosa.

Čini se kao da se na Newtona može prebaciti veliki dio “krivice” za ovakvo stanje, no jedan mali osvrt na vrijeme u kojem je živio i malo istraživanja njegovog života pokazat će nam jednu zanimljivu i sasvim drugačiju sliku. Naime, sve što se zna o Newtonu dolazi iz nastave fizike, pa nekako proizlazi da je on bio pravi, “čisti” fizičar.

John Maynard Keynes prvi je objelodanio nepoznatu znanstvenikovu stranu, nakon što je na dražbi u Sothebyju kupio zbirku Newtonovih alkemijskih spisa.

John Maynard Keynes prvi je objelodanio nepoznatu znanstvenikovu stranu, nakon što je na dražbi u Sothebyju kupio zbirku Newtonovih alkemijskih spisa.

Međutim, tijekom dva stoljeća od njegove smrti, njegovi radovi iz teologije i njegovo bavljenje alkemijom bilo je slabo poznato. Iako je Newton ovom djelovanju davao daleko veću važnost nego radovima iz fizike, njegovi su prvi biografi i štovatelji smatrali nedoličnim što je jedan takav zna­n­stveni um toliko vremena i energije posvetio neznanstvenim stvarima kao što su teologija, te još gore – alkemija sa svojim čudnim simbolima i nerazumljivim jezikom. Ova druga strana Newtonovog života postala je poznata tek kada je John Maynard Keynes na dražbi u Sothebyiju kupio zbirku Newtonovih spisa koje je Cambridge odbacio kao znanstveno bezvrijedne. Keynes je temeljito proučio kupljene spise i 1946. godine, u povodu proslave posvećene Newtonu, iznio iznenađujuću tvrdnju: “Newton je bio posljednji od maga, babilonskih i sumeranskih, poslje­dnji veliki um koji je na vidljivi i intelektualni svijet gledao istim očima poput onih koji su počeli graditi našu intelektualnu baštinu prije 10 000 godina.”

Iako je Newtonov prvi biograf John Conduitt ovu činjenicu o Newtonovom životu nastojao zataškati i umanjiti, pokazalo se da njegovo bavljenje alkemijom nije bila niti razbibriga jednog starog znanstvenika, niti posljedica nervnog sloma koji je doživio kada su mu u požaru izgorjeli dragocjeni rezultati dugotrajnih istraživanja.

Alkemija i kemija

Danas se na alkemiju gleda isključivo kao na začetnicu moderne kemije, kao na predznanstveno, slijepo tapkanje u mraku, čekanje na znan­stvene gigante koji će uz pomoć novih metoda i filozofskih načela svijet pove­sti u moderno, prosvijećeno doba, doba znanosti. No u Newtonovo vrijeme ba­vljenje alkemijom, iako smatrano krivo­vjernom i kažnjivom djelatnošću, nije bilo nikakva rijetkost među onima koje danas smatramo pravim osnivačima moderne znanosti. Najslavniji kemičar tog doba, Robert Boyle, bavio se s jednakom ozbiljnošću i alkemijom i kemijom.

John Keats, veliki britanski romantični pjesnik, ne znajući za Newtonovu “neznanstvenu” stranu, izjavio je da će pred njegovim svjetonazorom ne­stati mitovi i poetske vizije, a svijet postati opustjelo i neprivlačno mjesto. U svojoj pjesmi Lamia govori o destruktivnoj moći znanosti: “Ne nestaje li svake čarolije pod hladnim dodirom znanosti? Nekoć stajala je duga na nebu, strašna, znali smo joj nit i tkanje. A sad predana je, izblijedjela, u katalogu svijeta postala je opće znanje. Znanost podrezat će anđelu krila, ravnalom i crtom pobijedit svaku tajnu, istjerati duhove, iz utrobe zemlje izgnati pa­tuljke i rastkati dugu sjajnu.”

Newton u svojoj sobi u koledžu Trinity  u Cambridgeu izvodi svoje rane eksperimente vezane uz prirodu svjetla.

Newton u svojoj sobi u koledžu Trinity u Cambridgeu izvodi svoje rane eksperimente vezane uz prirodu svjetla.

Naime, XVII. i XVIII. stoljeće, vrijeme u kojem je živio Newton, vrijeme je prijelaza od srednjovjekovne hermetičke tradicije prema egzaktnim eksperimentalnim znanostima mo­dernog doba. Znanost i tradicionalne ezoterijske discipline u koje spada i alkemija nisu ni načelno, a ni pojmovno međusobno razlučene. Tako će Newtonovu teoriju o gravitacijskom djelovanju, koju danas držimo jednom od prvih velikih znanstvenih otkrića, veliki matematičari kao što su Leibnitz i Bernoulli smatrati nečim što više priliči hermetizmu nego znanosti.

Filozofski okvir za prijelaz od srednjovjekovnih disciplina prema modernoj znanosti postavili su još neki sred­njovjekovni filozofi. Osnovno na­stojanje srednjovjekovne skolastike bilo je kako dati filozofsku potporu vjeri, tj. kako pomoću filozofskog promišljanja po­tvrditi objavljene religijske istine, ali već u XIII. stoljeću Roger Bacon predlaže da se u stjecanju znanja osla­njamo na iskustvo i eksperimentalnu metodu. U XIV. stoljeću William Occam smatra da se filozofija kao razumsko istraživanje treba okrenuti prirodi. Konačno, Francis Bacon (1561.-1626.) posta­vlja temelje moderne znanosti. Jedna od njegovih misli je da pravo znanje uvećava čovjekovu moć nad prirodom. Tako da je ono što danas smatramo početkom znanstvenog doba i otkrićem prirode u jednom ključu gledanja zapravo skretanje pogleda od onog “nadnaravnog” prema onom “naravnom” – prirodi. Novi vijek se okreće tijelu, a prirodu stavlja u službu udobnosti čovjekovog života.

Kroz postupni prijelaz od alkemije prema kemiji možemo pratiti promjenu svjetonazora: dok alkemiju prije svega zanima transmutacija, od one obične (olova u zlato) do one najuzvišenije – transformacije čovjeka, kemija nastoji zakone prirode iskoristiti za zadovoljavanje čovjekovih potreba.

Robert Boyle, čuveni kemičar i Newtonov mentor za područje alkemije.

Robert Boyle, čuveni kemičar i Newtonov mentor za područje alkemije.

Koliko je ovaj “kemijski” svjetonazor snažno uzimao maha pokazuje to da je već spomenuti Robert Boyle pripadao krugu intelektualaca koje je okupio Samuel Hartlib s ciljem da se primjenom znanja stekne prevlast nad prirodom i poboljša ljudski život. U tu svrhu trebalo je iskoristiti i alkemijsku tradiciju i nove znanstvene metode koje je promicao Francis Bacon. Boyle je taj koji je alkemijska načela primijenio na kemiju kao okvire u kojima će se razvijati kemija.

Newton – alkemičar

Newton se s hermetičkom tradicijom, alkemijom i magijom najprije upoznao kroz spise platonista Henryja Mora iz Cambridgea, a njegov glavni mentor u ovom novom području bio je Robert Boyle koji se alkemijom počeo baviti dvadeset godina ranije. Godine 1669. Newton počinje kupovati laboratorijsku opremu, a budući da je bio vještih ruku, sam izrađuje uređaje i peći za svoj laboratorij. Alkemijske rukopise i knjige iz alkemije potajno nabavlja iz cijele Europe, posvećujući najveći dio vremena proučavanju alkemijskih radova te prepisivanju neobja­vljenih radova koji mu dolaze pod ruke. Tako je, primjerice, prepisao cijelo djelo Johna de Monte Snydersa Metamorfoza planeta (“The Metamorphosis of the Planets”).

Tijekom tog razdoblja Newton sa sebi svojstvenom metodičnošću izvodi golem broj praktičnih eksperimenata i vodi pomne zabilješke o svojim opažanjima. Simboličkim jezikom govori o dobivanju zelenog lava, posredničkoj ulozi bijelih Dijaninih golubica, zvijezdi regulus i sl. Doduše, najveći dio njegovih alkemijskih rukopisa nisu zabilješke o njegovim eksperimentima, nego njegovi pokušaji da pronađe značenje skriveno u namjerno nejasnim alkemijskim tekstovima koje je strastveno sakupljao. Naime, na rubovima stranica radova drugih autora koje je proučavao nalaze se njegove guste zabilješke i komentari.

Njegovi prvi alkemijski koraci bili su u skladu s alkemijskom tradicijom – u središtu pozornosti je živa. O važnosti žive za alkemičare govori citat iz djela Charlesa Nikolla The Chemical Theatre: “Postoje dva smjera kojima nas vodi alkemijska živa. Kao prvo, to je složena obrada kemijske tvari, njenih različitih kvaliteta koje se odnose na svojstva obične žive (živog srebra)… ali, postoji i sasvim drugačiji smjer… Živa nije tvar, nego proces. Svi alkemijski spisi upućuju na jednu ključnu ideju: da je transformacija nešto istinsko i sadržano unutar tvari … Ukratko, živa sama po sebi je alkemija.”

Newton pokušava dobiti filo­zofsku živu. Prema Boyleovim uputama on otopini “obične” žive u dušičnoj kiselini postupno dodaje olovnu strugotinu. Dobiva bijeli talog, bezbojnu otopinu i srebrnu tvar na dnu retorte. Nakon ispitivanja slijedi razočaranje. Srebrna tvar je ista ona živa koja je bila na početku. Naime, olovo koje je prema dušičnoj kiselini reaktivnije od žive, oslobodilo je živu. Pokušava s drugim metalima. Umjesto olova dodaje kositar, a onda bakar, ali s istim poraznim rezultatom. Njegov tajnik i pomoćnik u laboratoriju, Humphrey Newton, piše: “Rijetko je išao spavati prije dva ili tri sata, posebno u proljeće i u jesen, kada je običavao provoditi šest tjedana u svom laboratoriju. Vatra se nikada nije gasila ni danju ni noću; on je bdio jednu noć, ja drugu, dok ne bi završio svoje kemijske ekperimente, u čijoj je izvedbi bio izuzetno prezican i točan… Njegova iznimna predanost i strpljivost naveli su me na pomisao da je njegov cilj bio iznad dosega ljudskog umijeća… Koliko se sjećam, ništa se izvanredno nije dogodilo tijekom tih eksperimenata; a da i jest, ja to ne bih niti otkrio, jer je bio tako staložene i uravnotežene naravi… on bi ponekad, mada rijetko, gledao u staru, pljesnivu knjigu koja je ležala u njegovom laboratoriju, mislim da se zvala ‘Agricola de Metallis'; transmutiranje metala bila je njegova glavna namjera…”

Koliko je u Newtonovo doba još  bila živa alkemijska tradicija, pokazuje i ova zgodna pričica o događaju koji se navodno zbio u Haagu u Nizozemskoj:

AlkemijaJedne noći krajem prosinca 1666. godine, pred kućom Helvetiusa (Johanna Friedricha Schweitzera) pojavio se stranac. Helvetiusu, koji je prezirao magiju i alkemiju, stranac se predstavio kao majstor magijske umjetnosti i bio spreman platiti da bude primljen u posjet. Helvetius je pozvao posjetioca u svoju radnu sobu, gdje mu je stranac pokazao kutiju od slonovače u kojoj je držao tri kamena boje sumpora. Ovo su, rekao je, komadići legendarnog kamena filozofa koji ima moć običan metal transmutirati u zlato najviše kvalitete. Filozof je prirodno bio sumnjičav i tražio od stranca da demonstrira moć svojeg kamenja, ali ovaj je to odbio. Nakon tri tjedna posjetilac se pojavio ponovno i filozofu poklonio mali komadićak jednog kamena, ne veći od zrna gorušice. Kad je Helvetius izjavio da ništa nije moguće transmutirati s tako malim komadićem, stranac je taj komadić prelomio na pola, jedan dio je bacio u vatru, a drugi dio vratio Helvetiusu rekavši da je to dovoljno za dobivanje nekoliko dekagrama zlata.

Te noći su Helvetius i njegova žena izveli alkemijski postupak prema uputama koje im je dao stranac. U retorti su otopili nekoliko olovnih novčića i u rastopljeni metal ubacili onaj sitni komadić kamena. Kad su maknuli retortu s vatre da se ohladi, na dnu posude se nalazio grumen zlata težak petnaestak dekagrama.

Zadivljeni, ali još uvijek sumnjičavi, Helvetius i njegova žena uzeli su grumen i odnijeli ga zlataru na procjenu. Zlatar je metal ocijenio zlatom najfinije kvalitete i otkupio ga za poveću svotu novca. Novost o ovom događaju se proširila na sve strane, a Helvetiusov dom postao je meta alkemičarkog svijeta.

Filozof Spinoza, Helvetiusov poznanik, sumnjao je u ovu priču, te je posjetio zlatara kako bi provjerio njenu istinitost. Zlatar je izjavio da kao renomirani kovač službenog novca dobro poznaje svoj zanat i da zna razlikovati pravo zlato od lažnog. Nakon što mu je bio pokazan taj grumen, Spinoza, čovjek za kojeg se nikako nije moglo reći da je lakovjeran, uvjerio se u istinitost događaja.

Njegovo zanimanje za alkemiju je takvo da na jedno vrijeme potpuno zapostavlja rad na matematici i optici. U pismu predsjedniku Kraljevskog društva kaže da “mu neki njegovi posebni poslovi zaokupljaju skoro svu pažnju i svo vrijeme, te će prekinuti redakciju tekstova o optici”. U posljednjem pismu Leibnizu kaže da mu “zbog zaokuplje­nosti nečim drugim daljnje bavljenje optikom u ovom trenutku predsta­vlja ometanje u radu.” Pismo završava riječima: “Gospodine, žurim. Vaš…”

Vjerovao je da eksperiment ima moralni cilj – učiti o Bogu i kako mu služiti. Jedna od rijetkih Newtonovih izjava o alkemiji: “… alkemija nije obično bavljenje metalima kao što to misle neznalice, koji greškom nanose štetu toj plemenitoj znanosti; … Ova filozofija nije takva da teži taštini i obmani već prije koristi i pouci potičući kao prvo znanje o Bogu, a kao drugo način pronalaženja pravih lijekova u stvorenjima… Cilj je slaviti Boga u njegovim veličanstvenim djelima, podučiti čovjeka kako da živi dobro… ”

Kao i većina alkemičara tog vremena, Newton je smatrao da alke­mijska mudrost dolazi iz drevnih vremena i da je jednom bila u posjedu čovječanstva kao dio cjelovite drevne znanosti (prisca scientia). Čvrsto je vjerovao u postojanje loze iniciranih koja potječe od pradavnih doba, a koji su poznavali tajne transmutacije materije, “jer materija svih stvari je je­dna i ista, koja se transmutira u bezbrojne forme djelovanjem prirode…” (Newton). Također je vjerovao u duboki religijski i astrološki simbolizam alkemije. Zanimao se za sintezu cjeloku­pnog znanja i bio je predan tragatelj za nekim oblikom jedinstvene teorije o načelima univerzuma.

Sam Newton nije se smatrao pionirom nove znanosti, nego obnoviteljem drevne mudrosti koju je Bog dao ljudskom rodu. Kao što je sam rekao jednom nepoznatom prijatelju malo prije smrti: “Ne znam kakvim će me svijet doživjeti, ali samom sebi se činim kao dječak koji se igra na obali mora, tražeći najljepšu školjku ili najfiniji oblutak, dok se pre­damnom prostire veliki ocean istine koju tek treba otkriti.”

Autor: Ivan Tomašević