Prije godinu dana, uoči Među­narodnog dana materinjeg­ jezika koji se službeno obilje­žava 21. veljače, UNESCO, agencija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu, objavio je treće, elektronsko izdanje svog Atlasa ugroženih jezika u svijetu, rezultat udruženog rada tridesetak svjetskih lingvista. Objavljivanjem ovog inter­aktivnog atlasa, kao i svojim osta­lim nastojanjima na očuvanju jezične raznolikosti, UNESCO se pridružio sve snažnijem pokretu međunarodnih organizacija i stručnjaka koji pokušavaju skrenuti pažnju javnosti na zabrinjavajuću činjenicu prema kojoj je od šest do sedam tisuća jezika, koliko ih se prema procjenama danas govori u svijetu, ugroženo njih čak dvije i pol tisuće. Nastavi li se ovaj trend (računa se, naime, da svaka dva tjedna negdje u svijetu izumre jedan jezik), broj jezika dramatično će se smanjiti (čak upola u sljedećih stotinu godina) i tako lišiti čovječanstvo ogromnog blaga i kulturnog nasljeđa koje je u njima pohranjeno.

Svi oni koji su pročitavši ove retke olako pomislili kako takav ra­zvoj događaja i ne mora nužno biti loš jer će se uklanjanjem jezičnih barijera spriječiti komunikacijski nesporazumi te sukobi i ratovi, vjerojatno će ostati pomalo zatečeni činjenicom da su se najstrašniji sukobi i krvoprolića u posljednjem stoljeću dogodili upravo u monolingvalnim zemljama ili zemljama gdje se govore bliski jezici (Ruanda, Burundi, Vijetnam, Kambodža…, a i primjer iz naše vlastite nedavne prošlosti ide u prilog ovom argumentu). No, čak kad bi ljudima i pošlo za rukom da nekim čudom unište svu jezičnu raznolikost ovoga svijeta, za nekih petstotinjak godina, kažu stručnjaci, imali bismo opet jezične razlike jer je jeziku jednostavno prirodno da proizvo­di raznolikost (što je vidljivo već na brojnim varijetetima engleskog jezika).

1222832_27540981

Kako uopće dolazi do jezične smrti?

U lingvistici se jezik službeno smatra mrtvim kada umre njegov posljednji govornik. Jezik je doduše mrtav i prije toga jer su za komunikaciju na određenom jeziku potrebna ipak barem dva čovjeka, no s posljednjim govornicima, kojima se zahvaljujući sve intenzivnijem stručnom terenskom praćenju sve više znaju osobna imena, ovaj problem dobiva ljudsku dimenziju i potreban element dramatičnosti. Tako je, prema gore spomenutom UNESCO-vom atlasu, u posljednje tri generacije izumrlo više od dvje­sto jezika, među kojima u poslje­dnjih nekoliko desetljeća i manski (Otok Man, Ujedinjeno Kraljevstvo) koji je nestao 1974. godine smrću Neda Maddrella, ubihski (Turska) smrću Tevfika Esenca 1992. godine ili eyak (Aljaska) smrću Marie Smith Jones 2008. godine. Manje od deset govornika ima čak 199 jezika, a daljnjih 178 jezika ima između deset i pedeset govornika. Atlas razlikuje nekoliko stupnjeva jezične ugroženosti, pa tako navodi 538 “kritično ugroženih”, 502 “ozbi­ljno ugrožena” i 623 “definitivno ugrožena” jezika , a 607 ih “nije sigurno”.

Problem izumirućih jezika pojavljuje se svuda u svijetu i nijedna zemlja nije od njega izuzeta. Ipak, zemlje s velikom jezičnom raznolikošću ujedno su i one s najvećim brojem ugroženih jezika: Indija, Sjedinjene Američke Države, Brazil, Indonezija i Meksiko. Neki misle da je pretjerano reći kako su za ovakav razvoj događaja krivi isključivo veliki jezici poput engle­skog ili španjolskog jer u odumira­nju jezika veliku važnost imaju i drugi faktori, kao što je veličina zajednice koja govori određeni jezik, njena raspoređenost na određenom teritoriju, odnosno radi li se o zaje­dnici koja je kompaktna i izolirana od utjecaja, ili je raspršena. Važan je i odnos govornika dominan­tnog jezika prema jezicima manjina kao i odnos samih govornika tih jezika prema vlastitom jeziku te prihvaćanje jezika koji donosi više prilika i mogućnosti. Tu su još i prirodne katastrofe, poplave, potresi i požari, koje osim, naravno, smanji­vanja mogu uzrokovati raseljavanje i neprirodno odvajanje govornika određene jezične zajednice. No, nepobitno je da su najprije kolonizacija, a potom strelovitim razvojem tehnologije potpomognuta globali­zacija s nadmoćnom premoći engleskog jezika ubrzale ovaj trend. Nastavi li se engleski jezik širiti kao dosad, čovječanstvo će po mišljenju Davida Crystala, svjetski poznatog ­britanskog lingvi­sta, doživjeti “najveću intelektualnu katastrofu u povijesti svijeta”. Njegovo mišljenje dijeli i profesor Michael Krauss sa Sveučilišta u Aljasci u Fairbanksu, koji objašnjava: U jezicima je sadržana mudrost naroda, njihovo zapažanje svijeta i prilagodbe okolnom svijetu. Čovječanstvo je postalo humano u složenom sustavu jezika koji su bili u međusobnoj interakciji… Svaki put kad izgubimo jezik, izgubimo isto toliko naše sposobnosti prilagodbe i raznolikosti koja nam daje snagu i sposobnost preživljavanja.

Lingvisti smatraju da je jezi­čna raznolikost jednako važna kao i biološka raznolikost, o čijem očuvanju postoji daleko razvijeni­ja svijest u javnosti, pa govore o potrebi lingvističke ekologije ili tzv. “zelene lingvistike”. U svojoj knjizi Smrt jezika David Crystal navodi argumente koji govore o tome zašto je jezična raznolikost bitna, odnosno zašto bi nam trebalo biti stalo do nje. Ukratko, raznolikost je potre­bna, baš kao i biološka raznolikost. Jezik je povijesna arhiva u kojoj su pohranjeni svi događaji, svi kontakti s drugim narodima i jezicima. Jezik je način izražavanja identiteta. Jezici pridonose ukupnosti ljudskog zna­nja. I konačno, zaključuje Crystal, svi su jezici jednako vrijedni i zanimljivi sami po sebi.

1172985_66109546

No, da nije sve tako crno i da postoje i pozitivni trendovi, pokazuje primjer maorskog jezika (Novi Zeland) koji je od potpunog zaborava spašen uz pomoć programa “jezičnih gnijezda” gdje se djecu od najmanje dobi podučava ovom jeziku, a postoje i drugi primjeri aktivne revitalizacije gotovo umrlih jezika (kornvalski u Engleskoj). Zahvaljujući proaktivnoj jezičnoj politici velške vlade i odnosu Velšana prema vlastitom jeziku, što UNESCO ističe kao posebno važan faktor u očuvanju jezika, velški je uspio povratiti status službenog jezika u Walesu, i to – zanimljivo – u neposrednoj blizini nadmoćnog engleskog jezika.

Vratimo li se opet UNESCO-vom atlasu i pogledamo stanje u Hrvatskoj, iznenadit ćemo se kad među spomenutim ugroženim jezicima susretnemo one kojima se govori u Hrvatskoj, a za koje mnogi od nas možda nikada nisu niti čuli. Istrorumunjski, istroromanski, arbanaški… Broj njihovih govornika broji se stotinama. No, pomirimo li se i s time da je za ove jezike bitka gotovo izgubljena, nikako iz vida ne smijemo izgubiti raznolikost u našem društvu zanemarenih, čak i omalovažavanih dijalekata i bogatstvo manjinskih jezika.

Što se standardnog hrvatskog jezika tiče, ako mi­slimo da je naš službeni jezik daleko od ugroženosti, sjetimo se samo koliko nam se “zahvaljujući” tehnologiji i medijima danas sve teže izražavati a da pritom ne upotrijebimo barem nekoliko engleskih riječi u hrvat­skom obliku. S druge strane, uzmemo li u ruke Priče iz davnine hrvatske spisateljice Ivane Brlić Mažuranić, iznenadit ćemo se za koliko ćemo riječi morati potražiti objašnjenje u pratećem rječniku. Iako se hrvatski jezik nalazi među onih dvjestotinjak službenih jezika u svijetu i zasad je relativno siguran, kad sljedeći put budete išli u “šoping”, imali neki “filing”, ili “čekirali mejl”, bez želje da budemo jezični puritanci, stanite malo i razmislite činite li time dobro vlastitom, materinjem jeziku. Stoga ćemo ovaj osvrt završiti slobodnim prijevodom pjesme Moj jezik Aliteta Nemtushkina, pjesnika iz naroda Evenki, koja na dirljiv način govori o intimnoj važnosti materinjeg jezika za svakog od nas:

1184809_79081312Zaboravim li svoj materinji jezik,
I pjesme koje moj narod pjeva
Što će mi oči i uši?
Što će mi usta?

Zaboravim li miris zemlje
I ne služim joj dobro
Što će mi ruke?
Zašto živim na svijetu?

Kako da povjerujem u besmislenu ideju
Da je moj jezik slab i siromašan
Ako su posljednje riječi moje majke
Bile na evenkiju?

Jezik nije samo sredstvo komunikacije i prenošenja poruka i ideja, jezik je riznica prošlosti naroda i obećanje budućnosti, koju svatko od nas ima odgovornost čuvati i prenositi. Tek s takvim odnosom prema vlastitom jeziku možemo razvijati odnos punog uvažavanja i poštovanja prema bogatstvu jezika svijeta.

Autor: Branka Žaja