U našem političko-ekološkom kontekstu uvijek zanimljivo je diskutirati o proizvodnji obnovljive energije. Međutim, često se zaboravlja sagledati širu sliku: kako se ona stvara? Kako se integrira u svoje okruženje? I kako će to završiti? Sva ta pitanja često se izostavljaju ili brzo zanemaruju.
Neosporno je da se naša žeđ za energijom, naročito električnom, više nego udvostručila od 1990. godine. Trenutačna svjetska potrošnja električne energije je preko 20 petawatt sati (PWh). Za usporedbu, samo Velika Britanija godišnje troši 0,3 PWh, što je 1% globalnih potreba. Gotovo 65% te električne energije potječe od fosilnih goriva, 10% od nuklearne fisije, a ostatak iz obnovljivih izvora energije: sunca, vjetra, hidroelektrana, biomase i biogoriva.
Neću govoriti o potrebi da se riješimo svih izvora energije koji potječu od fosilnih goriva, već s kojim bismo ih izvorima trebali zamijeniti i koji su to zapravo izvedivi i održivi izvori. Većina ljudi nije svjesna količine materijala koji je potreban za izgradnju fotonaponskih panela ili vjetroturbina, da ne spominjem goleme količine betona koje su potrebne za izgradnju brana za hidroelektrane, na čiju proizvodnju otpada 8% globalne emisije CO2.
Što se tiče očekivanog životnog vijeka uređaja, naprava ili konstrukcija za proizvodnju i transformaciju različitih primarnih izvora energije u električnu energiju, obnovljivi izvori još uvijek nisu dosegli dugovječnost tradicionalnih elektrana. Na primjer, solarni paneli imaju vijek trajanja od 25 do 30 godina, međutim elektronika koja se koristi za transformaciju energije iz fotonaponske ćelije u mrežu je krhkija i ne traje toliko dugo. Iako je solarnim panelima poboljšana učinkovitost, trebat će još dugo vremena prije nego što će davati više energije od one potrošene za njihovu proizvodnju.
Postoji način dobivanja električne energije bez emisije CO2, a to je upotrebom nuklearne energije. Međutim, u našoj svijesti postoji velika podozrivost prema upotrebi nuklearne energije, a njoj su doprinijeli Černobil i Fukušima. No, to je ipak najsigurniji i najodrživiji izvor proizvodnje električne energije. Pravilnim gospodarenjem otpadom i recikliranjem, nuklearna proizvodnja je savršeno održiva i stvara otpad niske radijacijske razine koji se može sigurno pohraniti i s njime upravljati, ako se uloži dovoljna sredstava. Premda budućnost nuklearne energije nije nužno u fisiji nego u fuziji…
Možemo zaključiti da prelazak na obnovljive izvore energije nije tako jednostavan kao što mislimo. Zamijeniti elektrane na fosilna goriva elektranama na obnovljivu energiju nije održivo ni isplativo, iako one u određenim dijelovima svijeta omogućuju učinkovitu proizvodnju električne energije. Mora postojati pouzdan i učinkovit način generiranja osnovnih energetskih potreba koje zahtijeva naše moderno društvo. U konačnici se ipak moramo zapitati o stvarnoj potrebi potrošnje tolike energije.
Autor: Florimond Krins
S engleskog prevela: Nada Krivokuća
