Danas malotko zna za Girolama Cardana, renesansnog znanstvenika i filozofa. Bio je originalna i kontroverzna, no nadasve svestrana ličnost, pravi izraz zrele renesanse.
Dao je svoj doprinos matematici, medicini, filozofiji, astronomiji i teologiji, a jednim se od njegovih izuma, kardanskim zglobom, indirektno služimo svakodnevno vozeći automobil.
Napisao je prvu važniju raspravu iz algebre (Ars magna, 1545. godine), među prvima u Europi smatrao je negativna rješenja jednadžbe ravnopravnima pozitivnim rješenjima, među prvima je računao s kompleksnim brojevima…
Nimalo obična biografija
Rođen je 24. rujna 1501. godine u Paviji kao nezakonito dijete Chiare Micherije i Fazia Cardana. Njegov otac, odvjetnik i profesor geometrije koji je pomagao i velikom Leonardu u rješavanju matematičkih problema, dao mu je temelje znanstvenog obrazovanja. Studira medicinu na sveučilištima u Paviji i Padovi te predaje na najpoznatijim renesansnim sveučilištima.
Bio je izrazito bistra uma, vrlo otvoren i iskren te jako kritičan, pa stoga ne osobito omiljen. Njegova velika strast bili su kocka i šah čime je dodatno zarađivao za život, a bio je u tome uspješan zbog poznavanja matematike i zakona vjerojatnosti. Knjigu o bacanju kocke (Liber de ludo aleae) napisao je sredinom XVI. stoljeća, a prvi je put objavljena 1663. godine. No, to ga je dovelo u doticaj sa sumnjivim društvom sklonim svađama i nasilju, i stajalo gubitka reputacije, a upoznao je i život iza rešetaka.Radeći kao profesor matematike u Milanu, Cardano je istovremeno ilegalno radio kao liječnik te se proslavio u širim krugovima izliječivši, kako se govorilo, na gotovo čudesan način neke bolesti, zbog čega su mu se obraćali i mnogi čuveni liječnici. Bio je pozivan na europske dvorove, njegovi su savjeti bili traženi, a posebno se proslavio izliječivši škotskog nadbiskupa Johna Hamiltona od uznapredovale astme. Time stječe još veću slavu i bogatstvo, no nižu se obiteljske tragedije koje ponovno okreću kotač njegova života u suprotnom smjeru.
Baš kada je bio na vrhuncu profesionalnog uspjeha i slave, i kao matematičar i kao liječnik, umire mu supruga. Bio je svjedokom pogubljenja starijeg sina, a mlađeg je sam razbaštinio i odrekao ga se. U autobiografiji piše o četiri velike tuge u svome životu: Prva je bila moj vlastiti brak; druga, gorka smrt moga sina; treća, zatvor; četvrta, slab karakter moga mlađeg sina.U zatvor je dospio 1570. godine zbog optužbe za herezu. Iako je pomagao Crkvi, dobro je poslužio inkviziciji kao primjer kažnjavanja slavnih i uglednih ljudi ukoliko postoji ikakva sumnja u odanost Crkvi. Zbog pritiska javnosti ubrzo izlazi iz zatvora, ali mu je zabranjen rad na sveučilištu i bilo kakvo publiciranje radova. U Rimu dobiva oprost od pape i biva primljen u Udruženje liječnika te mu povrh svega papa Pio V. dodjeljuje i mirovinu. Predvidio je točno datum svoje smrti, iako se tvrdi da je izvršio samoubojstvo. Umire u Rimu 21. rujna 1576. godine.
Cardanova formula
Talijanski renesansni matematičari uz Cardana bili su del Ferro, Tartaglia, Ferrari, del Fiore i Bombelli. Oni su doprinijeli rješenju kubnih jednadžbi trećeg i četvrtog stupnja.

Niccolo Fontana Tartaglia (1499. – 1557.) – čuveni talijanski matematičar, inženjer i istraživač, suvremenik Cardanov
Ars magna Cardanovo je kapitalno djelo iz kojeg se vidi njegova originalnost. Iako je Tartaglia dao Cardanu formulu za određivanje rješenja jedne jednadžbe, nije mu dao i rješenja za sve druge oblike kubnih jednadžbi. Do njih je Cardano došao sam smišljajući i proučavajući pravila za svaki primjer.
Filozof renesanse
Koliko god je Cardano zapostavljen kao izumitelj, još je manje poznat kao filozof.
Bio je izvanredno upućen u klasična znanstvena i filozofska dostignuća Grčke, Rima i arapskog svijeta. Neka od njegovih tridesetak djela ostala su nedovršena, no možemo ih smatrati vrlo značajnima jer daju doprinos pokušaju objašnjenja krajnjih načela stvarnosti, uključivši i ulogu čovjeka.
Kozmos je smatrao, poput mnogih antičkih filozofa, jedinstvom koje je unutar sebe vitalno povezano i funkcionira kao veliki živi organizam. Ništa ne proizlazi ni iz čega, Bog je apsolut i kao takav vječan, a mnoštvo njegovih manifestacija u materiji prolazno je i propadljivo sve dok se ne dostigne transformacija u stanje apsolutnog jedinstva sa samim Bogom.Ispitujući načela prirodne filozofije, Cardano u ljudskom djelovanju središnju ulogu daje duši. Duša je najvažnije što posjedujemo; sve se odnosi na nju, jer bogatstvo, počasti i zdravlje ništa su bez zdrave duše.
Promišljanje o smrti donosi slutnju da je duša besmrtna i jedino s tim uvjerenjem možemo spokojno prihvatiti smrt kao neminovnost. Stvarno znanje o duši nije datost, nego je mogućnost čiji doseg zahtijeva čovjekov napor.
No, čovjek ne može shvatiti svrhu života ako mu nedostaje jasno znanje o sebi. Ta samosvijest je glavni Cardanov argument za besmrtnost duše. To je stanje aktivne mentalne snage koje proizlazi iz kontemplacije o pravoj prirodi stvari koja se temelji na već spomenutom jedinstvu. Kad čovjek spozna zašto živi i zašto umire, postiže nutarnji mir, stanje bez tjeskobe i zabrinutosti i taj je nutarnji mir za Cardana samosvijest – potpuno razumijevanje svrhe vlastita života, svijeta i prirode. To rađa osjećajem sreće.
Promišljajući o mnogim drugim pojmovima kao što su red, jedinstvo, sklad, dobro, vidljiv je utjecaj neoplatonističkih učenja na Cardanovu filozofiju.
U duhu svoga doba objavio je i dvije enciklopedije znanosti o prirodi u kojima piše o kozmologiji, konstrukciji strojeva, zakonima mehanike pa sve do kriptologije, alkemije i ezoterizma kasne renesanse.
Cardano je svojim djelom u mnogočemu zadužio znanost, a to koliko je danas malo cijenjen i poznat (posljednje izdanje njegovih djela bilo je u Parizu 1936. godine) rezultat je naših očekivanja da veliki geniji budu veliki i u svemu nepogrešivi.
Priredili: Branko Zorić i Marta Mihičić