Girolamo Cardano – renesansni znanstvenik i filozof

Bio je izrazito bistra uma, vrlo otvoren i iskren te jako kritičan, pa stoga ne osobito omiljen. Njegova velika strast bili su kocka i šah čime je dodatno zarađivao za život, a bio je u tome uspješan zbog poznavanja matematike i zakona vjerojatnosti. Knjigu o bacanju kocke (Liber de ludo aleae) napisao je sredinom XVI. stoljeća, a prvi je put objavljena 1663. godine. No, to ga je dovelo u doticaj sa sumnjivim društvom sklonim svađama i nasilju, i stajalo gubitka reputacije, a upoznao je i život iza rešetaka.

Radeći kao profesor matematike u Milanu, Cardano je istovremeno ilegalno radio kao liječnik te se proslavio u širim krugovima izliječivši, kako se govorilo, na gotovo čudesan način neke bolesti, zbog čega su mu se obraćali i mnogi čuveni liječnici. Bio je pozivan na europske dvorove, njegovi su savjeti bili traženi, a posebno se proslavio izliječivši škotskog nadbiskupa Johna Hamiltona od uznapredovale astme. Time stječe još veću slavu i bogatstvo, no nižu se obiteljske tragedije koje ponovno okreću kotač njegova života u suprotnom smjeru.

Baš kada je bio na vrhuncu profesionalnog uspjeha i slave, i kao matematičar i kao liječnik, umire mu supruga. Bio je svjedokom pogubljenja starijeg sina, a mlađeg je sam razbaštinio i odrekao ga se. U autobiografiji piše o četiri velike tuge u svome životu: Prva je bila moj vlastiti brak; druga, gorka smrt moga sina; treća, zatvor; četvrta, slab karakter moga mlađeg sina.

U zatvor je dospio 1570. godine zbog optužbe za herezu. Iako je pomagao Crkvi, dobro je poslužio inkviziciji kao primjer kažnjavanja slavnih i uglednih ljudi ukoliko postoji ikakva sumnja u odanost Crkvi. Zbog pritiska javnosti ubrzo izlazi iz zatvora, ali mu je zabranjen rad na sveučilištu i bilo kakvo publiciranje radova. U Rimu dobiva oprost od pape i biva primljen u Udruženje liječnika te mu povrh svega papa Pio V. dodjeljuje i mirovinu. Predvidio je točno datum svoje smrti, iako se tvrdi da je izvršio samoubojstvo. Umire u Rimu 21. rujna 1576. godine.

Cardanova formula

Talijanski renesansni matematičari uz Cardana bili su del Ferro, Tartaglia, Ferrari, del Fiore i Bombelli. Oni su doprinijeli rješenju kubnih jednadžbi trećeg i četvrtog stupnja.

U to su vrijeme bila česta natjecanja među znanstvenicima te je tako poznato da je 1535. godine del Fiore u Veneciji izazvao Tartagliu na rješavanje raznih vrsta kubnih jednadžbi. Tartaglia je bio pobjednik tog natjecanja, a Cardano je uspio od njega dobiti metodu rješenja uz prisegu da je nikad neće otkriti. No kako se kasnije pokazalo, izgleda da Tartaglia nije bio prvi koji je došao do formule rješenja kubnih jednadžbi, nego je to bio del Ferro, što se moglo zaključiti proučavajući njegova djela. Kako se Cardano više nije osjećao obaveznim čuvati rješenje, objavio je formulu u svom djelu Ars magna 1545. godine. Budući da je Cardano i sebi pripisao neke zasluge u otkriću tih metoda, dolazi do spora između njega i Tartaglie te Cardano napušta profesorsko mjesto i ponovno postaje ovisan o kocki.

Ars magna Cardanovo je kapitalno djelo iz kojeg se vidi njegova originalnost. Iako je Tartaglia dao Cardanu formulu za određivanje rješenja jedne jednadžbe, nije mu dao i rješenja za sve druge oblike kubnih jednadžbi. Do njih je Cardano došao sam smišljajući i proučavajući pravila za svaki primjer.

Filozof renesanse

Koliko god je Cardano zapostavljen kao izumitelj, još je manje poznat kao filozof.

Bio je izvanredno upućen u klasična znanstvena i filozofska dostignuća Grčke, Rima i arapskog svijeta. Neka od njegovih tridesetak djela ostala su nedovršena, no možemo ih smatrati vrlo značajnima jer daju doprinos pokušaju objašnjenja krajnjih načela stvarnosti, uključivši i ulogu čovjeka.

Kozmos je smatrao, poput mnogih antičkih filozofa, jedinstvom koje je unutar sebe vitalno povezano i funkcionira kao veliki živi organizam. Ništa ne proizlazi ni iz čega, Bog je apsolut i kao takav vječan, a mnoštvo njegovih manifestacija u materiji prolazno je i propadljivo sve dok se ne dostigne transformacija u stanje apsolutnog jedinstva sa samim Bogom.

Ispitujući načela prirodne filozofije, Cardano u ljudskom djelovanju središnju ulogu daje duši. Duša je najvažnije što posjedujemo; sve se odnosi na nju, jer bogatstvo, počasti i zdravlje ništa su bez zdrave duše.

Promišljanje o smrti donosi slutnju da je duša besmrtna i jedino s tim uvjerenjem možemo spokojno prihvatiti smrt kao neminovnost. Stvarno znanje o duši nije datost, nego je mogućnost čiji doseg zahtijeva čovjekov napor.

No, čovjek ne može shvatiti svrhu života ako mu nedostaje jasno znanje o sebi. Ta samosvijest je glavni Cardanov argument za besmrtnost duše. To je stanje aktivne mentalne snage koje proizlazi iz kontemplacije o pravoj prirodi stvari koja se temelji na već spomenutom jedinstvu. Kad čovjek spozna zašto živi i zašto umire, postiže nutarnji mir, stanje bez tjeskobe i zabrinutosti i taj je nutarnji mir za Cardana samosvijest – potpuno razumijevanje svrhe vlastita života, svijeta i prirode. To rađa osjećajem sreće.

Promišljajući o mnogim drugim pojmovima kao što su red, jedinstvo, sklad, dobro, vidljiv je utjecaj neoplatonističkih učenja na Cardanovu filozofiju.

U duhu svoga doba objavio je i dvije enciklopedije znanosti o prirodi u kojima piše o kozmologiji, konstrukciji strojeva, zakonima mehanike pa sve do kriptologije, alkemije i ezoterizma kasne renesanse.

Cardano je svojim djelom u mnogočemu zadužio znanost, a to koliko je danas malo cijenjen i poznat (posljednje izdanje njegovih djela bilo je u Parizu 1936. godine) rezultat je naših očekivanja da veliki geniji budu veliki i u svemu nepogrešivi.

Priredili: Branko Zorić i Marta Mihičić