Tustika kukcolovka (Pinguicula vulgaris L.)
Okruglolisna rosika (Drosera rotudifolia L.)
Mjehurasta vodena stupica (Aldrovanda vesiculosa L.)
Mješinka (Utricularia sp.)
Mehanizmi za lov su različiti. To mogu biti zamke poput listova u obliku lijevka na čijem se dnu u tekućini nalaze enzimi ili bakterije, listovi prekriveni ljepljivom sluzi, zamke koje se na dodir kukca brzo zatvore ili zamke u obliku mjehurića pomoću kojih usisavaju sitne račiće, kao kod vodenih mesojetki. Plijen mesojetki ovisi o njihovoj veličini. Najčešće su to kukci i račići, no kod najvećih tropskih vrsta, čije zamke-vrčevi mogu sadržavati i do osam litara tekućine, plijen mogu biti i mali gušteri, glodavci ili ptice.
U Hrvatskoj živi nekoliko vrsta mesojetki: okruglolisna rosika, mjehurasta vodena stupica, tustika kukcolovka i nekoliko vrsta iz roda mješinki. Sve su zakonom zaštićene budući da izumiru zajedno sa staništima na kojima žive.
Okruglolisna rosika (Drosera rotudifolia L.) raste na tresetištima, na vlažnom i siromašnom tlu. Rasprostranjena je po cijeloj sjevernoj hemisferi. U Hrvatskoj se može naći samo na ograničenom broju lokaliteta, primjerice u Hrvatskom zagorju, okolici Karlovca, Varaždina, Fužina te Plitvičkih jezera. Listovi rosike leže u prizemnoj rozeti. Njihova gornja strana je prekrivena crvenkastim žljezdanim dlakama koje na vrhu izlučuju blistave kapljice ljepljivog sekreta, mirisom sličnog medu. Kukac koji sleti na list prvo se zalijepi, a zatim biva cijeli obavijen. Rosika je poznata po protubakterijskom i antispazmolitičkom djelovanju zbog čega se u narodnoj medicini i homeopatiji upotrebljava za tegobe dišnih putova. Njen sok se tradicionalno upotrebljava za grušanje biljnih mlijeka.
Mjehurasta vodena stupica (Aldrovanda vesiculosa L.) ima plutajuću stabljiku dugu desetak centimetara, s listovima na čijim su vrhovima mjehuraste zamke veličine nekoliko milimetara. Nakon dodira plijena zamke se zatvaraju poput čeljusti za sto milisekundi, što je jedan od najbržih zabilježenih biljnih pokreta na svijetu. Rasprostranjena je u Indiji, Africi i Australiji, a u Japanu i Europi, pa i kod nas, prijeti joj izumiranje.
Tustika kukcolovka (Pinguicula vulgaris L.) ima lijep ljubičasti cvijet ljevkastog oblika. Ime roda Pinguicula dobila je po listovima koji su mali i debeljuškati (lat. pinguis – debeo, tust). S gornje su strane prekriveni sa sluzi na koju se zalijepe kukci privučeni mirisom koji podsjeća na gljive. Raste na močvarnom tlu u vlažnoj klimi. Rasprostranjena je u Europi, Rusiji, Kanadi i SAD-u. Za biljni je svijet jedinstveno njeno stvaranje “pupoljka za zimski odmor” iz kojeg u proljeće izrasta nova biljka, budući da lišće i korijen krajem vegetacijskog razdoblja propadaju. Kukcolovka stvara snažne bakteriostatske tvari koje sprečavaju širenje bakterija i time procese truljenja prilikom razgradnje plijena. Prema Carlu Linneu, ovo svojstvo je odavno poznato narodima Sjeverne Europe koji su je koristili za liječenje ljudi i životinja. Također, koristila se i za fermentaciju kravljeg mlijeka. U Švedskoj se tako pripravljen jogurt nazivao filmjölk.
Mješinke (Utricularia sp.) su najraširenije mesojetke, pronalazimo ih od tropa do Arktika. Žive u stajaćim vodama, uz ribnjake i rubove jezera, a plijen pod vodom love malim zelenim mjehurićima s “ustima” koja su zatvorena zaliskom sličnim ventilu. Ako plijen dodirne neku od dlačica koje strše s vanjske strane zaliska, on se otvori, a vodena struja povuče plijen u mjehur. Na unutrašnjoj strani stijenke izlučuje se probavni sekret, i biljka upija u vodi otopljene probavljive tvari iz unutrašnjosti mjehurića. U Hrvatskoj možemo pronaći običnu i južnjačku mješinku, dok je mala mješinka izuzetno rijetka vrsta naše flore, i raste samo na području Plitvičkih jezera.
Biljke mesojetke jedinstveni su dio naše flore. Da bismo ih očuvali, važno je zaštititi i prostore na kojima rastu. Prilika da zajednički usmjerimo pažnju prema ovim bićima i zaštiti njihovog životnog okoliša jest 2. listopada – Međunarodni dan zaštite staništa.
Autor: Irena Petak
