Danas kada su vijesti o ugroženosti pojedinih biljnih i životinjskih vrsta nažalost sve češće, ponovni susret sa sisavcem koji je za područje Jadrana još sredinom XX. stoljeća proglašen izumrlim, lijepe su novosti. Naravno, riječ je o sredozemnoj medvjedici, morskom fratru, morskom čoviku ili medvjedu, jednom od najrjeđih i najugroženijih sisavaca na svijetu, a uz havajsku medvjedicu i jedinoj vrsti tuljana koja živi u toplim morima.
Krzno sredozemne medvjedice je smeđe do tamno sivo sa svijetlim trbuhom. Može narasti do 2,5 m dužine i težiti više od 300 kilograma. Hrani se ribom, rakovima, školjkama, lignjama, hobotnicama, a aktivna je uglavnom danju. Zaranja do 20 metara i pod morem može ostati oko sedam minuta. Povijesni zapisi govore da je sve do sredine XVIII. stoljeća za koćenje i podizanje mladih sredozemna medvjedica koristila otvorene plaže, no zbog sve većeg ljudskog uznemiravanja, izlova, brodskog prometa, urbanizacije obale i turizma povlači se u nepristupačne špilje s ulazima ispod mora.
Sredozemne medvjedice bile su rasprostranjene duž obala Sredozemnog i Crnog mora, te na obalama Zapadne Sahare. Procjenjuje se da ih danas ima ukupno nešto manje od 600 jedinki rasprostranjenih na vrlo širokom području, zbog čega je ova vrsta proglašena kritično ugroženom. U Jadranskom moru obitavala je od Trsta pa sve do Boke Kotorske do početka XX. stoljeća. Smatra se da je posljednji primjerak ubijen 1964. godine, iako je u Hrvatskoj strogo zaštićena vrsta još od 1935. godine.
Od 2003. godine sve su češće dojave o njenom pojavljivanju od južnodalmatinskog otočja pa sve do Opatije, što raduje i u daljnjim nastojanjima ohrabruje zaljubljenike u prirodu, znanstvenike i predstavnike nevladinih udruga koji su istraživanjem starih staništa i ponovnim naseljavanjem morskog čovika uložili trud u njen povratak.
Stante zvijeri, stante ptice
I ostali boži stvore,
Navlaš ribe pliskavice,
Ke plovete sinje more,
Moju tugu i nevolju
Da čujete i boljezni,
Što pripijevam sam na školju
U jadovne moje pjesni…
Za pokoru obrah spile,
gdi su stijene i litice,
gdi je hridje i gomile,
kudi laze gušterice.
Gdi pitome nije zeleni,
nit je buksa ni čepresa,
ner u hridju među grebeni
mnoštvo raste od čepljesa…
Još je pečao, još je bijeda,
…od morskoga od medvjeda,
ki se sa mnom često rati;
na odmetac i tršticu …
Kad ga hoću otjerati,
nit me haje nit me čuje,
ner se počne ocijerati
i očima namiguje…Remeta,
Mavro Vetranović, XVI. st.
Autor: Ivančica Krivdić[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
