Danas kada su vijesti o ugroženosti pojedinih biljnih i životinjskih vrsta nažalost sve češće, ponovni su­sret sa sisavcem koji je za područje Jadrana još sredinom XX. stoljeća proglašen izumrlim, lijepe su novosti. Naravno, riječ je o sredozemnoj medvjedici, morskom fratru, morskom čoviku ili medvjedu, jednom od najrjeđih i najugroženijih sisavaca na svijetu, a uz havajsku medvjedicu i jedinoj vrsti tuljana koja živi u toplim morima.

Krzno sredozemne medvjedice je smeđe do tamno sivo sa svijetlim trbuhom. Može narasti do 2,5 m dužine i težiti više od 300 kilograma. Hrani se ribom, rakovima, školjkama, lignjama, hobotnicama, a aktivna je uglavnom danju. Zaranja do 20 metara i pod morem može ostati oko sedam minuta. Povijesni zapisi govore da je sve do sredine XVIII. stoljeća za koćenje i podizanje mladih sredozemna medvjedica koristila otvorene plaže, no zbog sve većeg ljudskog uznemiravanja, izlova, brodskog prometa, urbanizacije obale i turizma povlači se u nepristupačne špilje s ulazima ispod mora.

Sredozemne medvjedice bi­le su rasprostranjene duž obala Sredozemnog i Crnog mora, te na obalama Zapadne Sahare. Procjenjuje se da ih danas ima ukup­no nešto manje od 600 jedinki rasprostranjenih na vrlo širokom području, zbog čega je ova vrsta proglašena kritično ugroženom. U Jadranskom moru obitavala je od Trsta pa sve do Boke Kotorske do početka XX. stoljeća. Smatra se da je posljednji primjerak ubijen 1964. godine, iako je u Hrvatskoj strogo zaštićena vrsta još od 1935. godine.

Od 2003. godine sve su češće dojave o njenom pojavljivanju od južnodalmatinskog otočja pa sve do Opatije, što raduje i u daljnjim nastojanjima ohrabruje zaljubljenike u prirodu, znanstvenike i predstavnike nevladinih udruga koji su istraživanjem starih staništa i ponovnim naseljavanjem morskog čovika uložili trud u njen povratak.

Medvjedica-3Stante zvijeri, stante ptice
I ostali boži stvore,
Navlaš ribe pliskavice,
Ke plovete sinje more,
Moju tugu i nevolju
Da čujete i boljezni,
Što pripijevam sam na školju
U jadovne moje pjesni…
Za pokoru obrah spile,
gdi su stijene i litice,
gdi je hridje i gomile,
kudi laze gušterice.
Gdi pitome nije zeleni,
nit je buksa ni čepresa,
ner u hridju među grebeni
mnoštvo raste od čepljesa…
Još je pečao, još je bijeda,
…od morskoga od medvjeda,
ki se sa mnom često rati;
na odmetac i tršticu …
Kad ga hoću otjerati,
nit me haje nit me čuje,
ner se počne ocijerati
i očima namiguje…

Remeta,
Mavro Vetranović, XVI. st.

Autor: Ivančica Krivdić