Terasasta zelena rižina polja koja se prostiru u nedogled nezaobilazan su prizor u istočnoj Aziji. Prizor iskonske ljepote i čistoće koji istodobno izaziva divljenje i ganuće… Brižljivo obrađene i navodnjavane terase ogledalo su strpljivosti, marljivosti i tisućljetnog truda naroda ovih podneblja.
Sve poznate civilizacije istočne i jugoistočne Azije izrasle su na riži, a ona i danas prehranjuje gotovo polovicu čovječanstva. U nekim azijskim zemljama (Kini, Japanu, Tajlandu…) riječ “jesti” zapravo znači “jesti rižu”, a ista se riječ koristi u značenju i “riža” i “hrana”. Riža nije samo osnovna hrana najvećem dijelu Azije; kao održavateljica života ona ima i veliko simboličko značenje, poput žita i kruha u Europi, pa je sveprisutna u društvenim i religijskim ceremonijama i važan je dio kulturnog nasljeđa.
Porodica riže (lat. Oryza) ima tek nekoliko vrsta i mnoštvo varijeteta i sorti. Dok se O. sativa proširila sjeverno od Indije još prije dolaska Arijaca iz središnje Azije, O. glaberrima uglavnom se uzgaja na području zapadne Afrike. Riža najbolje uspijeva u toploj klimi s obiljem padalina: u deltama i dolinama rijeka, na obroncima planina. Neke sorte dobro uspijevaju u pjeskovitom tlu, a neke u glinenom. Kako neke dozrijevaju u devedeset, neke u sto pedeset, a neke u dvjesto šezdeset dana, moguće je imati jednu do tri žetve godišnje. Najveći dio svjetske proizvodnje riže, oko devedeset posto, otpada na Kinu, Indiju i Indoneziju.
Suvremeni istraživači spore o njenom podrijetlu i starosti; prema jednima potječe iz Kine, gdje se prvi put počela uzgajati oko rijeka Huang He i Yangtze, a prema drugima iz vodoplavnih dolina Indije. Početke njenog uzgoja jedni smještaju u VIII.-V. st. pr.Kr., drugi u XII. st. pr.Kr., a prema nekim istraživanja kultivirana je i puno ranije.
Predaje svih ovdašnjih naroda govore da su je bogovi darovali ljudima u dalekoj prošlosti. I zaista, podrijetlo mnogih biljaka koje nam služe kao osnovna hrana, poput pšenice, kukuruza ili graha, posve je nepoznato. Vrste je moguće križati i poboljšavati im kvalitetu, no čovjeku ih je nemoguće stvoriti.
Zato se bogovima za ovaj dar širom istočne Azije izražava zahvalnost brojnim svetkovinama i ceremonijama.
Slika iz dinastije Han (206. g. pr.Kr. – 220. g.) prikazuje seljake kako rade u rižinim poljima.
Indija
Indijska predaja govori o velikim vremenskim ciklusima čija se trajanja mjere milijunima godina. Za vrijeme prvog doba, zlatne yuge, Satya yuge, ljudima je bilo dovoljno jesti samo rižu, jer tada je bila slatkog, punog okusa i izuzetno hranjiva. U drugom dobu, srebrnoj, Treta yugi, ljudi su je počeli miješati s povrćem jer ih više nije zadovoljavao njen jednostavan okus. U brončanoj, Dvapara yugi i željeznoj, Kali yugi u kojoj sada živimo, riža se sve više miješa s drugim namirnicama, pa čak i s mesom. Kako se čovjekova prvobitna čistoća gubila uslijed sve većih i nezasitnijih apetita u svemu, pa i u hrani, tako je i sama riža s vremenom gubila na okusu.
Riža je i danas u Indiji temeljna hrana, te simbol blagostanja i plodnosti. Na jugu zemlje zove se annalakšmi, gdje anna znači “hrana”, a Lakšmi je božica blagostanja koju se prikazuje kako u ruci drži par klasova riže.
Uz cvijeće i vodu, riža je uvijek prisutna kod prinošenja žrtvi. Kad mladenka u Radžastanu prvi put ulazi u mladoženjinu kuću, na prag se položi posudica s rižom koju ona posipa po svim prostorijama prizivajući tako blagostanje i sreću u svoj novi dom. Za sam obred vjenčanja priprema se crveno obojena riža koju se baca na mladence.
Uz žetvu riže diljem Indije vežu se svečanosti različitih imena, a naročito je živopisna tamilska svečanost Thai Pongal, koja se slavi u Tamil Naduu i na Šri Lanci od 13. do 15. siječnja. U osvit prvog dana svečanosti u novim zemljanim loncima zakuha se svježe mlijeko uz dodatak šećera, indijskih oraščića i grožđica. U trenutku kad mlijeko zakipi i počne izlaziti iz posude, običaj je povikati: Ponggalo ponggal! (Kipi, kipi!) Zatim se u lonac ubacuju prva netom sabrana zrna riže i pritom se puše u sangu (školjku morskog puža). Mlijeko koje se prelijeva preko ruba lonca za Tamile je simbol sreće i blagostanja. Mlada, svježe kuhana riža žrtvena je ponuda bogu Sunca Suryi kao zahvalnost za dobru žetvu.
Uz rižu i jug Indije veže se još jedna osobita tradicija – crtanje kolama, svojevrsnih mandala. Svako jutro u osvit zore žene rižinim brašnom crtaju kolame na utabanoj zemlji pred kućnim pragom. Tijekom dana crteži se izgaze, isperu ih kiše ili ih raznese vjetar, ali već sljedeće jutro osvanu novi. Kolam je znak dobrodošlice koja se osobito iskazuje božici obilja Lakšmi.
Katsushika Hokusai (1760.-1849.), dva drvoreza iz serije 36 pogleda na planinu Fuji. Na gornjoj slici pod imenom Vodeni mlin u Ondenu vidi se postupak poliranja zrna riže vodom, a na donjoj koja se zove Most Nihonbashi u Edu prikazani su trgovci rižom.
Kina i Tajland
Jedan kineski mit govori o nebeskom strijelcu Hou Yiju koji je ustrijelio devet od deset sunaca jer je na zemlji bilo nepodnošljivo vruće i sve su biljke bile uvenule. Kad je ustrijelio deveto sunce, riža je pustila svoje prve nježne izboje.
Kina je tijekom svoje duge prošlosti uzgoju riže posvećivala veliku pažnju, osobito sustavu navodnjavanja, kako bi se zadovoljile rastuće potrebe za hranom. Već prve kineske dinastije razlikuju “uljuđen” svijet uzgajivača riže i manje vrijedne barbare koji žive u špiljama obučeni u kože, čiji je jezik oskudan i koji lutaju u potrazi za hranom jer nikad nisu upoznali rižu.
Kineski je car, štovan kao utjelovljenje Boga na zemlji, svake godine imao čast iznova obnavljati božanski čin darivanja ceremonijalnim polaganjem sjemena riže u tlo, simbolizirajući tako početak sjetve diljem svog prostranog carstva.
Dok je kraljevski ceremonijal u Kini prošlost, u Tajlandu se i danas početak sjetve obilježava pred kraljevskom Velikom palačom u Bangkoku, uz svu pripadajuću pompu. Svečanost se održava u svibnju (dan i vrijeme određuje dvorski astrolog), a svrha joj je osigurati bogatu žetvu.
Iako sam kralj prisustvuje ceremoniji, on u njoj više ne igra ključnu ulogu, već za to odabire svog predstavnika – Gospodara svetkovine. Ceremonija započinje proricanjem količine kiše tijekom sezone. To se radi tako što Gospodar svetkovine odabire jednu od tri tkanine koje izgledaju isto, ali su različite dužine. Odabere li najkraću, kiše će biti obilne.
Svečana povorka na čelu s Gospodarom svetkovine i parom svetih volova ovjenčanih cvijećem kreće zatim na posvećeno rižino polje. Povorku prate bubnjari, svećenici koji naizmjenično izgovaraju molitve i pušu u školjke, te četiri djevojke u ulozi nebeskih djeva, nang thepi, koje nose zlatne i srebrne košarice s rižinim sjemenom. U rižinom polju Gospodar svetkovine u kraljevoj prisutnosti ceremonijalno zaore par brazdi i zasije rižu. Po završetku ceremonije okupljeno mnoštvo pohrli u polje kako bi pokupili posvećeno zrno, odnijeli ga kući i izmiješali sa svojim sjemenjem za sadnju ili ga zadržali za sreću.
Japan
Riža, rižino vino i rižina slama utkani su i u japansku kulturu od mitskih vremena. Japanski mitovi spominju rižina polja božice Sunca Amaterasu. Po uzoru na Amaterasina polja i danas sva veća šintoistička svetišta u Japanu imaju shindene, “božanska polja”, na kojima uzgajaju rižu za potrebe žrtvenih ponuda u hramu. Slama te riže ispletena u konopce, shimenawa, u šintoizmu označava pristup svetom, bio to hram, drvo ili kamen.
Današnji car Akihito nastavlja tradiciju blagoslivljanja rižinih polja, a mnogi kraljevski obredi uključuju upotrebu rižina vina i rižinih kolačića.
Riža se obično dijeli na rižu dugog zrna (indijska) i rižu srednjeg i okruglog zrna (japanska). Riža dugog zrna je ona čije je zrno četiri do pet puta duže od njegove širine. Najpoznatije vrste riže dugog zrna su aromatične riže poput tajlandske vrste jasmin i indijske vrste basmati. Aromatične riže inače imaju okus koji lagano podsjeća na pržene lješnjake ili kokice. Basmati se uzgaja u Indiji i Pakistanu, a ime je dobila po indijskoj riječi za miris (basmati). Zanimljivo je da joj zrna pri kuhanju “rastu” u dužinu, umjesto u širinu, što je slučaj kod ostalih vrsta riže. Tajlandska riža jasmin je nježne teksture, a okusom je slična basmati riži. Poznate talijanske vrste arborio i carnaroli ubrajaju se u riže srednjeg zrna. Ovisno o stupnju prerade razlikujemo integralnu, smeđu; poliranu, bijelu i obarenu ili pretkuhanu rižu (parboiled). Smeđa, integralna riža je prehrambeno mnogo vrednija od bijele riže. Međutim, opredjeljujući se za bilo koju vrstu riže nećemo se prevariti u pogledu njene nutritivne, dijetalne ili gastronomske vrijednosti. Ova namirnica ima i tu prednost što ne sadrži gluten, proteinsku frakciju prisutnu u pšenici, a koja je odgovorna za nastanak bolesti pod nazivom celijakija ili glutenska enteropatija.
Tradicionalan uzgoj riže u Japanu isprepleten je s obredima koji se i danas izvode, ali više kao folklorna atrakcija. Ciklus kreće u proljeće, od trenutka kad se zaštitna božanstva, kamiji, ceremonijalno spuštaju s planina na kojima borave tijekom zime. Poziva ih se da proljeće i ljeto provedu u rižinim poljima i tako osiguraju dobru žetvu.
Uz sam uzgoj riže, od sjetve do prvog puštanja vode u polje preko presađivanja do žetve, vezan je čitav niz obreda koji se razlikuju od pokrajine do pokrajine, ali posvuda je najvažnija ceremonija početka sadnje.
Muškarci pripremaju polja za sadnju, kao i same sadnice, a saotome, djevojke-koje-sade-rižu, u šarenim kimonima i slamnatim šeširima, uz tradicionalne pjesme i zvuke bubnjeva, zvončića i drvenih blokova, polažu sadnice u plodni mulj. Pjesme i plesovi koji prate sadnju opisuju cjelokupan godišnji ciklus rasta riže, od oranja polja, preko sjetve i sadnje, do žetve i spremanja riže. Ova ceremonija označava početak sezone sadnje riže širom Japana.
Na najvećem dijelu europskog kontinenta riža je dugo smatrana rijetkom i egzotičnom biljkom, pa se koristila više kao dijetalno-terapijska namirnica nego za svakodnevnu prehranu. Na obale Sredozemlja prvi ju je donio Aleksandar Makedonski, s Arapima je stigla u Španjolsku, a zatim se raširila Apeninskim poluotokom, najviše u dolini rijeke Po, gdje se i danas uzgaja najviše u Europi.
Uz samu žetvu također postoje brojni obredi. Jedan od njih je da se svežanj riže odvoji i čuva do Nove godine kad se prinosi kao žrtva kamiju polja. Tom se prilikom obično pripremaju rižini kolačići zvani o-mochi.
Koliko je u Japanu raširen kult Inarija, zaštitnog božanstva riže i plodnosti najbolje govori činjenica da je njemu posvećena jedna trećina svih svetišta u Japanu.
Razlog zbog kojeg Japanci toliko cijene rižu je i taj što se može pretvoriti u brojne proizvode nužne za svakodnevni život. Za Japance riža nije samo hrana, a koriste čak i stabljiku riže: za prekrivanje krovova, pravljenje užadi, obuće, te u obredne svrhe.
Spomenuti i mnogobrojni nespomenuti običaji i svetkovine istočnoazijskih naroda koji u središtu imaju rižu govore nam u kolikoj je mjeri riža urasla u temelje života i kulture milijuna ljudi Istoka. Jer, riža za njih znači život i rižom slave život.
Autor: Ljubica Gavrić
