Život polarnog medvjeda (Ursus maritimus) vezan je uz ledom okovano more. Njegovo omiljeno stanište je “arktički prsten”, vode i otočni arhipelag Arktika. Brojne tjelesne prilagodbe, poput krzna na do trideset centimetara širokim stopalima koja olakšavaju plivanje, te način života omogućili su mu život u uskoj arktičkoj ekološkoj niši. Krzno mu je dvoslojno, a vanjski sloj debeo je do petnaest centimetara. Za razliku od ostalih sisavaca, polarni medvjed u ljetnom razdoblju ne mijenja boju svog snježno bijelog krzna. Osjet njuha izuzetno mu je razvijen, pa tako može osjetiti tuljana na dva kilometra udaljenosti i jedan metar dubine ispod snijega. Iako su tuljani temelj njegove prehrane, hrani se i morževima, pticama, jajima, školjkama i rakovima. Polarni medvjed je odličan plivač, a zamijećen je na udaljenostima i do tristo kilometara od kopna. Mužjak može biti viši od tri metra i teži od osamsto kilograma. Jednom u tri godine ženka u snježnom brlogu donosi na svijet do četiri potpuno slijepa mladunca, ne teža od jednog kilograma.
Iako polarni medvjedi nemaju prirodnog neprijatelja, ubrajamo ih u ugrožene vrste zbog pothranjenosti i gladovanja uzrokovanog gubitkom staništa. Zbog porasta globalne temperature led Sjevernog ledenog mora na kojem medvjedi love tuljane počinje se u proljeće ranije otapati, pa su primorani povući se na kopno prije nego prikupe dovoljno masnog tkiva. Nedostatna prehrana smanjuje mogućnost preživljavanja majki i mladunaca; od 1980. godine do danas zabilježen je pad prosječne težine ženki za trideset kilograma. Zatopljenjem se također povećava i broj zaraznih bolesti.
Posljedice globalnog zatopljenja najizrazitije su među južnom populacijom zaljeva Zapadni Hudson gdje je 2007. godine proljetno topljenje leda zabilježeno tri tjedna ranije nego prije trideset godina. Između 1987. i 2004. godine populacija medvjeda u Zaljevu opala je za 22%.
Na temelju opažanja promjena u prirodi ekolozi već desetljećima upozoravaju na njihov ugroženi opstanak no, nažalost, nimalo ružičaste prognoze najčešće se ne uzimaju ozbiljno. Dio ovih promjena sasvim je prirodna posljedica razvoja života na Zemlji i najveći se dio bića njima postupno prilagođava. Međutim, promjene zbog kojih nestaju stvorenja kojima smo posvetili ove retke ipak je potpomogao čovjek. Hoćemo li zaista dozvoliti njihovo izumiranje?
Autor: Aleksandar Kekanović[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
