Pravednik se zeleni kao palma, kao cedar na Libanu uzvisuje se.
Koji su zasađeni u domu Gospodinovu, zelene se u dvorima Boga našega;
rodni su i u starosti, jedri i zeleni.
Psalmi
Česti su spomeni libanonskog cedra u religijskim i mitološkim zapisima, ali i trgovačkim transakcijama naroda Bliskog Istoka, a svojom brojnošću odražavaju upečatljiv značaj koji je cedar imao kod tih starih naroda. Prorok Izaija cedar naziva “slavom Libanona”, a u Psalmima se zove “stablom Gospodnjim”.
I zaista, malo koga ostavlja ravnodušnim impozantna visina i stasitost njegova stabla, bujna krošnja razgranata kao u bjelogorice te snaga kojom se uzdiže visoko prema nebu. Osim veličanstvenog izgleda, cedar krasi i smolasto drvo lijepe boje i izrazito ugodnog mirisa. Ime mu potječe od starogrčkog naziva za smolu, kedros, zahvaljujući kojoj je drvo vrlo otporno na truljenje i stoga neprocjenjivo.
Zbog svega navedenog, vladari starine nisu mu mogli odoljeti. Koristili su ga za gradnju hramova, palača i brodova. No, zbog intenzivnog tisućljetnog iskorištavanja cedrovine, na planinama Libanona danas je preostalo vrlo malo cedrovih šuma. One rijetke kao da svjedoče živućim naraštajima o prošlim vremenima i vrijednostima.
Opjevani cedar
Cedar se najviše spominje u Epu o Gilgamešu, čija V. tablica donosi opis cedrove šume:
Zastaše, diveć’ se šumi,
Visinu cedrova motre,
Gledaju prolaze šumske,
Kud je Humbaba, hodeć’, utrao staze –
Pravi putovi, ugodne staze.
Cedrovu šumu motre, stanište bogova, prijesto Irnine.
Cedrovi na gori raskoš pokazuju svoju,
Sjena im gusta, užitka puna.
Jedna epizoda epa govori o pohodu Gilgameša u planine Libanona da bi pribavio cedrovinu kojom će uzvisiti svoj grad Uruk i tako steći neprolaznu slavu…
“Ja ću cedrove nasjeć –
njima su obrasle gore –
Vječno ime sebi ću podići ja!”
No šumu, koja se u epu naziva Zemljom života, čuva strašni Humbaba, a njega je za čuvara nekoć postavio vrhovni bog Enlil.
Gilgameš govori Enkiduu:
“…Prijatelju moj, daleko su gore Libana,
Te su planine cedrovom
Obrasle šumom,
U toj je šumi strašni Humbaba…”
…
Predajući se Gilgamešu, Humbaba mu reče:
“… Ti bit ćeš gospodar, a robom ja!
Tebi ću cedrova nasjeć, mojih planina porod,
Tebi dvore od tih cedrova sagradit.”
Pri povratku u rodni Uruk, Enkidu govori Gilgamešu:
“Gilgameše, o druže moj! Cedrove posjekosmo mi,
O pojas sjekiru bojovnu stavi,
Šamašu u čast ljevanicu izlij, –
Na obale Eufrata cedrove mi ćemo prenijet.”
Cedar se često spominje i u Bibliji, najčešće kao metafora snage, ljepote, dostojanstva, uzvišenosti, plemenitosti, ustrajnosti, i sl. U Knjizi Ezekijelovoj faraon se uspoređuje s cedrom libanonskim… Vrh mu do oblaka seže… Nijedno stablo u vrtu Božjem ne bijaše mu po ljepoti ravno…
Libanonski cedar (Cedrus libani) pripada malom botaničkom rodu Cedrus iz porodice borova kojem pripadaju i himalajski cedar (Cedrus deodara) i atlaski cedar (Cedrus atlantica). No, najproslavljenija i najdragocjenija vrsta jest libanonski cedar.
Libanonski cedar raste na planinama Libanona na nadmorskoj visini do 2140 m, gdje se zimi za najhladnijih dana temperatura spušta do -4,5º C, a najviša u kolovozu dosegne i 34º C.
Krošnja mu je široka, kišobranasta i gusta, grane snažne i vodoravne. Doseže visinu do 40 m, a promjer debla može doseći i do 3 m. Češeri rastu uspravno na gornjim stranama grana, a da bi posve dozreli potrebne su im tri godine.
U prvoj godini mali su i svijetlozeleni. Druge godine dosegnu svoju punu veličinu i promijene boju u karakterističnu ljubičasto-purpurnu. Tek treće godine, kad češer dobije bogatu smeđu boju, raširi se otvarajući put sjemenkama spremnim za novi život u kojem će možda, poput preostalih prastarih cedrova, stotinama godina biti živi svjedoci vremena.
U Pjesmi nad pjesmama, zaručnica opisuje svog zaručnika: Stas mu je kao Liban, vitak poput cedra. Zaručnik kaže zaručnici: Miris je haljina tvojih kao miris libanski… Drugdje se opet navodi: Sebi je prijestolje načinio kralj Salomon od drveta libanskoga.
Cedar u zapisima
Stoljećima su Egipćani, Babilonci, Perzijanci i drugi susjedni i daleki narodi slali ekspedicije na Libanonsko gorje radi cedrove drvne građe, njegova ulja i smole.
Prema povijesnim podacima, iskorištavanje libanonskih cedrovih šuma počinje u vrijeme starog Egipta, otprilike oko III. tisućljeća prije Krista. Feničani koji su naseljavali obalni dio Libanona bili su glavni posrednici kod trgovanja cedrovinom iz svog zaleđa, a kao glavne izvozne luke najviše se spominju njihovi gradovi Biblos, Sidon i Tir. Upravo zahvaljujući dostupnoj građi te kapitalu stečenom trgovinom cedrovinom, Feničani su mogli graditi ratne i trgovačke brodove koji su im omogućili nadmoć na moru, sudjelovanje u međunarodnoj trgovini te sveopći procvat.
Egipćani su cedrovinu u početku kupovali od Feničana, sve dok nisu doveli te krajeve pod svoju upravu, osiguravši tako izravnu opskrbu. U drevnom Egiptu cedrovina je imala široku primjenu: osim za gradnju brodova i hramova, korištena je i za gradnju grobnica, a ulje se rabilo kod mumificiranja. Iz vremena Snefrua (2650. – 2600. g. pr.Kr.), faraona Starog kraljevstva, jedan zapis govori da je u Egipat stiglo 40 brodova natovarenih cedrovinom. Neki od ovih trupaca još uvijek se mogu vidjeti u Snefruovoj piramidi u Dahshuru.
Rječita svjedočanstva o ekspedicijama u svrhu pribavljanja cedrovine očuvala su se do naših dana. U klancu rječice Al Kalb (Nahr al-Kalb), na klisurama nedaleko njenog ušća u Sredozemno more, brojni su osvajači ostavili memorijalne natpise o svojim pohodima: od faraona Ramzesa II., asirskog kralja Esarhadona II., Asurbanipala, Nabukodonosora, Antonina Pija, Napoleona,…
Babilonski kralj Nabukodonosor (604. – 562. g. pr.Kr.) je za transport trupaca u Babilon čak dao napraviti put kroz planinski lanac. O tome svjedoče dvije stele koje se i danas mogu vidjeti uklesane u stijenu, jedna u Wadi Brissi, a druga u Nahr al-Kalbu. Na steli u Wadi Brissi dao je zapisati kako stoji pred libanonskim cedrovima koje opisuje kao žrtvu bogu Marduku.
Sječa cedrova nastavila se od strane različitih vladara i ekspedicija. Turci su potkraj Otomanskog Carstva intenzivno iskorištavali cedrovinu za pokretanje lokomotiva, jer cedar je kao smolasto drvo jako dobro pogonsko gorivo. Preživjele šume svoj opstanak mogu zahvaliti relativnoj nepristupačnosti terena na kojima rastu.
Libanonski cedar danas
Libanonsko gorje nekada je svo bilo prekriveno cedrovima. Procjenjuje se da su u vrijeme o kojem govore biblijski i drugi zapisi šume cedrova zauzimale površinu od oko 81000 hektara. Danas je preostalo samo dvanaest manjih šuma koje pokrivaju samo 1700 hektara.
Najznamenitija i najstarija nalazi se iznad maronitskog gradića Bsharija (B’šera), rodnog mjesta i posljednjeg počivališta slavnog književnika Khalila Džubrana. Ova je šuma poznata kao Stara šuma, ali i kao Arz-el-Rat (Cedrovi Božji). Šuma se nalazi u malom zaštićenom ledenjačkom džepu na otprilike 2000 metara nadmorske visine. Ondje još uvijek raste oko četiri stotine stabala, od kojih je desetak staro između 1200 i 2000 godina. U blizini ove šume pronađeno je preko 200 markera, većinom urezanih u stijene, koji su označavali šumu kao posjed rimskog cara Hadrijana (76. – 138. g.). Smatra se da je Hadrijan na taj način nastojao spriječiti daljnju sječu te ujedno osigurati cedrovinu za vlastitu flotu.
Stara šuma predstavlja nacionalno blago i najbolje priziva onaj osjećaj strahopoštovanja o kojem svjedoče stari zapisi. O njenom značaju govori i to da je 1876. g. britanska kraljica Viktorija financirala podizanje kamenog zida oko šume, kako bi se cedrove zaštitilo od glavnog prirodnog neprijatelja – koza, kojima su mladi cedrovi izboji poslastica. Poslije je ovaj zid nadograđivan zahvaljujući nastojanjima Povjerenstva za zaštitu Stare cedrove šume, a od 1998. godine šuma je pod zaštitom UNESCO-a. Posljednjih se godina nad preostalim cedrovima nadvija još jedna opasnost iz prirode – cedrova osa. Ona napada pupoljke i iglice i tako prijeti uništenju preostalih rezervata.
Iako na odlasku, libanonski cedar, sinonim za Libanon, izvor je nacionalnog ponosa i sveprisutni amblem. Nalazi se na nacionalnoj zastavi, zaštitni je znak nacionalne zrakoplovne kompanije, nalazi se na poštanskim markama, novčanicama, logotipovima… Opisan u mnogim knjigama, opjevan u pjesmama, libanonski je cedar nerazdvojan dio kulturnog nasljeđa svoje postojbine.
Proljeće (…) s potocima pjeva pjesme
Hebrejske i himne Salomonove,
S libanonskim cedrovima poziva
Sjećanja na znamenitost
Neprolaznu. (Khalil Džubran)
Autor: Marija Andjel[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
