Temu o komunikaciji između bića u prirodi koju smo obrađivali u prethodnim brojevima časopisa završavamo s komunikacijom mirisima, ili molekulama koje se obično dijele na feromone i alomone. Dok feromoni služe sporazumijevanju jedinki iste vrste, alomoni služe za komunikaciju različitih vrsta, najčešće onih povezanih odnosom žrtva-predator, poput biljaka u obrani od kukaca. Najistraženiji su feromoni kod zadružnih kukaca poput mrava, pčela i termita te leptira i sisavaca. Leptiri feromone koriste za privlačenje partnera, a mogu ih u zraku osjetiti i na 2 km udaljenosti. Pojedini pauci imaju “mirisne mreže” koje privlače kukce i prikrivaju paukovu prisutnost. Pčele uvijek sa sobom nose malu mirisnu “osobnu kartu” koja im predstavlja propusnicu kod stražara na ulazu u košnicu, a koja potvrđuje da pčela pripada upravo toj zajednici. Molekule još bolje putuju vodom. U moru, moruzgva i ribica klaun međusobno komuniciraju “mirisnim” molekulama.

Ako ste pomislili da je komunikacija svojstvena samo višim oblicima života, niste u pravu! Bakterije se organiziraju u skupine, tzv. biofilmove, koje u našem organizmu uzrokuju infekcije, a da bi se međusobno pronašle, one komuniciraju za svoju vrstu specifičnim molekulama, ali i univerzalnim međustaničnim signalnim molekulama koje su po svojoj građi najčešće peptidi. Rezultate ovih novijih istraživanja liječnici nastoje primijeniti u liječenju bolesti uzrokovanih bakterijama.

Autor: Ivančica Krivdić