CEMPRES_Cempres 6Portail des Chevres (Goat Gate), LacosteBonnieuxJedan je kut neba bio vedar i obasjan mjesečinom. Čempresi su stršali šutljivi i smireni njišući jošte vrhovima…, piše Vladimir Nazor u svojoj priči Otac, u kojoj čempresi izranjaju poput kakve arhetipske slike urezane u obzor.

Visoki, vitki, uspravni čempresi u krajolicima Sredo­zemlja poput samotnih stražara odolijevaju vjetrovima, sušama, olujama i kao takvi neiscrpan su izvor nadahnuća… Sve je drugo raslinje i drveće mnogo tiše i diskretnije. Čempres je crni strmi uskličnik, kao kakav zvučni akcent timpana u sanjivom pastoralu Toskane, zabilježio je naš putopisac Slavko Batušić. Toskanski čempresi snažan su utisak ostavili i na engleskog književnika Davida H. Lawrencea koji piše da su svijeni u se poput tamne misli / na izgubljenu jeziku, misli koju samo pjesnički ključ može odgonetnuti… Antun Branko Šimić u svojoj pjesmi kaže da čempresi mirišu snom i da šapuću o raju, a mostarski pjesnik Hamza Humo: Čempresi se crne na mjesečini, osamljeni kao misli moje…

Čempresi rastu duž cijele naše obale pa i duboko u zaleđu. To je obični ili medi­teranski čempres, Cupressus sempervirens L. Izrazito je dugovječan; za­bi­lježeni su primjerci koji su dosegli starost od par tisuća godina, mada čempres uglavnom živi par stoljeća. Istraživači nam kazuju da mu je postojbina sjeverni Iran, odakle se proširio kroz Malu Aziju, Kretu i Cipar, te na čitavo Sredozemlje.
Mnogi su ga narodi sadili oko hramova i smatrali svetim stablom. Feničani i Egipćani cijenili su ga kao vjekovito drvo koje ne trune, a u vodi postaje sve tvrđe. Zato su od njega gradili sarkofage, brodove, vrata hramova i kipove božanstava.

U grčkoj i rimskoj tradiciji povezan je s božanstvima podze­mlja (Hadom i Plutonom) i obno­vom života jer svojim trajnim zimzele­nim lišćem i nepokvarljivim drvetom evocira besmrtnost. Otud se često nalazi na grobljima, ali i smatra tužnim drvetom. Svoje latinsko ime Cupressus duguje mladiću Kiparisu, Heraklovom potomku, kome je Apolon dao pripitomljenu srnu da mu pravi društvo. Dogodilo se da ju je Kiparis nesretnim slučajem ubio kopljem. Tužni je Kiparis molio Apolona neka pusti da mu suze zauvijek teku, a Apolon ga je pre­tvorio u čempres čiji sok na kori drveta podsjeća na suze.

Rimski povje­sničar Plinije pripovijeda i to da je stablo čempresa nekada predstavljalo znatan imetak, jer je davalo vrijedan materijal za izradu različitih predmeta. Kad bi se u obitelji rodila kći, otac bi posadio čempres da joj osigura miraz. Zato su ovo drvo nazivali dos filiarum ili “miraz za kćerku”.

Kršćani su ga zbog trajnosti uzeli kao simbol vječnog života. Vrata Bazilike sv. Petra u Rimu bila su od čempresovine i trajala su oko osamsto godina, od cara Konstantina (274. – 337.) do pape Eugena IV. (pontifikat od 1431. – 1447.).

Stari su Slaveni smatrali čem­pres sjenovitim drvetom, što je značilo da u njemu prebiva duša umrlog koji je tu pokopan, pa su ga sadili na groblju. Dirnuti u takvo drvo značilo je narušiti pokojnikov mir. I danas se u našim krajevima, pojedinačno ili u drvoredima, uzdižu u blizini crkava i samostana, a još češće okružuju groblja. Jedan od najvećih živih orijaša u našem po­dneblju raste pred starom župnom crkvom u Čari na otoku Korčuli, gdje je uz Pelješac najprisutniji. Podaci kažu da je zasađen oko 1600. godine, a deblo je doseglo opseg od preko 4 m. U dvorištu franjevačkog samostana u Hvaru nalazi se još jedan čempres koji je zaštićeni spomenik prirode od 1961. godine. Star je oko 500 godina.

Na drugom kraju svijeta, u Japanu, od srodnog japanskog hinokija (Chamaecyparis obtusa) grade se hramovi, primjerice čuveni hram u Isi, i izrađuju obredni pre­dmeti. Od drevnih vremena do da­nas svakih se dvadeset godina svetište poruši i izgradi novo, identično prethodnom. Od građe porušenog zdanja sijeku se prutići koje vjernici dobivaju kao amulete. Trljanjem dvaju komada hinokija palila se i obredna vatra. I ovdje se uz njega vezuju nekvarljivost i čistoća.

CEMPRES_Abarkuh - Cypress treeNa jugoistoku Irana, u pokrajini Jazd, pokraj drevnog grada Abarkuha, raste najstariji i najveći čempres. Starost mu je procijenjena na nevjerojatnih četiri tisuće godina, a visok je dvadeset pet metara, s promjerom debla jedanaest i pol metara. Nalazi se na popisu svjet­ske kulturne baštine. Drvo se nalazi unutar kompleksa Velike džamije Abarkuha, na mjestu na kojem se nekad nalazio zoroastrijski Hram vatre. Smatra se svetim i prema legendi zasadio ga je prorok Zaratustra. U pokrajini Jazd i danas se nalazi najveća zoroastrijska zajednica u Iranu.

U Iranu, postojbini čempresa, njegova je simbolika vrlo raznolika i duboka. Predislamska predaja prenosi da je Zaratustra u znak širenja svog učenja sadio čemprese kao simbol svete vatre. U zoroastri­zmu ili religiji vatre, kako se naziva zbog prisutnog kulta vatre, središnje mjesto zauzima bog Ahura Mazda koji je u vidljivom svijetu na nebu predstavljen Suncem, dok je na zemlji utjelovljen u vatri. Čempres su zbog oblika krošnje i njegove dugovječnosti povezivali uz vječnu vatru, simbol duhovnog očišćenja i prosvjetljenja, jer se poput plamena uzdiže prema nebu, prema Ahura Mazdi. Stoga je čempres bio omiljen simbol Iranaca, sveprisutan u iranskoj kulturi. Drvo čempresa često se nalazi urezano na frizovima i zidovima palače u Perzepolisu, nalazi ga se u prikazima rajskih vrtova te utkanog u tepihe. U njihovom nacionalnom epu Shahnameh brojni su spomeni čempresa. Kad god je perzijski pjesnik pokušao opisati lik svoje drage, nazvao bi je “nalik-čempresu”, uspoređujući njeno skladno držanje i gipke pokrete tijela s kretnjama čempresa na vjetru. Kad bi govorili o istinoljubivosti, nepotkupljivosti, samostalnosti, skromnosti, vitalnosti, također bi uzimali čempres za usporedbu.

Žitno polje s čempresima, Vincent van Gogh, 1889. g., Nacionalna galerija, London

Žitno polje s čempresima, Vincent van Gogh, 1889. g., Nacionalna galerija, London

Jedan je čempres obilježio na simboličan način kraj zoroastrizma u Iranu i prevlast islama. Legenda kaže da je prorok Zaratustra pod zaštitom legendarnoga kralja Vištaspa zasadio čempres u čijoj je sjeni moglo boraviti deset tisuća ovaca, a među granama je bilo toliko ptica i životinja da im se broj nije mogao dokučiti. Kad je kalif Al-Mutavakkal čuo za taj veličanstveni čempres, naredio je da ga sruše kako bi ga bagdadski stolari mogli ugraditi u njegovu palaču. Čuvši kalifovu zapovijed, zoroastrijci se sakupiše i moliše za milost, nudeći i naknadu za čempres. Uzalud! Slučaj je međutim htio da usprkos svim naporima Al-Mutavakkal nikad ne ugleda čempres. Iz zasjede su ga ubili njegovi podanici, a i stolar-rušitelj i njegovi nosači umrli su na čudne načine… No, čempres je ipak nadživio religijske promjene, tako da je postao neizostavan ukras islamskih vrtova, a mauzolej perzij­skog sufijskog pjesnika Saadija iz XIII. st. u Širazu i danas je uokviren visokim čepresima.

Mirni, tamni, viti, ponositi poput gotičkih tornjeva, kako ih pjesnici sve ne nazvaše, arhetip su uspravnosti, nutarnje snage, ustraj­nosti i nepokolebljivosti. Prizivaju u svijest veličanstvene aleje i sve što odiše dostojanstvom, smirenošću, elegancijom. Ove pjesničke slike i simboli kao da prizivaju kakve mitske praslike, neko nejasno sjećanje iz dubina naše nutrine. Slutnja su nečega neizrecivog do čega samo pjesnici mogu doprijeti svojom imaginacijom.

Autor: Vlasta Nedela