Zamislimo pticu s rasponom krila od tri metra. Velika, zar ne?! No, to nije ptica s nekih dalekih oceanskih otoka, to je naš bjeloglavi sup. Krilima čiji raspon može doseći tri metra, težinom od trinaestak kilograma i visinom do jednog metra, ova grabljivica iz porodice jastreba, uz albatrosa i kondora, spada u najveće ptice letačice svijeta.
Odrasli bjeloglavi supovi, kako samo ime kaže, imaju glavu, vrat i ovratnik bijele boje, a ostalo perje im je smeđe, s iznimkom tamnih letnih pera. Glava i dugi vrat prekriveni su kratkim perjem što je prilagodba za hranjenje strvinama. Kandže su im tupe i kratke, prilagođene hodanju, a ne hvatanju plijena. Jednom kad se nađe, par ostaje zajedno cijeli život. Ženka na okomitim nepristupačnim liticama izlegne po samo jedno jaje u zimskom razdoblju, a zatim se gotovo dva mjeseca u njegovom grijanju izmjenjuju oba roditelja. Mladi supovi napuštaju klisure u rujnu iste godine, a na mjesto izlijeganja vraćaju se tek nakon pet ili šest godina kad se gnijezde po prvi puta. Tajne njihove dugotrajne migracije još uvijek nisu u potpunosti poznate.
Supovi su poznati po svom letu na velikim visinama. Za podizanje se služe uzlaznim toplim strujanjima zraka, a mogu dosegnuti visinu od šest tisuća metara. Razvili su jedrenje i klizni let. Prilikom jedrenja lebde brzinom od četrdeset do šezdeset kilometara na sat koristeći zračne struje; lebdeći troše minimalno energije što im omogućuje dugotrajan višesatni let. Drugi tip leta zahtijeva puno više energije, ali njime mogu doseći brzinu i do sto dvadeset kilometara na sat. Koriste ga vrlo kratko i rijetko, uglavnom kod pomanjkanja zračnih strujanja.
Bjeloglavi se supovi hrane iznutricama uginulih životinja, najčešće krupnih sisavaca poput ovaca, konja, goveda i magaraca. U prirodi imaju ulogu “čistača” i nikad ne napadaju živi plijen. Probavni se sustav toliko prilagodio načinu ishrane da im je želudac postao otporan na toksične produkte raspalih bjelančevina strvine kojom se hrane. Poslije svakog obroka se kupaju, a glavu i vrat izlažu suncu te na taj način dezinficiraju nabore kože, štiteći se od bakterija i virusa.
U potrazi za hranom supovi formiraju tzv. češalj, pri čemu su međusobno udaljeni oko jedan kilometar. Kad jedan od njih otkrije strvinu, počinje kružiti iznad tog mjesta šaljući time signal drugima da mu se pridruže. S visine od šesto do tisuću metara vid supa pokriva područje od stotinjak četvornih kilometara, a tako jedreći u potrazi za hranom mogu za šest do sedam sati prijeći i do tristo kilometara udaljenosti.
Sup danas živi u Sjevernoj Africi, južnoj i jugoistočnoj Europi te u jugozapadnoj i središnjoj Aziji. U Hrvatskoj je prisutan u NP Paklenica, na strmim liticama iznad mora na Cresu i Krku, a povremeno i na Malom Lošinju, Plavniku, Prviću i Golom Otoku, mada je nekada bio puno brojniji. Još prije pedesetak godina gnijezdili su se u okolici Vukovara, sjevernoj Hrvatskoj, po cijeloj Dalmaciji i otocima. Danas, zbog stalnog opadanja broja njihove populacije, bjeloglavi sup spada u strogo zaštićenu vrstu i ulažu se veliki napori za očuvanje ove važne karike naše bio-raznolikosti.
Autor: Sofija Stepanovska[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
