Glazba je sastavni dio čovjekovog svakodnevnog života i kulture od prvih civilizacija do danas. Ono što je izdvaja od drugih umjetnosti jest to da djeluje izravno i neposredno jer je sadržaj koji prenosi lišen bilo kakvih posredujućih oblika. Ona utječe na osjećaje koji leže u skrivenim dubinama ljudske duše te se zato smatra najsuptilnijim oblikom umjetničke kreacije.
Naš muzikolog Josip Andreis ističe golemu snagu glazbe: Slušajući je ne možemo ostati ravnodušni. Ona nam se nameće, privlači našu pažnju, pokreće skrivene snage našeg duševnog života, određuje im smjer. Glazba nas preobražava, vodi u novi svijet emocija, izaziva u nama doživljaje posebnog karaktera i intenziteta.
Posljednjih se desetljeća ponovno javilo živo zanimanje za djelovanje glazbe na čovjeka. Razvoj modernih tehnologija omogućio je pristup ljudskom mozgu i promatranje njegovih reakcija na slušanje glazbe. Neuroznanost je došla do brojnih spoznaja iz područja kognicije i svijesti, razvijaju se novi pravci razmišljanja u neurologiji, psihologiji, fiziologiji i gnoseologiji te vrše brojna istraživanja vezana uz djelovanje glazbe na određene vrste percepcije, kao i njeno korištenje u terapeutske svrhe.
Otkrilo se da je ushit koji u nama izaziva slušanje određene glazbe posljedica oslobađanja hormona endorfina iz hipofize. Također se ustanovilo da nervni impulsi nastali djelovanjem zvučnih valova “zaobilaze” centre u mozgu povezane s razumom i svjesnim donošenjem odluka i idu izravno na nesvjesni, doživljajni dio. Glazba se, dakle, čuje u onom dijelu mozga koji je ključan za područje izravne percepcije, doživljaja i osjećaja. Elektroencefalograf je tako samo potvrdio ono što su stari filozofi već znali o glazbi.
Moderna istraživanja
Prvi koji je u novijoj povijesti počeo proučavati utjecaj klasične glazbe na ljudsko zdravlje i kreativna svojstva zvuka i glazbe bio je Dr. Alfred A. Tomatis, francuski otorinolaringolog i izumitelj. Nekoliko desetljeća radio je s pacijentima diljem svijeta, pomažući im kod problema sa sluhom, govorom i poteškoćama u učenju. Svoja zapažanja objavio je 1991. godine u knjizi Pourquoi Mozart? (Zašto Mozart?). Prema njegovim spoznajama, neovisno o glazbenom ukusu slušatelja ili prijašnjem poznavanju skladatelja, najveći iscjeljujući učinak ima Mozartova glazba. Ona slušatelje umiruje i omogućava im jasnije izražavanje. Tomatis je u svojim istraživanjima otkrio da Mozartova glazba donosi najbolje dugoročne rezultate, i to neovisno o kulturološkom porijeklu pacijenta.
Tomatisova istraživanja nastavili su Rauscher, Shaw i Ky i svoje nalaze o utjecaju Mozartove glazbe na prostornu inteligenciju objavili 1993. godine u časopisu Nature. Sudionici u pokusima testirani su nakon slušanja Mozarta, relaksirajuće glazbe i tišine. Rezultati nakon slušanja Mozarta bili su zamjetno bolji od ostalih, no ovaj je učinak bio kratkotrajan i vremenski ograničen na petnaestak minuta.
Daljnja istraživanja profesorice Frances H. Rauscher s Odsjeka za psihologiju Sveučilišta u Wisconsinu u SAD-u potvrdila su da glazba olakšava razvoj govora, pobuđuje kreativnost i izražavanje kod djece. Djeca počinju pjevati vrlo rano, često prije nego što nauče govoriti. Učenje sviranja instrumenta dodatno potiče mozak i kognitivne sposobnosti.
Ovo je istraživanje imalo velik odjek u medijima pa je posljedično naglo porasla prodaja CD-a s Mozartovom glazbom; roditelji su počeli upisivati djecu na tečajeve klavira, mnogobrojne škole i vrtići počeli su puštati Mozartovu glazbu za vrijeme nastave ili za vrijeme učenja.
Blagotvoran utjecaj Mozartove glazbe najviše je popularizirala knjiga Dona Campbella Mozart efekt – primjena moći glazbe za iscjeljivanje tijela, jačanje uma i oslobađanje kreativnog duha (1997.). U njoj je Campbell proširio pojam “Mozart efekta”, no i izazvao kontroverze svojim tvrdnjama da klasična glazba ima iscjeljujuću moć na cjelokupan čovjekov organizam, pa tako i poremećaje poput disleksije, epilepsije i sl. U knjizi koja je slijedila, Mozart efekt za djecu, Campbell tvrdi da klasična glazba potiče mentalni razvoj djece razvijajući kreativnost i maštu, objašnjava kako može pomoći u liječenju poremećaja slušanja, poremećaja pažnje, pa čak i autizma.
Zašto Mozart, a ne neki drugi klasični skladatelj? Što izdvaja Mozartovu glazbu od glazbe drugih velikih klasičnih skladatelja?
Smatra se da u Mozartovoj glazbi prevladavaju svjetlo, sklad, vedrina i radost postojanja. Njegova glazba nije ni prebrza ni prespora; na neki je način baš onakva kakva treba biti. U njegovim djelima glasnoća tona najčešće se izmjenjuje u razdoblju od trideset sekundi, što je jednako osnovnom uzorku naših moždanih valova. Unutarnje savršenstvo Mozartove glazbe, koje se odražava u jednostavnosti i jasnoći, pozitivno djeluje na naše emocionalno i fizičko stanje. Tajnu možda otkriva i sam Mozart izjavom: Okupljam jednu do druge note koje se vole.
No Mozartova glazba nipošto nije jedina glazba koja liječi i terapeutski djeluje na ljude. Štoviše, famozni “Mozart efekt” je više medijska krilatica koja se u današnjoj popularnoj kulturi raširila poput požara. Naime, slušanjem ne samo Mozartove, nego i drugih vrsta glazbe – glazbe iz razdoblja klasike i baroka, gregorijanskih korala, određenih vrsta ambijentalne glazbe ili zvukova pojedinih instrumenata, kao što je npr. gong – možemo podići svoje emocionalno stanje, a otkrivene su i široke mogućnosti terapeutske primjene glazbe. Ritmovi glazbe djeluju na ritmove autonomnog živčanog sustava pa takva glazba sinkronizira rad dviju moždanih polutki, opušta, raduje, poboljšava koncentraciju i sposobnost razmišljanja, unapređuje sposobnost donošenja intuitivnih odluka. Što su moždani valovi sporiji, to smo opušteniji, zadovoljniji i mirniji. Sporije disanje pridonosi uravnoteženju energije u tijelu, smirenju, nadzoru nad emocijama, dubljem razmišljanju i boljem metabolizmu. Ta se tehnika naveliko koristi u meditaciji i jogi.
Razumijevanju utjecaja glazbe na čovjeka značajno je pridonio i Hans Jenny, švicarski liječnik, prirodoznanstvenik i antropozof koji je proučavao fenomen zvučnog vala i formiranja različitih vrsta materije (pijesak, željezna piljevina, voda, viskozni fluidi) pod njegovim utjecajem. Njegovi su pokusi nastavak istraživanja akustičnih fenomena Ernsta Chladnija iz XVIII. stoljeća. Chladnijevi eksperimenti sastojali su se u tome što je gudalom povlačio po ploči po kojoj je bio razasut pijesak, a na ploči su se uslijed vibracija (stojnih valova) formirali pravilni geometrijski likovi. Tako nastale pravilne formacije neobično podsjećaju na indijske mandale i kaleidoskopske slike.
Svi oblici klasične glazbe, a osobito sonata, imaju veoma dotjeranu unutarnju strukturu: njeni dijelovi grade cjelinu koja ima smislene proporcije i koja se lako može prikazati geometrijskim crtežom. Čovjek koji aktivno sluša najbolje primjere klasične glazbe na neki način nesvjesno izlaže svoj mozak promatranju skladnih formi i logičnih skupova i podskupova.
Hans Jenny unaprijedio je pokuse time što je koristio frekvencijske generatore pa je mogao točno proučavati određenu frekvenciju i njen utjecaj na ploču. Dokazao je kako određene vibracije stvaraju energetska polja rezonancije koja mogu formirati i organizirati materiju. Otkrio je da oblik formacije ovisi o frekvenciji, amplitudi i svojstvima materije na ploči; povećavajući frekvenciju dobivao je sve složeniju strukturu. Jenny je pretpostavio da ukoliko ove vibracije formiraju oblike na dvodimenzionalnoj ploči, onda slične vibracije mogu formirati materiju i u trodimenzionalnom prostoru. Bio je uvjeren da svaki gen, stanica, organ pa i cijelo tijelo ima svoju frekvenciju ili određeni spektar frekvencija te da se može liječiti pomoću tonova.
Nepobitno je dokazano da izlaganje različitim vibracijama utječe na naše disanje, puls, krvni tlak, napetost mišića, temperaturu kože i druge unutarnje ritmove, i da tako može utjecati na naše zdravlje, učenje i ponašanje.
Sve to daje naslutiti zašto su mudraci Istoka, kao i mnogi zapadni filozofi (od Pitagore preko Platona do Schellinga, Schopenhauera i Nitzschea) glazbi dodijelili posebno mjesto među umjetnostima.
Antička učenja
Znanost o vibracijama i frekvencijama i njihovom učinku na čovjeka stara je tisućama godina. Potvrde toga pronalazimo u drevnim vedskim tekstovima koji objašnjavaju da je sve što postoji u ovom univerzumu manifestacija određenih vibracija, uz pomoć kojih se duhovna energija transformira u materijalnu. Vede također pružaju upute o tome kako možemo koristiti ove frekvencije u obliku posebnih zvučnih vibracija – mantri i time djelovati na čovjekov organizam, ali i na prirodu koja nas okružuje. Rg i Atharva Veda nam vrlo znanstveno objašnjavaju kako se pomoću zvuka može utjecati na ljudske emocije. Ova drevna znanost o kreativnim zvučnim vibracijama govori nam o tome kako je osnovna uloga glazbe uzdizanje ljudske svijesti.
U staroj Grčkoj, temelje znanosti o glazbi dali su pitagorejci, dok svoj vrhunac ona dosiže u klasičnom periodu (VI. st. i prva polovica V. st. pr.Kr.), kada svoja razmišljanja o glazbi i njenoj odgojnoj moći daju Platon i Aristotel. Pitagorina filozofska škola svrstava glazbu u matematičke discipline (aritmetika, geometrija, astronomija i glazba) među kojima glazba zauzima ključnu ulogu jer je, za razliku od ostale tri, neposredna i može utjecati na dušu.
Znajući kojom snagom tonovi glazbe prodiru u ljudsku dušu i kako mogu izraziti različite osjećaje mnogobrojnim kombinacijama svojih melodijskih i harmonijskih elemenata, pitagorejci su djelovanju glazbe pridavali veliku pažnju jer ona, više nego ijedna druga umjetnost, može ne samo obogatiti naš duh, nego ga i istančati, pročistiti i oplemeniti. Terapija glazbom kod pitagorejaca je predstavljala uporabu određenih melodija pomoću kojih se psihička stanja obuzdavalo, smirivalo i harmoniziralo.
Kako glazba ima dvostruku moć, te može ili umiriti ili uzbuditi čovjekovu dušu, smatrali su da glazba u čovjeku može razvijati i dobre i loše sklonosti i osobine pa su izgradili sustav moralne valjanosti ili štetnosti pojedinih napjeva, odnosno ljestvica na kojima su izgrađeni. Glazba po njima ne smije služiti pukoj zabavi – njen je cilj skladno usavršavanje duhovnog života čovjekova, stišavanje i smirivanje strasti i loših pobuda, odnosno buđenje i poticanje vrlina.
Grčka riječ mousikê, koja označava glazbu u užem smislu i poeziju, bila je osnova grčke naobrazbe. Odlučujuća je važnost učenja poezije i glazbe: ritam i harmonija prodiru duboko u najskrovitiju unutrašnjost duše i tamo ostaju donoseći sklad tijelu i umu koji se može naći samo kod onoga koji je odgojen na pravi način. (Platon)
Prema Platonu, vježbanje glazbe neodvojivo je povezano s formiranjem karaktera. Učenje glazbe je važniji instrument nego ijedan drugi, jer ritam i harmonija nalaze svoj put do unutrašnjosti duše, na koju se snažno vežu… Glazba razvija ljubav prema lijepom i pruža mentalnu i moralnu disciplinu važnu za dosezanje filozofskog znanja. … I što je bolja glazba, bit će bolja i država koja se oslanja na njena načela.
Konfucije je govorio da istinski velika glazba ima ista načela harmonije kao i svemir. Schopenhauer je naziva “kupelj duha” koja čovjeka čisti od svega svakodnevnog, a Aldous Huxley kaže da je glazba ono što se poslije tišine najviše približava izražavanju neizrecivog.
Autor: Maja Pehar[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
