Rupert SheldrakeSabine Leitner: Možete li dati kratak pregled Vašeg znanstvenog rada i istraživanja?

Rupert Sheldrake: Radna područja po kojima sam vjerojatno najpoznatiji su morfička rezonancija i morfička polja. Karijeru sam započeo kao razvojni biolog na Cambridgeu i uskoro mi je postalo jasno da se razvojna biologija ne može objasniti isključivo uobičajenim mehanicističkim pristupom pomoću molekula i gena. Činilo se da je potreban holistički pristup i zaista od 1920-ih godina u biologiji postoji ideja o poljima koja daju oblik, takozvana morfogenetička polja.

Bio sam jako zainteresiran za ovaj pristup i prvo sam se pitao što su ta polja? To nitko ne zna, ali većina biologa kaže: “No, dobro, moramo uzeti u obzir ta polja, ali prije ili poslije pokazat će se da se radi o normalnoj fizici i kemiji, nije to ništa novo.” Došao sam do zaključka da ona predstavljaju novu vrstu polja i, budući da su to biološka polja i budući da se organizmi razvijaju, moraju se također razvijati i ta polja. Tako sam došao na ideju da polja moraju imati nekakvu vrstu pamćenja, a to i jest koncept morfičke rezonancije.

Sabine Leitner: Možete li detaljnije objasniti taj koncept morfičke rezonancije?

Rupert Sheldrake: Morfička rezonancija je ideja da slične stvari utječu jedna na drugu kroz prostor i vrijeme. Svi samoorganizirajući sustavi imaju neku vrstu urođene memorije. Pod samoorganiziranim sustavima mislim na atome, molekule, kristale, stanice, tkiva, organe, organizme, društva, ekosustave… Ne mislim ni na kakve strojeve, brusni kamen ili stolice jer oni nisu samoorganizirani. Oni su nakupine materije, ali ne organiziraju sami sebe.

Odgovor na prirodne fenomene nisu strojevi i cijela materijalistička slika svijeta utemeljena na metafori stroja. Mislim da je to loše protumačen svjetonazor i loše shvaćena analogija koja je doduše pogodna za industrijsko doba i proizvodnju strojeva, ali ne i za razumijevanje živog bića, razuma ili čak molekule.

mozakOsnovna je ideja da svaka vrsta posjeduje neku vrstu kolektivnog pamćenja koje se aktivira kroz morfičku rezonanciju. Svaka individua pridonosi tome i sama se time koristi. To vrijedi također i za kristale i molekule. Na taj način kristali razvijaju uzorke kristaliziranja, pa se s vremenom kristaliziranje lakše postiže.

I društvene grupe također imaju morfička polja. Jato ptica ili riba, ili termitska kolonija – svi oni organizirani su preko morfičkih polja. Te su ideje navedene u mojim dvjema najvažnijim knjigama: Stvaralački univerzum, čije je obnovljeno izdanje upravo objavljeno, i Pamćenje prirode u kojoj je ta ideja do sada najbolje razrađena u povijesnom kontekstu.

Sabine Leitner: Bavite se također istraživanjima na području telepatije. Je li to proširenje Vašeg rada o morfičkoj rezonanciji ili se radi o posve različitom području?

Rupert Sheldrake: Dakle, u prvoj fazi rada bavio sam se morfičkom rezonancijom i morfičkim poljima, pri čemu se jedan dio toga rada sastojao od testiranja hipoteze. Sažetak dosadašnjih rezultata nalazi se u novom izdanju Stvaralačkog univerzuma. Druga faza mojih istraživanja slijedila je pitanje kako društvena morfička polja – polja grupa – omogućuju komunikaciju organizama preko prostornih udaljenosti? Shvatio sam da teorija morfičkog polja implicira postojanje telepatije kao normalnog sredstva komunikacije među životinjama. U akademskim krugovima telepatija je, naravno, tabu-tema. Zbog toga je do sada na tom području obavljeno vrlo malo istraživanja. Na području telepatije među životinjama praktički uopće nema nikakvih istraživanja. No, pokazalo se da je telepatija među životinjama posve uobičajena. Prije svega kod pasa, mačaka i ostalih kućnih ljubimaca, mnogi su ljudi doživjeli ovakva iskustva. Telepatija je opažena i u divljini, kod vučjih čopora i drugih životinjskih vrsta.

jato pticaSabine Leitner: Kako ste proveli ta istraživanja?

Rupert Sheldrake: Na kraju XX. stoljeća našao sam se u pionirskoj ulozi; proučavao sam posve novo, gotovo neistraženo područje znanosti. Tako sam počeo s povijesti prirode, pitao sam ljude što su primijetili i klasificirao njihova iskustva i iskustva iz prošlosti. Tada sam pronašao načine i proveo eksperimente, a moja istraživanja kod pasa, mačaka, konja, papiga i ostalih životinja pokazala su da, kako se čini, one zaista telepatski komuniciraju sa svojim vlasnicima i s drugim životinjama. Naravno, to je istraživanje osporavano. Osporavano je u akademskim krugovima, ali ne među većinom laika. Ponekad kada pred laicima držim predavanja o istraživanjima kod pasa, pitaju me: “Kako to da trošite svoje vrijeme dokazujući ono što je već poznato?” U određenom smislu, mnogi su ljudi upućeni u ono što službena znanost osporava i ignorira.

Sabine Leitner: Kako to da znanost tako teško prihvaća dokaze?

Rupert Sheldrake: Poteškoća proizlazi iz paradigme. Mehanicistička paradigma kaže da je priroda mehanička i da se um sastoji samo od mozga. Aktivnost mozga sastoji se od fizičkih i kemijskih procesa, a um je vezan uz glavu. Tako se zbog toga smatra da misli i namjere ljudi ne mogu utjecati na životinje koje su kilometrima udaljene. Stoga svi koji vjeruju u taj svjetonazor pretpostavljaju da je telepatija nemoguća. Zato i nema istraživanja na tom području i kada ljudi poput mene to istražuju i postignu pozitivne rezultate, to znači ili da su budale, da su u zabludi, da su njihova istraživanja nestručna, da su varalice ili šarlatani. Stoga istraživanje na ovom području izaziva ekstremno neprijateljske reakcije uvjerenih materijalista.

Ipak, to se ne odnosi na cijelu znanstvenu zajednicu. Privatno je većina znanstvenika mnogo otvorenija. Držao sam predavanja o ovoj temi na mnogim sveučilištima i znanstvenim institutima i ljudi su uglavnom vrlo zainteresirano slušali. Javno ne kažu ništa, ali mi u pauzi prilaze i govore: “Već sam imao takva iskustva, moj pas zna kad iz laboratorija dolazim kući, ali na poslu ne mogu o tome govoriti jer su moji kolege tako uskogrudni.”

Kada ljudi holističkih nazora budu osjetili da se mogu izdići iznad ovih ograničenja i o tome budu doista razgovarali sa svojim kolegama, shvatit će da mnogi od njih dijele njihovo mišljenje, ali to skrivaju i o tome razgovaraju nakon nekoliko čaša vina, sa svojom obitelji i prijateljima gdje se osjećaju sigurno.

Sabine Leitner: Čini mi se kao da ste pronašli mnogo snažnih dokaza za postojanje telepatije, stoga mi je teško razumljiv otpor da se to prihvati. Kada već postoje dokazi, što je još potrebno?

Rupert Sheldrake: Iz filozofije znanosti i iz istraživanja, kao što su ona Thomasa Kuhna, znamo da je znanost društvena paradigma. Znanost zastupa model stvarnosti koji nije samo intelektualan, nego i model u kojem sudjeluje društvo. Znanstvena zajednica je poput drugih zajednica, ljudi žele nekamo pripadati. Ako želimo pripadati jednoj društvenoj grupi, moramo se pridržavati njenih pravila, a u ovom trenutku važeće je pravilo u znanosti, a posebno u biologiji, materijalistički svjetonazor i njegova mehanicistička paradigma. Stoga su česte neprijateljske reakcije kad se otvoreno govori protiv toga.

Sabine Leitner: Vi ste morali podnijeti mnogo neprijateljskih reakcija…

Rupert Sheldrake: Moj je rad izazvao mnogo neprijateljskih reakcija. Stalno me napadaju, osobito organizirane grupe skeptika. U većini zemalja postoje takve grupe koje u znanost imaju nadzornu ulogu, pokušavaju nadzirati granična područja znanosti kako bi osigurale da nitko ne krši pravila ili da se iz zajednice isključe oni koji krše pravila. Jednostavno, to je sociologija znanosti na djelu. To se događa jer su znanstvenici ljudi i slijede društvena pravila.

sardineIz povijesti znanosti znamo da izmjena paradigme, izmjena svjetonazora, nije nikakva individualna promjena, već mora doći do izmjene čitave istraživačke zajednice. Da bi se dobila doktorska titula (da bi se postalo priznatim znanstvenikom, neophodna je doktorska titula), potrebno je raditi u priznatom laboratoriju.

Doktorska se titula dobiva samo ako se provodi priznato istraživanje koje se uklapa u paradigmu. Svake godine dobijem otprilike šest do deset elektroničkih poruka od apsolvenata visokih škola koji žele pisati disertaciju o morfičkoj rezonanciji, telepatiji ili drugim temama koje sam obradio.

Međutim, to ne mogu napraviti jer ne mogu naći laboratorij u kojem bi takav rad bio prihvaćen. U slučaju da je neki profesor spreman prihvatiti te studente, sveučilišni autoriteti odgovaraju ih govoreći: “Napraviti to toliko je sporno da ćete si od samog početka uništiti karijeru. Nikada nećete naći posao jer ste kontroverzni prije nego što ste započeli svoj rad. Uzmite nešto sigurnije, a kasnije možda možete napraviti i to istraživanje.” Kasnije to ne mogu učiniti jer trebaju stipendije i boje se da ih zbog svog područja istraživanja neće dobiti. Tada im ljudi savjetuju: “Nemojte o tome previše govoriti, a kasnije kad odete u mirovinu, možda ćete moći istraživati to područje.”

To je, dakle, društveni pritisak i jedini put da se to izmijeni je izmjena financiranja znanosti. Trenutno su poticaji vrlo konzervativni. Mnogi bi znanstvenici rado istraživali druga područja, ali za njih nema nikakve službene financijske potpore. No, mislim da bi se to također moglo promijeniti.

Sabine Leitner: Pretpostavljam da će uvijek biti znanstvenika idealista koji će upotrebljavati samo vlastita sredstva za istraživanja.

Rupert Sheldrake: Ne baš mnogo. U mojoj cijeloj znanstvenoj karijeri, a radim četrdeset godina kao profesionalni znanstvenik, nisam susreo skoro ni jednog individualnog istraživača. Ima vrlo malo ljudi koji istražuju izvan akademskog sustava. Trenutno imam akademsko istraživačko namještenje na Cambridgeu1, ali više od dvadeset godina nisam imao nikakvo namještenje. To je veliki problem znanosti jer su u XVIII. i XIX. stoljeću nezavisni istraživači poput Charlesa Darwina potaknuli mnoge inovacije. Darwin nikada nije imao akademsko namještenje, nikad nije dobio službenu financijsku potporu, privatno se financirao. Bogatstvo je stekao pomoću špekulacija dionicama željeznice i vjenčanjem s nasljednicom tvornice porculana Wedgwood. Živio je u maloj seoskoj kući, imao svoj vlastiti prihod i bio je prirodoslovac amater. U Engleskoj je bilo mnogo svećenika koji su bili prirodoslovci. U stvari, Darwin je studirao teologiju na Cambridgeu i planirao je postati vikar kako bi kao svećenik provodio svoja prirodoslovna istraživanja, kao što su to radili mnogi drugi. Na kraju, učinio je upravo to, uz izuzetak što nije postao svećenik.

To znači da je Darwin mogao istraživati neovisno o ograničenjima akademskog kruga, kao što su to također mogli i mnogi drugi znanstvenici. James Clerk Maxwell neko vrijeme nije imao nikakvo namještenje, a bio je škotski aristokrat. Do većine svojih važnih zakona elektromagnetizma došao je dok je živio u svom dvorcu u Škotskoj. Kasnije je dobio posao na Cambridgeu i do kraja života radio je u akademskom krugu, ali je njegovo najkreativnije razdoblje bilo dok je živio na svom seoskom imanju. U engleskoj povijesti, vjerojatno još više nego u Njemačkoj ili Francuskoj, mnoga su istraživanja provodili nezavisni istraživači. U Americi je bilo slično kao u Engleskoj, što se vidi na primjeru Edisona.

Sabine Leitner: Mislite li da to više nije moguće?

Rupert Sheldrake: Ne, jer je znanost postala institucionalizirana, birokratizirana i puno više toga određuje vlast. U XIX. st. u tom pogledu bilo je puno slobode, znanost gotovo uopće nije bila institucionalizirana. U Njemačkoj i Francuskoj to je vrijedilo još i više jer je znanstveni rad na sveučilištima započeo puno ranije nego u Engleskoj. Nakon Drugog svjetskog rata znanost dobiva mnogo državnih poticaja, što znači da je birokracija određivala puno toga. Osim toga, industrija i koncerni kontroliraju većinu istraživanja koja imaju svrhu razvijati proizvode i uvećati profit. To je ograničenje utemeljeno na birokratskoj kontroli, ali također i na društvenoj kontroli, jer se znanstvenici ne usuđuju otvoreno izreći svoje mišljenje.

pas gleda kroz prozorNa mnogo načina ovo je ograničenje veće u biologiji i psihologiji nego u fizici. Kvantna je fizika odbacila stari svjetonazor i otvorila fizici mnoštvo novih mogućnosti. Moderna kozmologija ide i dalje. Kozmolozi bez problema govore o milijardama neopaženih dijelova svemira i nitko se ni najmanje ne uzbuđuje, dok u biologiji sama postavka da jedan pas telepatski osjeća kada njegov vlasnik dolazi kući izaziva bujicu prosvjeda. To znači da u znanosti imamo dvostruki standard. U područjima kao što su biologija i psihologija, koje se direktno tiču ljudi, imamo dogmatski, materijalistički stav. U fizici i kozmologiji stvari su puno slobodnije.

Sabine Leitner: Vi ste već označeni kao heretik i neki su čak predložili da se Vaše knjige spale. Što u Vašem radu toliko ljuti neke znanstvenike? Je li to zato što dovodite u pitanje neke temeljne postavke materijalističke znanosti?

Rupert Sheldrake: Mislim da ih ljuti to što moje tvrdnje, koje izlaze iz okvira mehanicističke slike svijeta, i u stvarnosti izlaze iz okvira materijalističke slike svijeta. Mislim da je problem u tome što se materijalistički svjetonazor razvio u mehanicističku sliku svijeta. U XVII. stoljeću osnivači mehanicističke slike svijeta, Descartes ili Newton, vjerovali su da je svijet stroj i da priroda funkcionira mehanički. Međutim, vjerovali su i da je Bog stvorio svijet i da su prirodni zakoni Božji zakoni. Vjerovali su da je ljudski um nematerijalan i da ljudska duša može preživjeti smrt tijela. Dakle, spajali su mehanicističku sliku svijeta s religijskim vjerovanjem i s nazorom koji uključuje svijest i smatra da svijet nije mehanicistički već stvaran.

Kasnije, u XVIII. i XIX. stoljeću, materijalistička filozofija protjerala je Boga i dušu i tako nije ostalo ništa osim mehanicističke prirode. Ova materijalistička slika svijeta postala je tada jedna vrsta religijskog vjerovanja u formi ateizma. Ateizam je jedna vrsta protestantske hereze koja je protestantsku reformaciju odvela još jedan korak dalje. Reformacija je ukinula svece, svetišta i hodočašća, što je bio napad skeptika na mnoge aspekte katoličkog vjerovanja.

Skepticizam usmjeren na protestantsko vjerovanje rezultira ateizmom koji još uvijek pokazuje protestantske kvalitete. To je jedna vrsta protestantske religije. Za mnoge je ljude materijalizam postao svjetonazor, vjerski stav. Nitko nije dokazao da svijest ne postoji i da je materija samo mehanička.

No, mnogi su se ljudi čitav svoj život oslanjali na ovo vjerovanje, odbacili su religiju, odbacili su vjerovanja svojih roditelja i predaka. Izrugivali su se konvencionalnom religijskom vjerovanju zapadnih kršćana. Odbacili su sva uobičajena moralna ograničenja koja su s tim bila povezana i tradicionalne vrijednosti, kao na primjer ženidbu. Rezultat je raspad tradicionalne religije u Europi (mnogo više nego u Americi) i potkopavanje tradicionalnih društvenih institucija u ime društvene liberalizacije. To je sveobuhvatna slika svijeta, povezana sa sekularnim humanizmom, ateizmom i materijalizmom. Materijalistička znanost podupire cjelokupnu ateističku i humanističku sliku svijeta.

Sabine Leitner: Smatra li se opasnim znanstvenik koji otvoreno dovodi u pitanje takvu sliku svijeta?

Rupert Sheldrake: Mnogi su ljudi čitav svoj društveni identitet izgradili na tom načinu gledanja. Oni se osjećaju nadmoćnijima u odnosu na ljude s religijskim vjerovanjima jer misle da su prozreli te stvari, da se tu radi o djetinjastim zavaravanjima i da su se svojim znanstvenim razumijevanjem uzdigli iznad religijske slike svijeta. Tvrdnja da je um na višem stupnju od mozga sliči onome u što su ljudi vjerovali prije znanstvene revolucije. Materijalistima se to čini kao korak unatrag, kao praznovjerje koje se mora odbiti.

Ljudi koji su me najžešće napadali bili su agresivni ateisti. Oni ne razmatraju dokaze. Oni smatraju da to mora biti pogrešno jer im njihov sustav vjerovanja govori da je to pogrešno. Slično kao kada se raspravlja s kreacionistom. Kreacioniste ne mogu uvjeriti dokazi evolucije jer su unaprijed odlučili da je to sve obmana.

Sabine Leitner: Pročitala sam na Vašoj stranici da ste trenutno zaključili okladu o genomu. O čemu se radi?

Rupert Sheldrake: To je oklada o sposobnosti predviđanja genoma i praktičan primjer razlika u svjetonazoru. Kladio sam se s istaknutim britanskim biologom Lewisom Wolpertom. On tvrdi da će do 1. svibnja 2029. biti moguće iz genoma oplođenog jajašca životinje ili biljke predvidjeti sve detalje organizma. Kladio sam se da tako neće biti. Već je sada jasno da neće tako biti i takozvana nedostajuća nasljednost2 kriza je moderne znanosti jer geni ne objašnjavaju sve što bi trebali objasniti. Uvijek sam govorio da se geni precjenjuju jer smatram da glavni dio nasljeđa ovisi o morfičkoj rezonanciji, a ne o genima. Stoga me ta nedostajuća nasljednost uopće ne iznenađuje. Smatram da je u stvarnosti faktor nedostajuće nasljednosti, koji iznosi oko 90 %, otprilike usklađen s doprinosom koji potječe od morfičke rezonancije.

DNA

Sabine Leitner: Što mislite, kakva je interakcija između DNK i morfičkih polja?

Rupert Sheldrake: Geni proizvode proteine. Oni su kôd za elementarnu strukturu proteina. Ipak, neriješen je problem genetičke teorije, kako izgleda preklapanje proteina koje iz toga proizlazi. Naime, samo iz slijeda aminokiseline još se ne može predvidjeti trodimenzionalna struktura proteina. Kod izračuna dobivaju se stotine različitih mogućnosti, od kojih je ipak samo jedna prava. Vjerujem da morfička rezonancija i morfička polja imaju ulogu u preklapanju proteina, također pomažu u izgradnji stanica i interakciji među proteinima. Morfička su polja u interakciji s genima jer oni stavljaju na raspolaganje građu. Ugrubo bi se to moglo usporediti s odnosom tranzistora, bakrenih žica, memorijskih čipova i funkcioniranja računala. Kada su tranzistori neispravni, ni računalo ne funkcionira ispravno, pa ukazuje na pogreške ili daje loše rezultate. To je poput mutacije, ali način funkcioniranja jednog računala, programi, softver, dizajn utičnice, sve to nije sadržano u tranzistoru. Neispravni geni mogu dovesti do neispravnog organizma. No, to ne dokazuje da se cijeli organizam kodira i programira u genima. Nasljeđivanje je, dakle, samo djelomično genetsko.

 

Sabine Leitner: Jesu li morfička polja samo formalna i apstraktna ili također posjeduju neku vrstu energije?

Rupert Sheldrake: Morfička polja sadrže privlačitelje (atraktore) koji privlače organizme obuhvaćene razvojem i pohranjuju energiju. Uzmite električno polje u teoriji kvantnih polja: električno polje pohranjuje energiju, a elektroni su vibracije u takvom polju. Je li električno polje također energija? Zapravo ne. To je polje koje sadrži i organizira energiju, kao što morfičko polje također sadrži energiju. Moje morfičko polje sadrži i pohranjuje energiju unutar moga tijela, a energija dolazi iz hrane.

torus

U znanosti uvijek razlikujemo polja i energiju. Filozof znanosti Karl Popper smatrao je da je materijalizam kroz modernu znanost postao jedna od prevladanih teorija. Temelj modernih objašnjenja više nije materija, nego su to polja i energija. Polja i energija mogu uzeti bilo koji oblik, a on ovisi o poljima u kojima se nalazi energija. Energija koja se nalazi u, na primjer, komadu tosta pomaže radu moga mozga. Ali, kada bih isti komad tosta bacio kroz prozor, on bi istrunuo i poslužio za rast gljiva ili bi ga pojele ptice da ih ojača za let. Energija je nevezana i može uzeti bilo koji oblik, može prožeti bilo koji organizam, no oblik definira polje jer polja organiziraju energiju. Niti jedno polje nije samo energija, ono je poput spremnika energije ili davatelja strukture energiji.

Stoga morfičko polje gladnog psa utječe na njegovo ponašanje tako da pokušava pronaći hranu. Ako je gladan pas udaljen nekoliko metara od komada mesa, on pokušava doći do njega. Kad bi se kod psa učvrstila opružna vaga, mogla bi se mjeriti snaga koju pas iskazuje i time zaključiti o snazi polja.

Sabine Leitner: Vjerujete li da će jednog dana biti moguće mjeriti morfičko polje instrumentima?

Rupert Sheldrake: Nema razloga mjeriti ga instrumentima. Električna se polja mjere električnim instrumentima, magnetska polja magnetskim instrumentima, gravitacijska polja njihalom i drugim gravitacijskim fenomenima: sva se polja mjere preko njihovih djelovanja. Kad, na primjer, radim pokuse o sposobnosti učenja štakora da bih vidio ovisi li ta sposobnost o mjestu, postupak uključuje mjerenje učinaka morfičkog polja. Ako je polje jače, i djelovanja će biti veća; svako se polje mora mjeriti pomoću adekvatnog djelovanja. Nema razloga mjeriti polja elektromagnetskim instrumentom. Konačno, silu težu također ne možemo mjeriti elektromagnetskim instrumentom.

Sabine Leitner: Pokazuju li zapravo Kirlijanove fotografije nešto od morfičkih polja?

Rupert Sheldrake: To ne znam. Veći dio Kirlijanove fotografije nije dovoljno precizan i temelji se na izboju visokog napona, što se može postići čak i s vlagom u zraku. Problem je što su većinu istraživanja provodili amateri. Koliko znam, renomirani znanstvenici do sada još nisu ozbiljno istraživali to područje. Možda ima više ozbiljnih istraživanja, ali prema mom vjerovanju, to je još uvijek otvoreno pitanje.

Nastavak u idućem broju…

S njemačkog prevela: Ružica Mesić[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]