Sabine Leitner: Rado bih Vam postavila pitanje o današnjem razgraničenju između znanosti i duhovnosti. Poznajem dosta ljudi koji naginju duhovnom, ali istovremeno pripadaju ovom materijalističkom društvu i zastupaju njegovu sliku svijeta. Oni su između ta dva stajališta oduševljeni i rastrgani…
Rupert Sheldrake: Mislim da je cijela naša kultura u sukobu. Mehanicistička slika svijeta predstavlja svijet kao stroj, ljudski um kao jednostavnu aktivnost mozga, ljudske osjećaje jednostavno kao reakcije u našem tijelu, bez većeg značenja, a kultura i estetski izraz samo su subjektivne pojave u našoj glavi. Ta otuđena slika svijeta, koja je bila slika svijeta u doba prosvjetiteljstva, dovela je do protupokreta krajem XVIII. stoljeća – do romantizma.
Njemačko govorno područje proizvelo je najzanimljivije i najozbiljnije romantičare. Snažno je poraslo zanimanje za filozofiju prirode, koja je bila dio romantičarskog pokreta, protiv mehanicističke slike svijeta. U Engleskoj se taj pokret izražavao uglavnom u formi poezije. Pjesnici romantizma govorili su da je priroda živa, da su osjećaji, naša intenzivna emocionalna iskustva i naše ideje stvarni, a ne iluzorni jer se ne mogu opisati matematičkim formulama. Bila je to potvrda svih ovih aspekata potisnutih u mehanicističkoj slici svijeta. Romantizam je duboko utjecao na europsku civilizaciju.
Rezultat je bio raskol. Od ponedjeljka do petka, intelektualci i obrazovani ljudi bili su jedinstveni u mehanicističkom svjetonazoru jer je za osnovu imao industrijalizaciju, strojeve, državnu birokraciju, industriju naoružanja, investicije… Svaki ozbiljan posao, rad, tvrtka, utemeljeni su na mehanicističkom načinu razmišljanja. Oni se oslanjaju na iskorištavanje prirode, na profit kroz rudarstvo i vađenje sirovina, krčenje šuma, masovni uzgoj životinja i industrijsku poljoprivredu. Sve je to stvarni svijet privrede i u tome i sami sudjelujemo. Međutim, za vikend i na odmoru čovjek je slobodan. U petak navečer ulice zapadnih gradova pretrpane su milijunima ljudi koji automobilima odlaze u prirodu. Ako su dovoljno bogati, kupe si komad zemlje na selu kako bi se sa svojom obitelji i prijateljima mogli povući za vikend i praznike i pobjeći od sve te vreve. Kad su na svom seoskom imanju, tada naravno ne žele da se priroda uništava, da autocesta prolazi ispred njihovog kućnog praga, da netko krči šume ili da ljudi na okolna polja prskaju pesticide. Tijekom vikenda iznenada postaju zaštitnici okoliša.
Sabine Leitner: To zvuči kao vrlo licemjeran način života…
Rupert Sheldrake: Mislim da je taj raskol između mehanicističke slike svijeta i romantizma potpuno integriran u našu zapadnu civilizaciju. Mi smo se na to navikli i svi vodimo dvostruki život u kojem religija i duhovnost sudjeluju u našem životu vikendom. Neki znanstvenici i ljudi s mehanicističkim svjetonazorom i dalje ostaju kršćani, dok drugi ljudi, koji su se kroz intelektualni proces obrazovanja otuđili od kršćanske tradicije, traže “New Age” duhovnost, postaju budisti, meditiraju, bave se jogom, prakticiraju duhovne vježbe ili se pokušavaju vratiti prirodi.
U načelu, sve su to pokušaji ponovnog povezivanja s prirodom, ali taj se raskol između privatnog života i mehanicističke slike svijeta utisnuo u našu kulturu. Štoviše, mi smo ga u međuvremenu izvezli u cijeli svijet. Pogledajte Kinu, Indiju, Japan ili Indoneziju. U radnom vremenu, mehanicističku sliku svijeta zastupaju sve obrazovane društvene klase, javni službenici, ljudi u ministarstvima poljoprivrede i gospodarstva, u obrazovnom sustavu ili u razvojnim agencijama, inženjeri… Ali navečer, tijekom vikenda ili odmora, većina njih se vraća nazorima svoje vlastite kulture.
Kao znanstvenik, živio sam pet godina u Indiji. Na poslu su moji indijske kolege bili posve konvencionalni znanstvenici zapadnog stila, ali čim su bili kod kuće, ponovno su bili muslimani ili hinduisti. Kao hinduisti vjerovali su u reinkarnaciju, išli su sa svojim obiteljima na hodočašća, prinosili žrtve svojim bogovima. Kao muslimani najčešće su bili jako pobožni, postili su za vrijeme ramazana, molili u smjeru Meke. Oni su jednostavno prihvatili to razdvajanje kao nešto normalno jer smo mi to učinili normalnim.
Sabine Leitner: Mislite li da će snaga, impuls koji bi mogao pobijediti taj raskol, doći od znanosti, a ne od religije? Jer, jednom se to mora dogoditi. S tim raskolom ne možemo dalje…
Rupert Sheldrake: Mišljenja sam da impuls mora doći od znanosti, da ne može doći od religije. Na individualnoj osnovi, snaga može poteći od religije jer ljudi tako mogu pronaći svoj spas. Ipak, kolektivna promjena naše ukupne kulture može se, po mom mišljenju, postići samo promišljanjem u znanosti. Zato mislim da je kretanje u smjeru cjelovite (holističke) znanosti apsolutno temeljno za prevladavanje raskola u pojedincu i u kolektivu. Naravno, kolektivno djelovanje tog raskola pokazuje se kroz utjecaje koje imamo na okolinu, kroz promjene klime, uništenje okoliša… Sve su to neizbježne posljedice mehanicističkog svjetonazora, s globalnim kapitalizmom i modernom tehnologijom.
Budući da je okoliš ugrožen, bit ćemo prisiljeni na promjenu, svidjelo se to nama ili ne. Vjerujem da moramo prerasti mehanicističku sliku svijeta jer je neodgovarajuća, ne samo iz političkih ili društvenih razloga, već i zato što je to stvarno loša znanost. Ona je dogmatska, uskogrudna, ograničena i ne može opisati mnoge pojave u prirodi. To što se prije ili poslije mora dogoditi, i što se zapravo već sada događa, promjena je biologije, ekologije… U holističkom pogledu, hipoteza o Geji korak je u pravom smjeru koji je došao iz znanosti, ali to još nije dovoljno. Trebamo jednu dobro utemeljenu holističku teoriju biologije, prirode, ljudskog uma i psihologije. Mislim da se to neće dogoditi dok ne prevlada slika svijeta koja prirodu vidi kao organizam i priznaje da smo mi organizmi i da je društvo organizam, a ne stroj. Nadalje, moramo postati svjesni važnosti navika i sjećanja jer su dio evolucijske, organske kozmologije. Već sada smo suočeni s promjenom slike svijeta, no unatoč tome službena je znanost još uvijek uhvaćena u staroj, mehanicističkoj ideologiji.
Sabine Leitner: Vjerujete li da nam studij tradicionalne filozofije i svevremenske mudrosti može pomoći, nadahnuti nas da postojeće ideje ponovno otkrijemo i formuliramo vlastitu verziju ove mudrosti?
Rupert Sheldrake: Da, vjerujem. Mislim da iz uskogrudne filozofije XX. stoljeća, kao što su logički empirizam ili filozofija duha, ne možemo puno izvući. Po mojem mišljenju, one nam ne nude puno. Ali, filozofija koja nam pomaže prepoznati prirodu duše ili svijest u prirodi, može biti vrlo korisna. Mnogo mi je pomogao studij Aristotelove filozofije, a prije svega studij filozofije Tome Akvinskog. Njegova filozofija uključuje koncept da i životinje i biljke imaju dušu, govori o duši u prirodi te kako ona funkcionira kao organizirajući princip svih živih bića, ne samo ljudi. Ova visokorazvijena, sofisticirana europska filozofija prirode stvarno je animirajuća filozofija. Ona je odbijena u mehanicističkoj revoluciji XVII. stoljeća, ali je ponovo otkrivena u više aspekata. Njemačka filozofija prirode bila je važan korak u smjeru filozofije, u kojoj su organizmi u prvom planu. U određenom smislu, filozofija prirode imala je najveće uspjehe u teorijama o evoluciji. Teorije evolucije razvile su se prvi put krajem XVIII. stoljeća i potjecale su iz pokreta filozofije prirode. Bitna je stvar u romantizmu da priroda živi i da nije mehanička. Rani mislioci teorija evolucije kao Erasmus Darwin, djed Charlesa Darwina, i Lamarck smatrali su da je priroda živa i prožeta stvaralačkim duhom. Stoga cijeli proces života nije tek posljedica slijepih mehaničkih snaga, evolucijski uspon i razvoj, već polazi od živog, stvaralačkog duha prirode.
Henri Bergson u svojoj je knjizi Stvaralački razvoj detaljnije izložio taj stav. Za mene je ta knjiga jedno od najvećih djela filozofije. Bergson je moj omiljeni filozof i njegov je pogled na evoluciju vrlo značajan. On razrađuje ideju kozmičkog evolucijskog procesa (evolucija života na Zemlji nije jedina) kao dijela jednog ogromnog razvojnog procesa koji je upravo u tijeku. Mi smo dio toga, to nije jednostavno slučaj i prirodna selekcija. Prirodna selekcija ima ulogu, ali ona je samo manji dio mnogo većeg procesa.
Sabine Leitner: Ima li i drugih filozofskih pokreta koji Vas posebno zanimaju?
Rupert Sheldrake: Filozofija engleskog govornog područja, koja me trenutno najviše zanima, struja je paneksperientalizma Alfreda Northa Whiteheada. Whitehead je bio važan engleski filozof koji je početkom XX. stoljeća surađivao s Bertrandom Russelom na Cambridgeu. Napisao je knjigu o matematici i matematičkoj logici pod naslovom Principia Mathematica. U 1920-ima razvio je matematičku teoriju relativnosti koja se razlikuje od one Einsteinove, međutim pretpostavlja ista predviđanja i sadrži iste testove. O Einsteinu slušamo mnogo, o Whiteheadu vrlo malo. Razlog je tome što je Whitehead sa svojim zaključcima otišao korak dalje i tvrdio da je svijest, ili jedna vrsta uma ili iskustva, svojstvena cijeloj prirodi. Čak i kvantni procesi – on je vjerojatno bio prvi filozof koji je razumio kvantnu teoriju i prepoznao njene posljedice – sadrže, kako je on to nazvao, fizički i mentalni pol. Nije tvrdio da atomi imaju mozak ili svijest kao mi, već da u svim samoorganizirajućim fizičkim sustavima postoji jedna vrsta iskustva. Njegova bi se filozofija stoga mogla zvati panpsihizam (duh u svemu). Ipak, bolje joj odgovara naziv paneksperientalizam (iskustvo u svemu), kao što je nazivaju njegovi pristaše. Pod “svemu” ne misle, primjerice, na stolce, stolove ili stijene, već na samoorganizirajuće sustave. Atomi stolaca, stolova i stijena imali bi to iskustvo, no ne i iskustvo cjeline jer ne posjeduju nikakvu individualnost.
Zanima me ova posebna filozofija i teološka struja koja je iz toga nastala: procesna teologija. To je dosta nepoznat, ali vrlo zanimljiv aspekt suvremene anglosaksonske teologije. Većina teologa te struje poziva se na Whiteheadove stavove i interpretira kršćansku teologiju u smislu evolucijskog procesa: samootkrivanje i realizacija božanskog kroz evolucijski proces. Jedan aspekt Svetog Trojstva u kršćanskoj teologiji je Duh Sveti koji u tradicionalnoj teologiji predstavlja dah života u cijeloj prirodi. To je taj stvaralački duh koji prožima sva živa bića, univerzum, zvijezde i planete.
Postoji, dakle, taj duh koji predstavlja jedan aspekt božanske prirode koji je svojstven cijeloj prirodi. Ukupni evolucijski proces ne događa se naslijepo, već se kreće u smjeru cjelokupnosti ili jedne vrste otkrivanja ili samootkrivanja božanskog.
Dakle, to je vrlo zanimljiva teologija i za mene su najzanimljivije suvremene struje filozofije panpsihizma, paneksperientalizma i procesna teologija.
Sabine Leitner: Zahvaljujem na razgovoru.
S njemačkog prevela: Ružica Mesić[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
