Kristalne lubanje

Schliemannovo otkriće Troje krajem XIX. i početkom XX. st. potaknulo je mnoge istraživače da s novim stavom preispitaju tada vladajuću sliku svijeta. Posljedica takvog novog odnosa bila su brojna otkrića koja su bacila novo svjetlo na ljudsku povijest. Takvo ozračje dalo je podstreka i engleskom pustolovu Fredericku A. Mitchell-Hedgesu da 1927. povede svoju ekspediciju u istraživanje mogućih ostataka legen­darne Atlantide uz obalu Hondurasa.

Upravo se kontroverznom Mitchell-Hedgesu i pripisuje pronalazak čuvene kristalne lubanje. Njegova se ekspedicija uputila u unutrašnjost džungli Belizea, tadašnjeg Britanskog Hondurasa, s ciljem istraživanja osta­taka drevnog majanskog grada Lubaantuna. Dok su članovi ekspedicije bili zabavljeni pretraživanjima te­rena, navodno je Frederickova usvojena kći Anna ugledala ispod oltara jednog hrama predmet koji je svjetlucao na sunčevoj svjetlosti – bila je to kristalna lubanja neobične ljepote. Tri mjeseca kasnije, nekoliko metara dalje od mjesta pronalaska same lubanje, Anna je također pronašla i donju čeljust koja je nedostajala.

Čuvši za taj pronalazak, grupa starosjedilaca je, navodno, došla pred ekspediciju, pala na koljena i pomolila se. Starac koji je predvodio grupu obja­snio je kako je lubanja stara sto tisuća godina i da je jedna od trinaest lubanja koje čine neprocjenjivo blago njegovih predaka. Kada se okupe na jednom mjestu, govori stara legenda Azteka i Maya, ovih trinaest lubanja prenijet će čovječanstvu sve tajne svijeta.

Mitchell-Hedges je predao luba­nju lokalnom poglavici, međutim, ovaj mu ju je poklonio, uz obavezu da nad njom provede ispitivanja, očito poznavajući tadašnji odnos službenih institucija prema arheološkim nalazima Amerike.

Kako je Mitchell-Hedges zaista došao u posjed ove kristalne luba­nje, otvoreno je pitanje, iako se sa sigurnošću zna da je lubanja u njegovom vlasništvu od 1944. godine. Inače, sam Mitchell-Hedges se jako suzdržavao oko otkriva­nja pojedinosti vezanih za njeno otkriće: “Imam razloga za neotkrivanje kako je došla u moj posjed.” Mnogi su istraživači mišljenja da je priča o njegovom pronalasku kristalne lubanje bila jedna od njegovih “lovačkih priča” te da je Mitchell-Hedges do nje došao preko izvjesnog g. Burneya, trgovca umje­tninama. Naime, iz 1944. godine sačuvana je zabilješka zaposlenika Britanskog muzeja koji je nakon sudjelovanja na dražbi za luba­nju zapisao: Dražba u Sothebyiju, predmet br. 54, 15 x 43 do 340 (funti) (Fairfax). Donio ga je g. Burney i prodao g. Mitchell-Hedgesu za 400 (funti).

Još prije Mitchell-Hedgesa, dvije slične, ali manje savršene lubanje pronašao je francuski istraživač Eugéne Boban krajem XIX. st. u Meksiku. Pokušao ih je prodati Nacionalnom muzeju Meksika, međutim predstavnici muzeja su ga odbili, smatrajući luba­nje krivotvorinama. Nakon povratka u Europu, jednu je lubanju 1878. g. otkupio pariški Muzej čovjeka, a drugu londonski Britanski muzej 1898. godine. Iako su kasnije pronađene još neke kristalne lubanje, ove tri predsta­vljaju najsavršenije i najljepše ­primjerke.

Detaljnijim proučavanjima stručnjaci su zaključili da je lubanja u posjedu Mitchell-Hedgesa prikaz astečkog boga smrti Mictlantecuhtlija, što je navelo znanstvenike na tvrdnju da su lubanje izradili Azteci ili Mixteci. No, to je opovrgnuto kada je Alfonso Caso 1932. pronašao u Monte Albanu osam­sto godina neta­knute mikstečke gro­bnice. U grobnici br. 7 pronađen je ­pehar od gorskog kristala, što je omogućilo uspo­redbu njegovog načina izrade s onim kristalne lubanje. Zaključak je bio da se savršenost izrade lubanje nikako nije mogla postići u kulturi koja je napravila spomenuti pehar.

Potom se prešlo na detaljno ispitivanje kristalne lubanje iz Britanskog muzeja, koju je engleski antropolog G. M. Morant usporedio s luba­njom koja je kasnije došla u po­sjed Mitchell- Hedgesa. Svoje je rezultate iznio u mjesečnom zborniku za antropološke znanosti Man, tiskanom u srpnju 1936., gdje je ustvrdio da su obje lubanje rađene po uzoru na ženski lik i da je lubanja iz Britanskog muzeja u mnogo čemu nesavršenija od Mitchell-Hedgesove luba­nje, te je zaključio da je ili nedovršena ili lošija kopija Mitchell-Hedgesove lubanje. Neobično je to da su lubanje brušene rotirajućim brusnim kolom, jer niti Maye niti Azteci nisu koristili kotač, pa se name­tnuo zaključak da lubanje ne potječu iz ovih kultura. Nadalje, da je lubanja rađena po uzoru na lubanju američkih Indijanaca, morala bi imati izbočeniju donju čeljust, te širi i viši facijalni okvir, dok su kod kristalnih lubanja obje čeljusti u istoj ravnini.

Anna Mitchell-Hedges, u čijem se vlasništvu lubanja nalazi i danas, dopustila je 1970. godine, nakon smrti svoga poočima, restauratoru Franku Dorlandu da ispita ovu lubanju u laboratoriju Hewlett-Packard u Santa Clari u Kaliforniji. Naime, ova je tvrtka imala sve potrebne uvjete za najdetaljnije ­analize. Rezultati ispitivanja bili su spektakularni. Lubanja je izrađena iz je­dnog jedinog komada kvarca, uz potpuno ignorira­nje orijentacije prirodnih kri­stalnih osi, tj. osi duž kojih kristal raste, što se u kristalo­grafiji smatra nemogu­ćim. Danas, kad se prirodni kristal vadi iz zemlje, nužno se najprije mora odrediti orijentacija njegovih kristalnih osi, kako bi se spriječilo njegovo pucanje, čemu je vrlo sklon. Stručnjak u Hewlett-Packardu koji je sudjelovao na ispitivanju izjavio je: “Ova stvar uopće ne bi smjela postojati.”

Kristal lubanje ima faktor tvrdoće 7, zbog čega je većina modernih alata ne bi mogla ni zagrepsti (dijamant kao najtvrđi mineral ima faktor 10). Dorland je smatrao da je prvobitna gruba forma lubanje bila izrezana dijamantom, a ­zatim se uglačavala ­sitnim pijeskom, za što bi po današnjoj tehnologiji trebalo najmanje tri stotine godina.

Nalazi koji su uslijedili naveli su Dorlanda na zaključak kako je lubanja bila religijska relikvija neprocjenjivog značaja za kulturu kojoj je pripadala. Naime, u unutrašnjosti lubanje ­otkrivena je vrpčasta prizma s malenim svjetlosnim tunelima koji omogućavaju da predmeti ispod lubanje budu osvijetljeni i uvećani, a u očnim se dupljama nalaze minijaturne konkavne leće koje prenose svjetlost u unutrašnjost lubanje. Osim toga, od jagodične kosti prema rubovima lubanje vode istaknuti kristalni lukovi. Oni imaju funkciju modernih svjetlovoda, prenoseći svje­tlost od baze lubanje do očnih duplji. Građa lubanje je takva da je zbog loma i mnogobrojnih refleksija svjetlosti ­osvijetljena cijela lubanja.

S druge strane, dokazujući kako lubanje ipak dolaze iz majanske kulture, časopis Indian Historian, u izda­nju Američkog indijanskog društva, pisao je kako je motiv lubanje usko povezan s majanskim otkrićem broja nule, jer je lubanja bila upravo njen simbol. Čeljusna kost u ovoj je kulturi bila simbol broja 10, čime bi se dobio zatvoren krug osnovnih brojeva.

Nacionalni muzej Meksika zatražio je 1967. g. povrat lubanje iz Britanskog muzeja, koji je to odbio i sklonio je od očiju javnosti. Stručnjaci s odsjeka za mineralogiju ubrzo su izdali priopćenje da su lubanje krivotvorine, tj. da ih nisu napravile nikakve drevne civilizacije, nego majstori iz gradića Eidar Obersteina u istočnoj Njemačkoj. Ovaj je gradić u srednjem vijeku bio središte rezbarskog umijeća. Do XIX. stoljeća ru­dnici su se iscrpili pa su zanatlije emigrirali u Južnu Ameriku, gdje su u Brazilu otkrili ogromne količine ­gorskog kristala, kojeg danas u većim količinama ima još samo u Kanadi i Rusiji. U XIX. stoljeću ukrasni predmeti od kristala bili su prava atrakcija u buržujskim krugo­vima, pa su maj­stori imali pune ruke posla. Jedan od re­zbara ostavio je zapis da oni nikad nisu odlučivali u koji će oblik transformirati kristal, nego su kroz “razgovor” otkrivali dušu kristala, koja bi im govorila kako da ga oblikuju.

Profesor Freestone, bivši voditelj Odjela za znanstvena istraživanja Bri­tanskog muzeja, rekao je: “Bilo što da mi­slili o kristalnoj lubanji, to je izuzetan predmet. Pa čak i ako je napravljena u XIX. st. u Njemačkoj.”

Kako bilo da bilo, kristalne luba­nje ne prestaju plijeniti pažnju, kako laika, tako i stručnjaka. Dok im oni skloni mistici pridaju neobične, nadnaravne moći, svi se dive savršenosti izrade i ne prestaju nagađati o njihovom porijeklu. Znanstvenici nisu u stanju reći ništa pouzdano o vremenu, mjestu i načinu njihova nastanka, tako da lubanje ostaju lijepa i nedokučiva zagonetka.

Autor: Vedran Poropat