Krajem XVIII. stoljeća u službenim znanstvenim ustanovama Europe smatralo se da je “padanje kamenja s neba fizički nemoguće”. S takvim se stavom slagao i poznati francuski kemičar Antoine-Laurent de Lavoisier. Tako je Francuska akademija znanosti 1790. godine donijela dekret da ubuduće više neće razmatrati izvještaje o padanju kamenja s neba, jer je znanstvenoj zajednici potpuno jasna besmislenost takvih navoda. Iste je godine njihov austrijski kolega prof. Stutz, obrazlažući četrdeset godina stare tvrdnje o padu meteorita nedaleko Beča, izjavio: “Može se zamisliti da su 1751. godine i najobrazovaniji ljudi u Austriji mogli povjerovati da komadići željeza padaju s neba, jer su u to vrijeme bila slabo razvijena znanja iz prirodnih znanosti. Ali u naše je vrijeme neoprostivo smatrati takve bajke mogućima.”
Međutim, kako su meteoriti neovisno o odlukama mjerodavnih ipak nastavili padati na Zemlju, 1803. godine francuska je Akademija priznala da nebesko kamenje ipak postoji.
Autor: Jerko Grgić[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
