Categories: Književnost|Tags: 01-2024, Ad Xarcum Araxoevium, Aristotel, Augustin Zlatousti, Biblija, Božanstvena komedija, Ciceron, Ciprijan, Cvito Fisković, Dalmacija, Dante, David, Davidijada, De institutione bene vivendi (Upute za dobar i čestit život), Dmino Papalić, Dobri nauci, Eneida, epilij Susana, Evanđelistar, Franjo Božičević Natalis, Golijat, Herodot, Horacije, hrvatska književnost, humanist Tideo Acciarini, humanistička kultura, humanizam, Jefrem Sirski, Judita, Juvenal, kršćanski moral, Ladislav Napuljac, leutaši, Livije, Lodovico Ariosto, Michelangelo Buonarroti, Mletci, Molitva suprotiva Turkom, Nauci sv. Bernarda k sestri svojoj, Niccolo Machiavelli, Origen, papa Hadrijan VI., Petar Hektorović, Petar Zoranić, Pismo Papi Hadrijanu VI, Platon, Plinije, poezija trubadura, praktična kršćanska filozofija, Prigovaranje razuma i človika, Propercije, Republika sv. Marka, Seneka, Siniša Bencetić, srednjovjekovna kršćanska filozofija, srednjovjekovni Split, Suprot slasti od blaga, talijanska renesansa, Tit, Toma Akvinski, Traženje grada Hjerozolima, Turci, Ureke duhovne, Vergilije, začinjavci, Životopis svetog Jerolima|
Sa svojim epovima Judita, Davidijada i Susana, Marko Marulić predstavlja početke hrvatske književnosti pa je nazvan "ocem hrvatske književnosti". No, njegova latinska djela daleko nadmašuju rad na hrvatskom jeziku. Prevođena su i doživjela su brojna izdanja, što mu je pronijelo ime širom tadašnje Europe. U doba punog zamaha talijanske renesanse, i pored humanističke naobrazbe, Marulić je ostao vezan za srednjovjekovnu tradiciju i najveći dio svog književnog rada posvetio je učvršćivanju kršćanskog morala i duhovnosti.
