Samostan Sakya

Samostan Sakya, jedan od najstarijih samostana Tibeta, započeo je graditi 1073. godine Khon Konchok Gyalpo, osnivač jedne od četiri glavni škole na koje se podijelio tibetanski budizam nakon XI. st. Po mjestu svog osnutka u jugozapadnom Tibetu i samostan i škola dobili su ime Sakya (Siva zemlja). Najprije je podignut Sjeverni samostan na sjevernoj obali rijeke Tromchu dok škola Sakyapa još nije bila tako moćna, čime se objašnjavaju male dimenzije ovog samostana. Danas su od ovog najstarijeg dijela preostale samo ruševine.

Južni samostan, smješten na južnoj strani rijeke Tromchu, započeo je graditi 1268. godine slavni Drogon Chogyal Phakpa, peti sakya poglavar, uz pomoć mongolske dinastije Yuan. Phakpa je imao izuzetnu vjersku i političku moć u Tibetu, a kad je Kublaj Kan poslije pobjedonosnog pohoda postao kineski car, proglasio je Phakpu za tišrija, carevog učitelja.

Arhitektonski stil Južnog samostana Sakya oslanja se na stil dinastije Yuan. Svojom srednjovjekovnom mongolskom arhitekturom potpuno je drugačiji od hramova u Lhasi i Yarlongu. Grupa zgrada u četvrtastom prostoru okružena je zidovima obojenim širokim okomitim prugama crvene, bijele i crne boje, koje simbolički predstavljaju trojicu velikih Bodhisattvi – Manjusri Bodhisattvu, Avalokiteshvaru i Vajradharu. Od svih zgrada koje su izgrađene u XIII. stoljeću preostala je jedino Glavna dvorana za obredno pjevanje (Lakhang Chenmo) koja je izvorno bila pećina na planinskoj padini, a obnovljena je u XVI. st. Prostire se na 5800 kvadratnih metara i može primiti oko 10000 svećenika koji zajedno pjevaju sutre. U dvorani su svetišta triju Buddha – Dipamkarare, Sakyamunija i Maitreye, te petorice sakya poglavara. Ovdje se nalazi četrdeset golemih stupova žive žutocrvene boje koji nose strop, a četiri od njih su oko jednog metra u promjeru. Ostale zgrade su nastajale kasnije, a najpoznatija je dvorana s jedanaest stupa u kojima se nalaze ostaci poglavara škole.

Samostan je čuven po izuzetnim tibetanskim umjetničkim djelima koja su do danas ostala dobro očuvana. U njegovim dvoranama i hodnicima nalazi se mnogo freski i thangki. Većina freski prikazuje portrete prethodnih sakya poglavara, susret Phakpe s Kublaj Kanom te mandale. Oslikani thangka stjegovi čuvaju priče o životima sakya poglavara. Osim toga, ovdje se nalazi velik broj relikvija, statue Buddhe, ritualni instrumenti, pečati, porculansko posuđe i rukom vezeni radovi iz dinastija Song (960. – 1279.) i Yuan. Iznimno dragocjenom smatra se crna drvena kutija koja sadrži bijelu školjku-trublju sa spiralnim zavojima, poklon Kublaj Kana. Ovdje je također pohranjena velika količina odjevnih predmeta, halja i nošnji koji su stizali kao darovi careva iz dinastija Yuan i Ming (1368. – 1644.).

Neprocjenjivu vrijednost Južnog samostana predstavlja njegova ogromna biblioteka koja na drvenim policama od 464 pregrade čuva zbirku od više desetaka tisuća svezaka budističkih svetih tekstova i drevnih tibetanskih knjiga. Pojedini svesci ispisani su zlatnim slovima. Najvrednijim sveskom smatra se Burde Gyaimalung koji sadrži tibetansku religiju, povijest, filozofiju, književnost te spoznaje vezane uz poljodjelstvo i stočarstvo. Njegovih 1,8 m dužine, 1,3 m širine i 0,67 m debljine čine ga najvećim sveskom na svijetu. Ovdje je pohranjen još i 21 svezak budističkih tekstova koji su pisani sanskrtom na danas rijetko sačuvanoj pattri (palminim listovima iz Indije). Svaki svezak se sastoji od jedne do dvije stotine stranica i četverobojnih ilustracija koje predstavljaju najdragocjenije sutre na svijetu.

Cijela ova ogromna biblioteka koja obuhvaća područja književnosti, povijesti, filozofije, astronomije, matematike i umjetnosti bila je stoljećima nepoznata široj javnosti, a iscrpnija istraživanja započela je Tibetanska akademija društvenih znanosti tek 2003. godine. Kojim su sve spoznajama raspolagali tibetanski mudraci dok je Europa bila zastrta srednjim vijekom, može se samo naslutiti.