Rudina

Na južnoj padini Psunja, dvadesetak kilometara zapadno od Požege, nalazi se Rudina. Ruševni kameni ostaci koje danas možemo vidjeti čuvaju sjećanje na neka prošla vremena. Teško se može naslutiti da se na Rudini nalazio jedan od najvažnijih arhitektonskih kompleksa sagrađen u srednjem vijeku na području Slavonije – Rudinska opatija.

Ne zna se sa sigurnošću tko je osnivač ove opatije. Zna se samo da je to bilo u vrijeme kada su u požeškom kraju djelovali crkveni i viteški redovi: benediktinci, franjevci, isusovci, templari, ivanovci i drugi, jer je Požega puna tri stoljeća bila značajno središte srednjovjekovne Slavonije. U XVIII. st. bila je sveučilišno središte, a bogat kulturni život tijekom XIX. st. Požegi donosi naziv “Slavonska Atena”.

Lokalitet Rudina je stoljećima uništavan odvoženjem kamenih dijelova u okolna sela gdje se kamen koristio kao građevni materijal. Razgradnja je bila posebno intenzivna tijekom XIX. i XX. st. kad se materijalom s Rudine podižu crkve i čitava naselja. Konzervator i muzeolog Gjuro Szabo poduzima početkom XX. st. prva istraživanja Rudine. Na važnost Rudine upozoravali su mnogi; među njima književnik i povjesničar Julije Kempf koji je bio gradonačelnik Požege, a potom prvi kustos gradskog muzeja u Požegi. Slikar, povjesničar umjetnosti i književnik Matko Peić 1957. godine upozorava da su rudinske skulpture ne samo povijesni već i vrijedan likovni fenomen. Andrija Mohorovičić, znanstvenik i osnivač moderne seizmologije, ističe važnost rudinske arhitekture u kontekstu monumentalnog graditeljstva u srednjovjekovnoj Slavoniji. Već prilično opustošena Rudina je 1979. godine proglašena spomenikom kulture.

Tradicija gradnje na Rudini postoji još od antičkih vremena. Pronađene su rimske opeke, antički nadgrobni spomenik, te dvadeset tisuća komada kovanog novca od kojih je većina iz IV. st. Na mjestu prapovijesnog naselja podignut je ključni spomenik romanike. Radi se o benediktinskom samostanu svetog Mihovila. Samostan se u pisanim dokumentima spominje 1210. godine u donaciji obližnje zemlje templarima, a napušten je 1537. godine pred najezdom Turaka.

Gradnja samostana je započeta u romaničkom stilu, a nastavljena u gotičkom. Kompleks je obuhvaćao samostan i prostranu trobrodnu romaničku baziliku. Crkvu su krasile romaničke i gotičke freske. Kompleks je bio okružen zidom i polukružnim kulama. Danas slovi kao najvažniji srednjovjekovni sakralni spomenik u Slavoniji.

Unazad stotinjak godina s Rudine pristižu u muzeje arhitektonski, ukrasni i figuralni elementi. Ipak, najvažniji nalaz su tzv. Rudinske glave. Radi se o dvadeset i dvije kamene skulpture koje su vjerojatno ukrašavale vanjske dijelove zidova crkve (potkrovni vijenac ili dijelove slijepih arkada).

Na većini kamenih skulptura nalaze se prikazi ljudskih lica, a na nekima se pojavljuju i cijeli ljudski likovi. To je najveća skupina romaničkih skulptura u kontinentalnoj Hrvatskoj. Skulpture su naizgled grube i oštro rezane, a opet izražajne, stilizirane. Smještene su u kameni kvadrat koji djeluje tijesno, pa se stječe dojam kao da će likovi svakog trena „iskočiti“ iz kamena.

Za ovakav se jedinstveni „rudinski stil” ne nalazi analogije nigdje u Panonskoj nizini, pa se pretpostavlja da je nastao upravo na požeškom području.

Iz bogate arheološke građe Rudine važno je izdvojiti još jedan nalaz. Radi se o tekstu nadgrobnog spomenika „BRAT IAN”. Taj natpis datira oko 1200. godine i prvi je hrvatski natpis pisan latinicom. Danas se smatra da prvi latinični tekstovi na hrvatskom jeziku potječu iz sredine XIV. stoljeća („Šibenska molitva” i „Red i zakon sestara dominikanki”). Prema ovome, rudinski latinični natpis nastao je oko sto pedeset godina ranije.

Tri rudinska reljefa su 1971. godine bila na arheološkoj izložbi u Parizu. Tada su francuski likovni stručnjaci pisali o Rudinskim glavama kao o prvorazrednim senzacijama. Otad je o njima objavljeno niz vrijednih studija, osvrta i izložbenih kataloga.

U želji da se ponovno pokrenu i nastave istraživanja na povijesnom lokalitetu Rudina, u listopadu 2012. godine u Požegi je organiziran okrugli stol i znanstveni skup na temu: “Rudina – prošlost u budućnosti”.

Između ostalog tada je rečeno: Najopsežnija istraživanja na Rudini provedena su 1980. godine. Sa najviše ljudi uključenih u iskapanja i velikim izdvojenim sredstvima. Naravno da su došli i rezultati, a posebno kada smo jednog dana našli četiri rudinske glave, razbacane kao krumpiri, drugi dan našli smo ih još, ukup­no u nekoliko dana dvadeset i dvije. (Dubravka Sokač-Štimac, arheologinja i muzejska savjetnica u mirovini).

Nadamo se da će istraživanja ovog povijesnog lokaliteta biti nastavljena, te da će Rudina još dugo vremena poticati maštu i služiti kao izazov u otkrivanju kulturne baštine – našeg vrijednog nasljeđa.

Autor: Uliks Šimoković