Prošlo je dosta vremena otkada je otkriven posljednji objekt Sunčevog sustava kojem je priznat status planeta. Riječ je o devetom planetu – Plutonu, koji je 1930. godine otkrio Clyde Tombaugh. Prije Plutona otkriven je Neptun (1846.) i Uran (1781.), dok su ostali planeti bili poznati i predteleskopskim astronomima. U periodu između otkrića Urana i Neptuna otkriven je veći broj manjih objekata, čije staze leže između staza Marsa i Jupitera. To su asteroidi ili planetoidi, a kada je otkriven prvi i najveći od njih – Ceres, promjera oko 1000 kilometara, smatralo se da je planet.
Služeći se upravo ovom metodom, uz pomoć teleskopa Samuel Oschin zvjezdarnice na Mount Palomaru u južnoj Kaliforniji, u srpnju 2005. godine grupa astronoma objavila je vijest o otkriću tri nova objekta Sunčevog sustava. Ova tijela pripadaju grupi tzv. transneptunskih tijela, tj. tijela čije se staze nalaze (kao što je to slučaj i s Plutonom) najvećim dijelom izvan Neptunove staze. Još nisu dobili službena imena, a njihove trenutačne oznake su 2003 UB313, 2003 EL61 i 2005 FY9, što upućuje na datume kad su napravljene snimke na kojima su uočeni. Ista je grupa astronoma u okviru programa pretrage vanjskih dijelova Sunčevog sustava već otkrila oko 80 sjajnih transneptunskih objekata. Zanimljivo je, međutim, da se kod ovog zadnjeg otkrića utvrdilo da jedno od ova tri tijela, objekt 2003 UB313, ima dimenzije veće i od samog Plutona.
Nakon što je objekt prvi put uočen, slijedio je pregled arhivskih snimaka i njegovo daljnje praćenje. To je omogućilo da se praćenjem položaja objekta tijekom dužeg vremenskog perioda precizno odredi njegova staza. Ustanovljeno je da se 2003 UB313 giba po jako izduženoj elipsi: Suncu prilazi najbliže 38 astronomskih jedinica, dok je njegova najveća udaljenost od Sunca 97 astronomskih jedinica. Nagib njegove staze u odnosu na ravninu u kojoj se giba Zemlja iznosi 44 stupnja, a za jedan obilazak oko Sunca potrebno mu je 560 godina. Trenutačno je ovaj objekt od Sunca udaljen tri puta više nego Pluton. Usporedbe radi, staza Plutona je također elipsa s najmanjom udaljenošću od Sunca od 30 astronomskih jedinica i najvećom od 50 astronomskih jedinica. S ovako velike udaljenosti 2003 UB313 čak i na snimkama pomoću najvećih teleskopa izgleda kao točka. Nemoguće je izravno odrediti njegove dimenzije, mjereći prividni promjer uz poznatu udaljenost. Dimenzije ovog objekta određene su tek mjerenjem intenziteta njegovog infracrvenog zračenja. Kasnije se uspjelo dobiti i njegovu prilično mutnu sliku pomoću svemirskog teleskopa Hubble. Obje ove metode dale su promjer objekta od oko 2400 kilometara. Međutim, ova mjerenja su još uvijek nedovoljno precizna i moguće su promjene te vrijednosti, ali koliko se dosad zna, promjer ovog objekta veći je od promjera planeta Plutona koji iznosi oko 2320 kilometara. To ga čini najvećim objektom otkrivenim u Sunčevom sustavu od otkrića Neptuna 1846. godine.
Više nitko ne raspravlja o tome pripadaju li novootkriveni objekti, zajedno s Plutonom, Kuiperovom pojasu. Ostaje samo dilema oko toga treba li i Plutonu oduzeti status planeta ili i ovaj novi objekt 2003 UB313 treba proglasiti planetom i dati mu ime kao planetu. Međunarodna astronomska unija, koja je zadužena za dodjelu imena novootkrivenim objektima, još nije odlučila o tome. Najveći problem je u tome što zapravo ne postoji precizna znanstvena definicija onoga što se točno smatra planetom, a vrlo je vjerojatno da će se u Kuiperovom pojasu otkriti još objekata sličnih ili čak većih dimenzija.
Pojam planeta mogao bi se znanstveno definirati pomoću različitih kriterija. Jedan od njih je sferni oblik, jer objekti dovoljno velike mase pod utjecajem gravitacijske sile poprimaju sferni oblik. Najmanja masa potrebna da bi objekt dobio sferni oblik tek je nešto malo manja od mase Plutona. Ako se prihvati ovaj kriterij, onda bi jako velik broj objekata Kuiperovog pojasa, a i neki od asteroida, dobili status planeta.
Prilikom definiranja pojma planeta ne bi se smjela zanemariti niti činjenica da su planeti na određen način živi. Planeti koji su do sada bolje ispitani, a to su svi osim Plutona, pokazuju znakove geološke aktivnosti. Svaki od njih ima i magnetsko polje, što je dokaz da je njihova unutrašnjost dijelom u rastaljenom stanju i da se ta rastaljena unutrašnjost giba. Većina ih ima i atmosferu koja zajedno s vulkanskom aktivnošću i geološkim procesima stalno mijenja lice planeta. Za Pluton i ostale ne zna se pouzdano postoji li na njima ikakva geološka aktivnost. Zbog jako velike udaljenosti i njihove niske temperature vjerojatnije je da je nema, iako je nekad možda i postojala. Ovako gledano, velike objekte Kuiperovog pojasa ne bi trebalo smatrati planetima. Međutim, vrlo je vjerojatno da će zbog povijesnih razloga Pluton i dalje imati status planeta.
Tu je situacija slična onoj s pojmom kontinenta. Ne postoji neki poseban razlog da Europu zovemo posebnim kontinentom. Geolozi u stvari nikada i ne spominju pojam kontinenta. Oni govore o kontinentskim pločama, koje nisu nužno vezane za geografsku podjelu na kontinente. Iz kulturoloških razloga svi mi Europu i dalje zovemo kontinentom. Teško bi bilo sada, zbog zadovoljenja neke precizne znanstvene definicije, izbaciti iz svakodnevne uporabe viđenje Europe kao kontinenta ili Plutona kao devetog planeta.
Autor: Nedim Mujić