Stonehenge, tajanstveno djelo ljudskih ruku na jugu britanskog otočja, ne prestaje plijeniti pažnju istraživača i turista. Značenje koje je ovaj megalitski spomenik imao za tadašnje graditelje i suvremenike još nam uvijek ostaje nedokučivo. Suvremena tehnologija i računala omogućuju nam tek zaviriti ispod površine te pomalo otkrivati nevjerojatne aspekte Stonehengea i umijeće njegovih graditelja.
Iako je ovo monumentalno zdanje davno utonulo u tišinu, posljednjih petnaestak godina znanstvenici s različitih područja provode istraživanja koja bi trebala iznjedriti nove spoznaje o znanjima drevnih stanovnika britanskog otočja, a posebno o njihovom poznavanju zakona akustike. Istraživačima uvelike pomaže replika u punoj veličini izgrađena dvadesetih godina prošlog stoljeća u američkom gradu Maryhillu, kao i računalni programi kojima uspijevaju simulirati razne zvukove pljeskanja rukama, govora i sviranja unutar Stonehengea te njihove međusobne odnose. Višegodišnja su istraživanja dala iznenađujuće rezultate koji pokazuju da je širenje zvuka, iako u otvorenom prostoru, bilo jasnije i glasnije nego u današnjim koncertnim dvoranama, čak kvalitetnije nego npr. u bečkoj koncertnoj dvorani.
Arheološka istraživanja starih građevina često zanemaruju njihovu zvučnu dimenziju, iako su se u mnogim kulturama obredi i ceremonije povezivali sa zvukom i muzikom. S obzirom na to da znamo da su drevne sakralne građevine građene od više vrsta kamena koji imaju visoko rezonantnu površinu, logična je pretpostavka da su graditeljima bile važne i njihove akustičke karakteristike. Da se pri gradnji itekako brinulo o akustičkim aspektima, jasno je iz prostornog rasporeda megalita i vrste kamena koji se koristio. Primjerice, plavi kamen koji se nalazi unutar tzv. Sarsenskog prstena dopremljen je s udaljenosti veće od 210 km zračne linije iz gorja Prescelly u južnom Walesu. U tom se kraju nazivaju “ringing stones”, što u slobodnom prijevodu znači “kamenje koje odzvanja”. Smatra se da su kameni monoliti konkavnih i glatkih površina složeni u gotovo idealan krug kako bi mogli savršeno širiti zvuk.
Nadalje, neka istraživanja dovode Stonehenge u vezu s interferencijom zvučnih valova. Interferencija je pojava vezana uz valove koji se šire iz dvaju bliskih izvora. Na pojedinim mjestima u prostoru takvi se valovi mogu međusobno pojačavati ili pak poništavati. Upravo je taj fenomen ispitivao Steven Waller, američki istraživač zvučnih fenomena, koji je na široko polje doveo dva svirača gajdi između kojih su šetali ljudi s povezom preko očiju. Kako su hodali oko gajdaša, primjećivali su učinke koji su odgovarali interferenciji te opisivali “zvučne barijere” koje su osjećali oko sebe, a za koje im se činilo da uzrokuju smanjivanje ili potpuno stišavanje zvukova. Nakon šetnje zamoljeni su da na papiru skiciraju prostor kojim su šetali te da nacrtaju zidove na mjestima gdje su osjećali “zvučne barijere”. Iznenađujuće je bilo to što su ti crteži bili vrlo nalik tlocrtu Stonehengea.
Rezultati istraživanja
Stonehenge je onima koji su bili unutar njega pružao dojam akustički zatvorenog prostora te osjećaj odvojenosti od vanjskog svijeta, pri čemu su se zvukovi izvana činili udaljeni i nejasni. Taj se osjećaj odvojenosti javljao već samim prelaskom vanjskog jarka, a dojam se pojačavao ulaskom u Sarsenski prsten. Budući da je postojala značajna razlika između čujnosti zvukova izvan i unutar samoga kruga, ulaskom u Sarsenski prsten dobivao se dojam prolaska kroz svojevrsna “akustična vrata”, slično kao što na nas danas djeluje ulazak u veliku katedralu ili crkvu.
Jasno definirana akustička orijentacija Stonehengea bila je povezana sa središnjim oltarnim kamenom te petokamenom koji se nalazi na samom ulazu u zdanje. Središte s glavnim oltarnim kamenom okruženo je trilitima i plavim kamenim blokovima koji su oko njega postavljeni u obliku potkove. Smatra se da je trilitna potkova akustički usmjerena prema ulazu kako bi mogla služiti kao svojevrsni megafon.
Onaj tko bi stajao uz oltarni kamen, osjećao bi se odvojen od ostatka hrama. Ne bi mogao čuti zvukove ni jasan govor koji je dolazio izvan potkove, već samo snažnu jeku, posebno u slučaju zvukova niske frekvencije koje proizvode bubnjevi i slični instrumenti. Istovremeno, svi zvukovi koji su dolazili iz središta bili su značajno pojačani, što je omogućavalo da govor toga govornika bude potpuno razumljiv ostalima unutar Sarsenskog prstena.
Posebno je zanimljiva akustička poveznica između oltarnog kamena i petokamena. Bez obzira na udaljenost, govornici s tih mjesta mogli su se savršeno jasno čuti, ali samo u slučaju da je osoba kod petokamena stajala na točno određenom mjestu. Već metar dalje govor iz središta postajao je nejasan.
Vanjski kameni blokovi Sarsenskog prstena funkcionirali su kao svojevrsna rezonantna kutija; reflektiralo je zvukove prema unutrašnjosti stvarajući jeku. Odjek zvuka mogao se čuti cijelim zdanjem, čak i uz vrlo tihe zvukove poput šapata. Posebno je zanimljivo da se intenzitet jeke mijenjao ovisno o tome gdje se osoba nalazila. Neki su zvukovi stvarali jeku koja je bila čujna samo na glavnoj horizontalnoj osi. Odjek zvuka najtiši je bio na prostoru iza trilitonske potkove, između plavih kamenova i Sarsenskog prstena, dok se najjasnije čuo ispred najvećeg trilitona. Izrazito se glasan odjek zvuka mogao čuti uz nutarnji rub Sarsenskog prstena, što je omogućavalo da se dvije osobe na udaljenim mjestima bez problema mogu čuti.
Istraživanja pokazuju da kameni blokovi Stonehengea imaju sposobnost povećanja glasnoće zvukova viših frekvencija kao što je govor, dok zvukovima niže frekvencije poput bubnjeva omogućava da se čuju i izvan Sarsenskog prstena. Bubnjevi proizvode vrlo suptilnu jeku koja, u kombinaciji s nekim ponavljajućim ritmom, čini da kamenje počinje samo “pjevati”, a cijeli bi prostor rezonirao kad bi se svirao jednostavan ritam točno određene frekvencije. Kod pjevanja i instrumenata s dužim zvukom poput flaute, ipak se gubilo nešto tonova te bi se zbog duge jeke dobro čuli samo izvan središnjeg kruga, posebno kod petokamena.
Zanimljivo je da su zvukovi bubnjeva unutar zdanja uzrokovali treperenje plamena svijeće u ritmu sviranja. Istovremeno je zbog jeke plamen postajao deblji i niži.
Iako je ovo tek dio akustičkog aspekta Stonehengea, jasno nam je da su ljudi toga vremena ne samo znali, nego i ostvarili ono što mi tek trebamo otkriti.
Autor: Marin Božić[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
