Učitelj zena Hakuin običavao je pričati događaje iz doba kad je kao mladi učenik na svojim putovanjima pratio učitelje zena i meditirao na prazninu. Zen redovnici su meditiranjem na prazninu pročišćavali svoj um od subjektivnog razmišljanja.
Jednom je tako Hakuin putovao u društvu dvojice drugih budističkih redovnika. Jedan od te dvojice zamoli Hakuina da mu ponese prtljagu, pravdajući se slabošću i umorom zbog bolesti.
Mladi Hakuin spremno je pristao i ne misleći na dodatni teret, uranjajući u prazninu dublje nego ikada. Promatrajući Hakuinovu mladost i žar, i drugi je redovnik odlučio skinuti prtljagu sa svojih ramena. Žaleći se na bolest poput onog prvog, zamolio je Hakuina da ponese i njegov teret. U duhu budističkog služenja, Hakuin je podigao i treći teret i nastavio put uranjajući u prazninu predanije nego ikada. Nakon nekog vremena trojica redovnika došli su do točke na putu odakle su mogli nastaviti samo čamcem. I tako su se ukrcali u čamac na najbližem pristaništu. Sada već sasvim iscrpljen, Hakuin se srušio i utonuo u dubok san. Kad se probudio, na trenutak je bio potpuno zbunjen. Izgledalo je kao da upravo pristaju, a on se uopće nije sjećao putovanja. Osjetivši nepodnošljiv smrad, pogledao je oko sebe i vidio da su svi oko njega zeleni u licu, te da ga u čudu gledaju. Naime, dok je on čvrsto spavao, dogodilo se da je čamac uletio u nevrijeme koje ga je tako bacalo da su svi, uključujući i lađara, bili silno izmučeni povraćanjem. Jedino je mladi Hakuin, iscrpljen od nošenja prtljage svojih dvaju pratilaca, prespavao oluju i tako ostao pošteđen mučnine. Tako je kroz vlastito iskustvo učitelj zena Hakuin shvatio da je zakon koji kaže da se skrivena vrlina nagrađuje – zaista istina.
Autor: Damir Krivdić
