Dunđerin [drvodjelja] niki na jednoj crkvi lip načini toran, kojega kada dovršio bijaše, sajde na zemlju i metnuvši ruke na čelo poče ga od sviju strana promatrati ovako u sebi govoreći: “Sada neka dojde tko mu drago, ne će na ovomu tornu nikakve mahane [mane] naći.”

Dvoje dice, koja na crkvenoj ulici jedno drugom prah u oči sipajući igrahu se, motreći dunđerina okolo torna obihodeće ga, jedno reče: “Što ovaj okolo torna gledajući u njega obihodi? Valjada mu je toran grbav.” Još ovo i ne svrši svoje govorenje, a drugo povika: “Nakjivo tojan! Nakjivo tojan!”

Dunđerin pogleda u dicu pak opet u toran i vidi da nije niotkud nakrivo, ali za izvaditi njima iz glave tu zlu misao upita njih: “Je li, dico, nakrivo toran?” Rekoše: “Jest.” “E dobro,” slidi dunđerin, “mi ćemo njega sada popraviti.”

On uzamši klupko kanafa penje se po svojih skelah gori na toran, pak svezavši jedan kraj za križ baci klupko na zemlju njima govoreći: “Uzmite to uže pak vucite onamo na pravac otkuda je toran grbav, a ja ću ga ramenom poduprti, i kada bude dosta, onda mi kažite.”

Dica vuku za kanaf, a dunđerin poduprvši ramenom toran stenje kako da bi mu teško bilo, pak pita njih: “Je l’ dobro?”

Oni rekoše: “De još malo.” Drugi put uprvši reče: “Hoću l’ još?” Rekoše: “Dobro je.” Dunđerin upita: “Je l’ dobro?” Odgovoriše: “Jest.”

Tada on otrgavši kanaf od križa sajde na zemlju veseleći se što je tako lako ispravio toran, a dica povikaše: “Mi nacinismo tojan! Mi nacini­smo tojan!” Ele dunđerin njima odgovori: “Volim da ste ga i vi naučili, nego da je grbav.”

Matija Antun Reljković: “Satir iliti divji čovik”

Odabrao: Antun Mičić