Žaba iz nekog napuštenog bunara reče divovskoj kornjači iz Istočnog oceana:

Kako li sam sretna, kako uživam! Kad mi se svidi izađem i poskakujem naokolo po zidu bunara; onda se vratim u jamu i odmorim se u rupi od razbijene cigle. Kad uđem u vodu, ona me drži pod pazuhom i pridržava mi bradu; kad skočim u mulj, sakrije mi prste i gležnjeve. Ni jedan od račića i punoglavaca oko mene nije mi ravan. Imati na raspolaganju svu vodu jednog napuštenog bunara, sigurno je najviše što život može pružiti. Zašto ne biste došli, gospođo, da se sami uvjerite?

Nagovorena divovska kornjača iz Istočnog oceana pokuša ući u bunar; no prije negoli je lijevom nogom ušla, desna joj se zaglavila. Kad se s mukom oslobodila i izvukla, povuče se u ocean i reče:

Niti tisuću milja ne može mu izmjeriti širine; niti tisuću hvati ne može mu izmjeriti dubine. U vrijeme velikoga Yua bilo je devet poplava u deset godina, ali ocean nije postao dubljim. U vrijeme T’anga bilo je u osam godina sedam sušnih, ali se ocean nije povukao sa svojih obala. Ne biti mučen trenucima koji bljesnu i nestanu, niti promijenjen vjekovima koji prolaze, primiti mnogo, a ipak ne porasti, primiti malo, a ipak se ne smanjiti – to je veliki užitak Istočnog oceana.

Kineska priča

Iz knjige: Miroslav Josipović, Isprazni svoju šalicu
Odabrala: Vesna Bosnar