Jednom davno živio je jedan klesar. Bio je poznat po neobičnoj vještini u svom zanatu.

KRATKA PRICA_Klesar_02KRATKA PRICA_VelikasJednog je dana nekom bogatašu zatrebao poklon i poslao je po klesara. Kad je klesar došao, vidio je da njegov poslodavac živi u palači, da je obučen u svilu i saten, da jede đakonije i da je okružen djevojkama i slugama. Vrlo zavidan, klesar poželi da i sam postane tako bogat. Vila je čula njegovu želju i učinila ga bogatim čovjekom.

Poslije nekog vremena, jedan visoki činovnik krene u nadzor, putujući u nosiljci koju su nosili njegovi ljudi. Gdje god bi stigao, uvijek su ga pazili i bio je okružen vazalima koji su klicali, udarali u bubnjeve i gongove. Kud god bi krenuo, ljudi su se klanjali i pravili mu mjesta. Put ga je naveo uz klesarova vrata. Hukćući od skorojevićkog ponosa, klesar je odbio pokloniti se smatrajući to poniženjem.

“Imam isto toliko slugu koliko i on! Zašto bih mu se klanjao?“, reče on. Razljućen takvom nepristojnošću, činovnik ga izbatina i kazni novčanom kaznom. Bolno ustajući, klesar reče: “Znači, visoki činovnici su moćniji od bogataša.“ Tada se zakleo da mu je jedina želja postati visokim činovnikom.

Vila je čula njegovu želju i pre­tvorila ga u visokog činovnika. Slijedeći primjer činovnika, klesar projaše kroz svoj okrug i izazva zavist svih. Jednoga dana stigne tako do nekog obronka gdje ugleda skupinu lijepih, mladih djevojaka. I ustremi se na njih kao tigar na bespomoćnu janjad. Djevojke su vrištale i dozivale i u tren oka mnoštvo ljudi iz naroda Zhuang sjurilo se sa svih strana držeći mačeve, sjekire i motike, uzvikujući borbene poklike. Uhvatiše klesara i odvukoše ga u selo. I nisu ga pustili bez čestitih batina.

Takav grub postupak naroda učinio je kraj njegovim zlodjelima. “Činovnici, ma kako moćni, nisu ništa spram naroda Zhuang“, reče on i poželi da opet postane Zhuang.

KRATKA PRICA_ZmajJoš jednom je vila čula njegovu želju i pomogla mu da se preobrazi. Svakog dana je išao na obronak sa svojim narodom. Orao je i sijao od jutra do mraka. Bilo je ljeto, sunce je žarilo kao vatrena kugla i pržilo mu leđa dok je radio. U naletima velike vrućine čak su i ptice i divlje životinje potražile sklonište duboko u planini, a bivoli su se ukopavali do vrata u muljevitu vodu. Jedino su blistavo zelene mladice riže stajale uspravno, kao i narod Zhuang. Klesar zaključi da je Sunce pokretačka sila svemira i počne sanjati o tome da sam postane Sunce.

Vila je čula njegovu želju i on postane Sunce na nebu. Na užas svih, on nastavi pržiti istim vatrenim plamenovima. Međutim, dogodilo se da je naišao velik oblak i sakrio zemlju od Sunca. “Dobro!“, uzdahnu klesar. “Tko bi pomislio da je oblak snažniji od Sunca?“

Tako je sada po­želio biti oblak. Ponovno mu je vila udovoljila i pretvorila ga u oblak što slobodno plovi nebom. Što se drugo moglo dogoditi nego da se digne vjetar i razbije oblak na komadiće? “Nisam znao da je vjetar tako moćan!“, uzviknuo je klesar s užasom. “Dozvoli da postanem vjetar, molim te.“

Ponovno je vila po­mogla i pre­tvorila ga u oluju. On zapuše kao tajfun, čupajući drveće iz korijena i rušeći kuće. Dok je tako divljao po zemlji, odjednom mu se ispriječila stijena. Koliko god puhao, stijena je stajala nepomična. “Čak niti vjetar ne može ništa stijeni“, pomisli klesar. “Da sam stijena, nitko me više nikada ne bi kinjio.“

Vila ga smjesta pretvori u stijenu. Nakon nekog vremena dođe grupa klesara. Razgledali su stijenu, provjeravali koliko je čvrsta i počeli je razbijati. Zbunjeni klesar, sav prestrašen, potraži pomoć od vile. “Najbolje bi bilo da budeš ono što jesi“, reče vila. I tako je ponovno postao klesar.

Od tada je radio požrtvovno kao nikada prije i postao još brži i bolji majstor. Zbog njegove su vještine ljudi često tražili njegove usluge. Kako je vrijeme prolazilo, postao je vrlo poznat i svi su ga u njegovom kraju poštovali kao velikog klesara.

iz zbirke Kineske bajke, 1989. g.
Autor: Nives Lozar