Jedan stari kineski mudrac hodao je preko snježnog polja kad spazi neku ženu kako plače.

– Zašto plačeš? – upita on.
– Zato što se sjećam prošlosti, svoje mladosti, ljepote koju sam gledala u ogledalu, ljudi koje sam voljela.
Bog je bio okrutan prema meni jer mi je dao pamćenje. On je znao da ću se sjećati proljeća svog života i plakati.

Mudrac stane promatrati snježno polje, netremice motreći jednu točku. U neko doba žena prestane plakati.

– Što vidiš tamo? – upita.
– Polje ruža. – reče mudrac. – Bog je bio velikodušan prema meni jer mi je dao pamćenje. On je znao da ću se zimi moći uvijek sjećati proljeća, i smijati se.

Iz knjige Maktub, Paulo Coelho
Odabrala: Suzana Mateša