Bila je sredina proljeća, slavuji su pjevali s vrhova grana. Ruže okupane bisernom rosom bile su poput rumenih obraza ljutite dragane. Jednom tako zatekao me mrak u vrtu, u društvu jednog mog prijatelja. Mjesto je bilo čarobno, grane stabala isprepletene; činilo se kao da je zemlja okićena staklenim biserima i da Plejade vise s grana vinove loze. Vrtom je tekao potok, a s drveća su ptice cvrkutale svoje melodične napjeve; vrt je bio prepun tulipana raznih boja, stabla bremenita raznovrsnim plodovima. U sjeni stabala zefir je rasprostro šarolik pokrov. Ujutro, kad je želja za povratkom kući nadvladala našu želju za ostankom, ugledao sam u naručju prijatelja buket ruža, miomirisnog bilja i zumbula, koje je namjeravao ponijeti u grad. Rekoh mu: “Ti dobro znaš da cvijet iz vrta brzo vene i da je uživanje u ruži kratkoga vijeka; mudraci su rekli da se srce ne smije davati ničemu što je prolazno.” Upitao je: “Što mi je onda činiti?” Odgovorio sam: “Ja mogu načiniti knjigu ruža koja će oduševljavati one koji će je gledati i udovoljiti prisutnima, a čije lišće tiranska ruka jesenjih oluja neće moći dotaknuti, niti oštetiti njene proljetne cvjetove.”

Golestan (Ružičnjak), Saadi

Perzijski pjesnik Saadi u ružičnjaku, ilustracija iz knjige Golestan, klasičnog perzijskog djela. Slika potječe iz XVII. stoljeća.

Perzijski pjesnik Saadi u ružičnjaku, ilustracija iz knjige Golestan, klasičnog perzijskog djela. Slika potječe iz XVII. stoljeća.

Tijekom VII. i VIII. stoljeća islam se s Arapskog poluotoka proširio na široko područje na kojem su od ranije postojale različite, često i vrlo stare kulturne tradicije. U svojoj ekspanziji islamska kultura nije zanemarila zatečene vrijednosti i tijekom vremena razvijala se kao sinteza perzijske, bizantske i antičke baštine, kako u području filozofije, znanosti i umjetnosti, tako i u smislu općeg gospodarskog i društvenog napretka. Zbog toga arhitektura i umjetnost koje nazivamo islamskim s obzirom na zemljopisne i društvene uvjete u kojima se pojavljuju pokazuju dosta različitih obilježja, dok ih istovremeno povezuje nekoliko ideja specifičnih za islam. To se odnosi i na umjetnost i arhitekturu vrtova, koje su se u prvom redu oslanjale na perzijsku tradiciju.

U svim vrtovima islamskog svijeta uvijek je prisutno nekoliko karakterističnih elemenata. Osim što je čvrsto povezan s idejom raja, odnosno rajskog vrta kako ga opisuje Kur’an, islamski vrt odlikuje jedinstvo dvaju suprotnih obilježja, a to su orijentalna dekorativnost i bogatstvo motiva s jedne, te jednostavnost i jasnoća opće kompozicije s druge strane. Nadalje, islamski vrt je nezamisliv bez vode kao središnjeg elementa. Budući da se islamski utjecaj proširio uglavnom na područja sa suhom i toplom klimom, nezaobilazna prisutnost vode u vrtu simbol je života u škrtom, surovom okruženju, i poveznica s rajskim vrtom.

Vrt kao slika raja

Vrt se nalazi i na početku i na kraju čovjekove sudbine – rajski vrt iz kojeg dolazimo i u koji se želimo vratiti prisutan je i u islamskoj i u judeokršćanskoj tradiciji. Veza između vrta i raja je jasno i dobro obrazložena u Kur’anu: …One koji budu vjerovali i dobra djela činili… …čekaju sigurno edenski vrtovi, kroz koje će rijeke teći, u njima će se narukvicama od zlata kititi i u zelena odijela od dibe i kadife oblačiti, na divanima će u njima naslonjeni biti. Divne li nagrade i krasna li boravišta! (018:031)

Među pojmovima koji se u Kur’anu koriste kako bi označili raj najčešći je janna (vrt, dženet, u množini jannat), a često se spominju i vrtovi užitaka (jannat naim), vrtovi prognanih (jannat al-mawa) i vrtovi besmrtnika (jannat al-khuld). Riječ paradiz izvedena je iz perzijskog izraza firdaus (pairi – okolo; daiza – zid). Opis nebeskog vrta u Kur’anu pomalo je nejasan, ali se spominje da njime teku četiri rijeke: rijeka izvorske vode, rijeka mlijeka, rijeka vina i rijeka meda. Također govori o dva slična vrta između kojih se nalaze dva različita vrta. U sva četiri vrta nalaze se potoci, sjenovito drveće i birano voće, kao i šatori i građevine: kuće, zgrade, dvorci i odaje, sve jedne iznad drugih sagrađene, ispred kojih će rijeke teći.

Prema ovom opisu, ali i na temelju perzijske tradicije zatvorenih, kvadratičnih, arhitektonski pravilnih vrtova, nastao je tip vrta podijeljenog na četiri dijela koji se proširio cijelim islamskim svijetom.

ISLAMSKI VRTOVI_Taj2ISLAMSKI VRTOVI_Taj3Taj Mahal

Veliki mogul Šah Jahan sagradio je Taj Mahal kao grobnicu i spomenik svojoj ženi Muntaz Mahal. Gradnja je trajala od 1632. do 1654. godine, a osim po samom mauzoleju, odnosno grobnici, Taj Mahal je poznat i po svojim veličanstvenim vrtovima. Kompleks kao cjelina je orijentiran u smjeru sjever – jug i može se podijeliti na pet dijelova.

Prvi dio je terasa na južnoj obali rijeke u čijem se središnjem dijelu nalazi sam mauzolej, a na istočnom i zapadnom kraju su džamija i kuća za boravak važnih gostiju.

Južno od glavne terase nalazi se Chahar Bagh, četverodijelni vrt s paviljonima. Dvije povišene glavne staze dijele vrt na četiri jednaka dijela, a svaka je četvrtina pravilnim stazama podijeljena na manje dijelove. U sjecištu dviju glavnih staza, odnosno osi nalazi se terasa s bazenima i vodoskocima. U osi sjever – jug je izduženi bazen u kojem se zrcali mauzolej, a na oba kraja poprečne osi smješteni su dvokatni paviljoni s kupolama. Kad je podignut, ovaj je vrt bio prepun bujnog zelenila, ruža i voćki, a svoj današnji izgled s jednostavnim travnatim površinama duguje britanskom kolonijalnom razdoblju.

U produžetku Chahar Bagha nalazi se ulazni predprostor, odnosno dvorište te bazar od kojeg nije ostalo sačuvano gotovo ništa. Na sjevernom kraju dvorišta smještena su Velika vrata ili Darwaza-i rauza, glavni ulaz u vrt.

Na suprotnoj strani, na drugoj obali rijeke, nalazi se Vrt mjesečine ili Mahtab Bagh od kojega su zbog čestih poplava ostali tek tragovi. Također je bio četverodijelni, a na dijelu uz obalu rijeke imao je veliki oktogonalni bazen prema kojem se spuštao niz stepenastih terasa s vodopadima.

Vrtovi Shalimar u Lahoreu, Pakistan.

Vrtovi Shalimar u Lahoreu, Pakistan.

Chahar bagh – četverodijelni vrt

Izraz chahar bagh je perzijskog podrijetla i znači četiri vrta ili vrt podijeljen na četiri dijela. Ovakav vrt je ograđen i zatvoren, sa središnjom fontanom iz koje izlaze četiri kanala (četiri rijeke) koji prostor vrta razdjeljuju na četiri jednaka dijela. Oko vrta i preko kanala prolazile su izdignute staze, a vodeni kanali su bili povezani ili zaustavljeni na obodu vrta. U idealnom slučaju vrt je bio okružen građevinama ili trijemom sa stupovima koji su formirali neutralnu pozadinu, naglašavajući važnost samoga vrta. Ograda je mogla biti i u obliku zida ili visoke živice, a sam vrt mogao je biti i patio, unutarnje dvorište obiteljske kuće.

Osnovna četverodijelna shema prisutna je s varijacijama i kod velikih i kod malih vrtova, u maurskim vrtovima Španjolske, klasičnim vrtovima arapskih zemalja i mogulskim vrtovima Indije i Pakistana. Veliki kraljevski vrtovi bili su podijeljeni na puno više od četiri dijela gdje je svaki dio bio oblikovan na drugačiji način i s drugom temom, ali su uvijek imali strogu geometrijsku kompoziciju. Ponekad su imali nizove terasa na različitim nivoima, a okruživale su ih raskošne dvorane koje su se otvarale prema vrtu. U malom vrtu ista se shema ponavlja u svom najskromnijem obliku kao fontana okružena lončanicama u unutarnjem dvorištu kuće, stvarajući intiman središnji prostor oko kojeg se smještaju ostale prostorije. Sobe koje su gledale na vrt obično su se koristile za primanje gostiju, a njihova ljepota i harmonija bile su mjera vlasnikovog statusa. U velikim vrtovima podižu se i samostojeće građevine, odnosno paviljoni otvoreni prema vrtu. Oni su manje služili za društvene događaje i okupljanja, a više za osvježenje, meditaciju i opuštanje, pa čak i kao zadnje počivalište umrlih.

Staze u islamskom vrtu ne krivudaju, one uvijek vode ravno do paviljona ili fontane; popločane su, posute šljunkom ili pokrivene mozaikom. U odnosu na nasade staze su uzdignute, sa zidovima ukrašenim mozaicima i slikama. Takva uzdignuta staza osobito je karakteristična za vrtove zapadnog islama. U ovakvom se vrtu ne može hodati izvan staze, može se samo uživati u pogledu, mirisima i zvukovima.

ISLAMSKI VRTOVI_Isfahan2Isfahan – grad vrtova

Isfahan je bio prijestolnica Seldžuka u XI. stoljeću, a novi procvat doživio je u XVI. i XVII. stoljeću za vrijeme vladavine Safavida. Šah Abas I., kojeg nazivaju i perzijskim Hadrijanom, potpuno je preobrazio svoju prijestolnicu Isfahan započevši plansku izgradnju novog dijela grada. Jedan francuski putnik koji je u XVII. stoljeću posjetio Isfahan izvješćuje da su u gradu bile 162 džamije, 48 medresa i 1800 karavan-saraja od kojih je svaki imao svoj vrt.

Abas je izgradio široku, gotovo četiri kilometra dugu aveniju koja od džamije i carske palače vodi prema rijeci Zayandeh. Sredinom avenije prolazio je prostrani vodeni kanal, a s obje strane nalazili su se drveće, pavi­ljoni i česme. Cijela avenija nazivala se Chahar Bagh, a završavala je vrtom imena Hazār Jarib s nasadima ruža na dvanaest terasa.

Vladar je također proširio i preuredio postojeći Kraljevski trg (Naqsh-e Jahan) koji je tako postao jedan od najvećih trgova na svijetu. Na sve četiri strane podignuti su natkriveni bazari koji su od središnjeg otvorenog prostora bili odijeljeni drvećem i vodenim kanalima. Uz trg se nalaze carska palača i džamije koje su preko vrta povezane s avenijom Chahar Bagh.

ISLAMSKI VRTOVI_Fin1Bagh-e Fin, Kashan

Bagh-e Fin je tipičan perzijski vrt, a nalazi se u Kashanu u Iranu. Smatra se da je izgrad­nja vrta započela za vrijeme vladavine šaha Abasa I. Tijekom vremena vrt je više puta bio uništen, a njegov današnji izgled potječe najvećim dijelom iz XIX. stoljeća.

Vrt je ograđen visokim zidom s kružnim tornjevima, klasičnog je četverokutnog tlocrta s pravilnom mrežom kanala i staza koji obrubljuju velike četverokutne površine zasađene drvećem i grmljem. Vrt se nalazi u pustinji i voda se do njega doprema sustavom podzemnih kanala iz planinskog područja južno od Kashana. Bujno raslinje i vodeni kanali obloženi plavim keramičkim pločicama još više naglašavaju oskudni pustinjski krajolik koji ih okružuje.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAGeneralife

Palača Generalife u Granadi sagrađena je u XIV. stoljeću kao ljetna palača Nasrida, posljednjih muslimanskih vladara Španjolske. Njeno ime Jannat al-’Arif na arapskom jeziku znači Arhitektov vrt. Palača je izgrađena na sedam razina na obronku brežuljka, a nekad je nadsvođenim prolazom bila povezana s vrtovima Alhambre. Na relativno malom prostoru osmišljen je niz manjih cjelina različitih ambijenata i ugođaja. U XX. stoljeću vrtovi su obnovljeni prema izvornim nacrtima.

Najznačajniji dijelovi palače su Dvorište s vodenim vrtom (Patio de la Acequia) i Sultanov vrt (Jardín de la Sultana) ili Dvorište čempresa koji se smatraju najstarijim sačuvanim maurskim vrtovima. Dvorište s vodenim vrtom je izduženi prostor okružen zgradama i trijemo­vima. U sredini je dugački uski vodeni kanal s nizom vodoskoka okružen nasadima bujnog zelenila. Dvorište čempresa je četverokutni prostor s bazenom u obliku potkove i fontanom u sredini. Čempresi po kojima je dvorište dobilo ime zasađeni su prije više od šesto godina.

Voda, miris, boja

Voda je središnji element islamske vrtne arhitekture i u nekim je slučajevima važnija od biljaka i nasada. Pojavljuje se u bazenima i vodenim zrcalima, fontanama, vodosko­cima ili u kanalima od keramike i terakote preko kojih je ulazila i u dvorane unutar palače. Iz mramornih bazena u kaskadama teče preko stubišta i terasa ili uz zidove obložene pločicama živih boja uvodeći u prostor vrta zvuk i pokret.

Jedan od najvećih problema kod podizanja vrtova bilo je navodnjavanje. Iz Perzije se i u istočni i u zapadni dio islamskog svijeta proširio sustav navodnjavanja koji se zvao kanat. Bio je to sustav kojim se voda dovodila s velikih udaljenosti pomoću podzemnih kanala kako bi se spriječili gubici od isparavanja. Zbog toga, kao i zbog praktičnih poteškoća povezanih s potrebnim instalacijama, pumpama i skupim održavanjem, upotreba vode bila je ograničena, ali u praksi je uvijek prisutna barem mala količina, ili u uskim, plitkim vodenim kanalima ili kao fontana.

Biljke i nasadi islamskog vrta biraju se zbog tri razloga – boje, mirisa i sjene. Koristi se aromatično mediteransko i orijentalno bilje: čempresi, magnolije, mirte, naranče, limuni, oleandri, bademi i palme. Travnjaka nema. Manje se bilje sadi u posude, a u oblikovanju su vrlo važni drveće i grmlje jer oni u vrt donose sjenu koja je nužna u suhoj i toploj klimi. Vrt mora biti mjesto koje odlikuje svježina, bujnost, zelenilo, ljepota i plodnost.

Cvijeće se u islamskom vrtu sadi ograničeno i najčešće samo u cvjetne lonce. Jedini cvjetni grm je ružin grm, a najvažniji cvijet je ruža čije ime, gul, istovremeno označava i ružu i cvijet općenito. Također je čest i jasmin. Od ostalog cvijeća tu su lavanda, ljubica, perunika, zumbul. Živosti i svježini islamskog vrta osobito pridonose raznobojne keramičke pločice kojima su popločane staze i obloženi zidovi. Budući da je islam branio prikazivanje ljudskog i životinjskog lika, pločice su oblikovale ili apstraktne geometrijske ili stilizirane biljne motive.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAVrtovi Istoka i Zapada

Tijekom nekoliko stoljeća procvata islamske kulture podignuti su brojni vrtovi diljem islamskog svijeta. Prema svojim obilježjima oni se mogu podijeliti u tri glavne skupine – to su islamski vrtovi, odnosno vrtovi zapadne Azije; maurski vrtovi Španjolske, te mogulski vrtovi Indije i Pakistana. Oni se razlikuju po arhitekturi građevina u vrtu koje su uvijek dio lokalne arhitektonske tradicije, po prevladavajućim biljnim vrstama koje naravno ovise o podneblju u kojem se vrt nalazi, ali i po interpretaciji temeljne geometrijske koncepcije. Dok se vrtovi Azije puno strože drže osnovne četverodijelne sheme, u Španjolskim je vrtovima prisutno nešto više varijacija i slobode u oblikovanju.

Najčuveniji islamski vrtovi u Španjolskoj su oni u Granadi: Alhambra i Generalife, te Alcazar u Sevilli. Pod španjolskim utjecajem nastalo je i nekoliko vrtova na Siciliji i u južnoj Italiji. Od mogulskih vrtova najglasovitiji su Taj Mahal u Agri i Shalimar u Lahoreu, te vrtovi u Kašmirskoj dolini. Najslabije su se sačuvali klasični islamski vrtovi Perzije i arapskih zemalja, iako je Isfahan (Iran) bio poznat kao grad vrtova. U Istanbulu su do danas sačuvani prekrasni vrtovi palače Topkapi.

Od tisuća starih islamskih vrtova ostalo ih je sačuvano vrlo malo, a oni koji postoje i danas tijekom vremena su doživjeli brojne obnove i preinake, tako da nam je njihov izvorni izgled praktički nepoznat. Iako ih nema mnogo, svi ovi vrtovi koji nisu nestali u dugom nizu stoljeća i danas nam prenose sliku raja na zemlji onako kako su ga zamišljali njihovi graditelji. Oni su još jedan podsjetnik na doprinos koji su nam islamska umjetnost i kultura ostavili u nasljeđe.

Autor: Suzana Dobrić Žaja