Vrtovi islamskog svijeta

Tijekom VII. i VIII. stoljeća islam se s Arapskog poluotoka proširio na široko područje na kojem su od ranije postojale različite, često i vrlo stare kulturne tradicije. U svojoj ekspanziji islamska kultura nije zanemarila zatečene vrijednosti i tijekom vremena razvijala se kao sinteza perzijske, bizantske i antičke baštine, kako u području filozofije, znanosti i umjetnosti, tako i u smislu općeg gospodarskog i društvenog napretka. Zbog toga arhitektura i umjetnost koje nazivamo islamskim s obzirom na zemljopisne i društvene uvjete u kojima se pojavljuju pokazuju dosta različitih obilježja, dok ih istovremeno povezuje nekoliko ideja specifičnih za islam. To se odnosi i na umjetnost i arhitekturu vrtova, koje su se u prvom redu oslanjale na perzijsku tradiciju.

U svim vrtovima islamskog svijeta uvijek je prisutno nekoliko karakterističnih elemenata. Osim što je čvrsto povezan s idejom raja, odnosno rajskog vrta kako ga opisuje Kur’an, islamski vrt odlikuje jedinstvo dvaju suprotnih obilježja, a to su orijentalna dekorativnost i bogatstvo motiva s jedne, te jednostavnost i jasnoća opće kompozicije s druge strane. Nadalje, islamski vrt je nezamisliv bez vode kao središnjeg elementa. Budući da se islamski utjecaj proširio uglavnom na područja sa suhom i toplom klimom, nezaobilazna prisutnost vode u vrtu simbol je života u škrtom, surovom okruženju, i poveznica s rajskim vrtom.

Vrt kao slika raja

Vrt se nalazi i na početku i na kraju čovjekove sudbine – rajski vrt iz kojeg dolazimo i u koji se želimo vratiti prisutan je i u islamskoj i u judeokršćanskoj tradiciji. Veza između vrta i raja je jasno i dobro obrazložena u Kur’anu: …One koji budu vjerovali i dobra djela činili… …čekaju sigurno edenski vrtovi, kroz koje će rijeke teći, u njima će se narukvicama od zlata kititi i u zelena odijela od dibe i kadife oblačiti, na divanima će u njima naslonjeni biti. Divne li nagrade i krasna li boravišta! (018:031)

Među pojmovima koji se u Kur’anu koriste kako bi označili raj najčešći je janna (vrt, dženet, u množini jannat), a često se spominju i vrtovi užitaka (jannat naim), vrtovi prognanih (jannat al-mawa) i vrtovi besmrtnika (jannat al-khuld). Riječ paradiz izvedena je iz perzijskog izraza firdaus (pairi – okolo; daiza – zid). Opis nebeskog vrta u Kur’anu pomalo je nejasan, ali se spominje da njime teku četiri rijeke: rijeka izvorske vode, rijeka mlijeka, rijeka vina i rijeka meda. Također govori o dva slična vrta između kojih se nalaze dva različita vrta. U sva četiri vrta nalaze se potoci, sjenovito drveće i birano voće, kao i šatori i građevine: kuće, zgrade, dvorci i odaje, sve jedne iznad drugih sagrađene, ispred kojih će rijeke teći.

Prema ovom opisu, ali i na temelju perzijske tradicije zatvorenih, kvadratičnih, arhitektonski pravilnih vrtova, nastao je tip vrta podijeljenog na četiri dijela koji se proširio cijelim islamskim svijetom.

Taj Mahal

Veliki mogul Šah Jahan sagradio je Taj Mahal kao grobnicu i spomenik svojoj ženi Muntaz Mahal. Gradnja je trajala od 1632. do 1654. godine, a osim po samom mauzoleju, odnosno grobnici, Taj Mahal je poznat i po svojim veličanstvenim vrtovima. Kompleks kao cjelina je orijentiran u smjeru sjever – jug i može se podijeliti na pet dijelova.

Prvi dio je terasa na južnoj obali rijeke u čijem se središnjem dijelu nalazi sam mauzolej, a na istočnom i zapadnom kraju su džamija i kuća za boravak važnih gostiju.

Južno od glavne terase nalazi se Chahar Bagh, četverodijelni vrt s paviljonima. Dvije povišene glavne staze dijele vrt na četiri jednaka dijela, a svaka je četvrtina pravilnim stazama podijeljena na manje dijelove. U sjecištu dviju glavnih staza, odnosno osi nalazi se terasa s bazenima i vodoskocima. U osi sjever – jug je izduženi bazen u kojem se zrcali mauzolej, a na oba kraja poprečne osi smješteni su dvokatni paviljoni s kupolama. Kad je podignut, ovaj je vrt bio prepun bujnog zelenila, ruža i voćki, a svoj današnji izgled s jednostavnim travnatim površinama duguje britanskom kolonijalnom razdoblju.

U produžetku Chahar Bagha nalazi se ulazni predprostor, odnosno dvorište te bazar od kojeg nije ostalo sačuvano gotovo ništa. Na sjevernom kraju dvorišta smještena su Velika vrata ili Darwaza-i rauza, glavni ulaz u vrt.

Na suprotnoj strani, na drugoj obali rijeke, nalazi se Vrt mjesečine ili Mahtab Bagh od kojega su zbog čestih poplava ostali tek tragovi. Također je bio četverodijelni, a na dijelu uz obalu rijeke imao je veliki oktogonalni bazen prema kojem se spuštao niz stepenastih terasa s vodopadima.

Chahar bagh – četverodijelni vrt

Izraz chahar bagh je perzijskog podrijetla i znači četiri vrta ili vrt podijeljen na četiri dijela. Ovakav vrt je ograđen i zatvoren, sa središnjom fontanom iz koje izlaze četiri kanala (četiri rijeke) koji prostor vrta razdjeljuju na četiri jednaka dijela. Oko vrta i preko kanala prolazile su izdignute staze, a vodeni kanali su bili povezani ili zaustavljeni na obodu vrta. U idealnom slučaju vrt je bio okružen građevinama ili trijemom sa stupovima koji su formirali neutralnu pozadinu, naglašavajući važnost samoga vrta. Ograda je mogla biti i u obliku zida ili visoke živice, a sam vrt mogao je biti i patio, unutarnje dvorište obiteljske kuće.

Osnovna četverodijelna shema prisutna je s varijacijama i kod velikih i kod malih vrtova, u maurskim vrtovima Španjolske, klasičnim vrtovima arapskih zemalja i mogulskim vrtovima Indije i Pakistana. Veliki kraljevski vrtovi bili su podijeljeni na puno više od četiri dijela gdje je svaki dio bio oblikovan na drugačiji način i s drugom temom, ali su uvijek imali strogu geometrijsku kompoziciju. Ponekad su imali nizove terasa na različitim nivoima, a okruživale su ih raskošne dvorane koje su se otvarale prema vrtu. U malom vrtu ista se shema ponavlja u svom najskromnijem obliku kao fontana okružena lončanicama u unutarnjem dvorištu kuće, stvarajući intiman središnji prostor oko kojeg se smještaju ostale prostorije. Sobe koje su gledale na vrt obično su se koristile za primanje gostiju, a njihova ljepota i harmonija bile su mjera vlasnikovog statusa. U velikim vrtovima podižu se i samostojeće građevine, odnosno paviljoni otvoreni prema vrtu. Oni su manje služili za društvene događaje i okupljanja, a više za osvježenje, meditaciju i opuštanje, pa čak i kao zadnje počivalište umrlih.

Staze u islamskom vrtu ne krivudaju, one uvijek vode ravno do paviljona ili fontane; popločane su, posute šljunkom ili pokrivene mozaikom. U odnosu na nasade staze su uzdignute, sa zidovima ukrašenim mozaicima i slikama. Takva uzdignuta staza osobito je karakteristična za vrtove zapadnog islama. U ovakvom se vrtu ne može hodati izvan staze, može se samo uživati u pogledu, mirisima i zvukovima.

Isfahan – grad vrtova

Isfahan je bio prijestolnica Seldžuka u XI. stoljeću, a novi procvat doživio je u XVI. i XVII. stoljeću za vrijeme vladavine Safavida. Šah Abas I., kojeg nazivaju i perzijskim Hadrijanom, potpuno je preobrazio svoju prijestolnicu Isfahan započevši plansku izgradnju novog dijela grada. Jedan francuski putnik koji je u XVII. stoljeću posjetio Isfahan izvješćuje da su u gradu bile 162 džamije, 48 medresa i 1800 karavan-saraja od kojih je svaki imao svoj vrt.

Abas je izgradio široku, gotovo četiri kilometra dugu aveniju koja od džamije i carske palače vodi prema rijeci Zayandeh. Sredinom avenije prolazio je prostrani vodeni kanal, a s obje strane nalazili su se drveće, pavi­ljoni i česme. Cijela avenija nazivala se Chahar Bagh, a završavala je vrtom imena Hazār Jarib s nasadima ruža na dvanaest terasa.

Vladar je također proširio i preuredio postojeći Kraljevski trg (Naqsh-e Jahan) koji je tako postao jedan od najvećih trgova na svijetu. Na sve četiri strane podignuti su natkriveni bazari koji su od središnjeg otvorenog prostora bili odijeljeni drvećem i vodenim kanalima. Uz trg se nalaze carska palača i džamije koje su preko vrta povezane s avenijom Chahar Bagh.

Bagh-e Fin, Kashan

Bagh-e Fin je tipičan perzijski vrt, a nalazi se u Kashanu u Iranu. Smatra se da je izgrad­nja vrta započela za vrijeme vladavine šaha Abasa I. Tijekom vremena vrt je više puta bio uništen, a njegov današnji izgled potječe najvećim dijelom iz XIX. stoljeća.

Vrt je ograđen visokim zidom s kružnim tornjevima, klasičnog je četverokutnog tlocrta s pravilnom mrežom kanala i staza koji obrubljuju velike četverokutne površine zasađene drvećem i grmljem. Vrt se nalazi u pustinji i voda se do njega doprema sustavom podzemnih kanala iz planinskog područja južno od Kashana. Bujno raslinje i vodeni kanali obloženi plavim keramičkim pločicama još više naglašavaju oskudni pustinjski krajolik koji ih okružuje.

Generalife

Palača Generalife u Granadi sagrađena je u XIV. stoljeću kao ljetna palača Nasrida, posljednjih muslimanskih vladara Španjolske. Njeno ime Jannat al-’Arif na arapskom jeziku znači Arhitektov vrt. Palača je izgrađena na sedam razina na obronku brežuljka, a nekad je nadsvođenim prolazom bila povezana s vrtovima Alhambre. Na relativno malom prostoru osmišljen je niz manjih cjelina različitih ambijenata i ugođaja. U XX. stoljeću vrtovi su obnovljeni prema izvornim nacrtima.

Najznačajniji dijelovi palače su Dvorište s vodenim vrtom (Patio de la Acequia) i Sultanov vrt (Jardín de la Sultana) ili Dvorište čempresa koji se smatraju najstarijim sačuvanim maurskim vrtovima. Dvorište s vodenim vrtom je izduženi prostor okružen zgradama i trijemo­vima. U sredini je dugački uski vodeni kanal s nizom vodoskoka okružen nasadima bujnog zelenila. Dvorište čempresa je četverokutni prostor s bazenom u obliku potkove i fontanom u sredini. Čempresi po kojima je dvorište dobilo ime zasađeni su prije više od šesto godina.

Voda, miris, boja

Voda je središnji element islamske vrtne arhitekture i u nekim je slučajevima važnija od biljaka i nasada. Pojavljuje se u bazenima i vodenim zrcalima, fontanama, vodosko­cima ili u kanalima od keramike i terakote preko kojih je ulazila i u dvorane unutar palače. Iz mramornih bazena u kaskadama teče preko stubišta i terasa ili uz zidove obložene pločicama živih boja uvodeći u prostor vrta zvuk i pokret.

Jedan od najvećih problema kod podizanja vrtova bilo je navodnjavanje. Iz Perzije se i u istočni i u zapadni dio islamskog svijeta proširio sustav navodnjavanja koji se zvao kanat. Bio je to sustav kojim se voda dovodila s velikih udaljenosti pomoću podzemnih kanala kako bi se spriječili gubici od isparavanja. Zbog toga, kao i zbog praktičnih poteškoća povezanih s potrebnim instalacijama, pumpama i skupim održavanjem, upotreba vode bila je ograničena, ali u praksi je uvijek prisutna barem mala količina, ili u uskim, plitkim vodenim kanalima ili kao fontana.

Biljke i nasadi islamskog vrta biraju se zbog tri razloga – boje, mirisa i sjene. Koristi se aromatično mediteransko i orijentalno bilje: čempresi, magnolije, mirte, naranče, limuni, oleandri, bademi i palme. Travnjaka nema. Manje se bilje sadi u posude, a u oblikovanju su vrlo važni drveće i grmlje jer oni u vrt donose sjenu koja je nužna u suhoj i toploj klimi. Vrt mora biti mjesto koje odlikuje svježina, bujnost, zelenilo, ljepota i plodnost.

Cvijeće se u islamskom vrtu sadi ograničeno i najčešće samo u cvjetne lonce. Jedini cvjetni grm je ružin grm, a najvažniji cvijet je ruža čije ime, gul, istovremeno označava i ružu i cvijet općenito. Također je čest i jasmin. Od ostalog cvijeća tu su lavanda, ljubica, perunika, zumbul. Živosti i svježini islamskog vrta osobito pridonose raznobojne keramičke pločice kojima su popločane staze i obloženi zidovi. Budući da je islam branio prikazivanje ljudskog i životinjskog lika, pločice su oblikovale ili apstraktne geometrijske ili stilizirane biljne motive.

Vrtovi Istoka i Zapada

Tijekom nekoliko stoljeća procvata islamske kulture podignuti su brojni vrtovi diljem islamskog svijeta. Prema svojim obilježjima oni se mogu podijeliti u tri glavne skupine – to su islamski vrtovi, odnosno vrtovi zapadne Azije; maurski vrtovi Španjolske, te mogulski vrtovi Indije i Pakistana. Oni se razlikuju po arhitekturi građevina u vrtu koje su uvijek dio lokalne arhitektonske tradicije, po prevladavajućim biljnim vrstama koje naravno ovise o podneblju u kojem se vrt nalazi, ali i po interpretaciji temeljne geometrijske koncepcije. Dok se vrtovi Azije puno strože drže osnovne četverodijelne sheme, u Španjolskim je vrtovima prisutno nešto više varijacija i slobode u oblikovanju.

Najčuveniji islamski vrtovi u Španjolskoj su oni u Granadi: Alhambra i Generalife, te Alcazar u Sevilli. Pod španjolskim utjecajem nastalo je i nekoliko vrtova na Siciliji i u južnoj Italiji. Od mogulskih vrtova najglasovitiji su Taj Mahal u Agri i Shalimar u Lahoreu, te vrtovi u Kašmirskoj dolini. Najslabije su se sačuvali klasični islamski vrtovi Perzije i arapskih zemalja, iako je Isfahan (Iran) bio poznat kao grad vrtova. U Istanbulu su do danas sačuvani prekrasni vrtovi palače Topkapi.

Od tisuća starih islamskih vrtova ostalo ih je sačuvano vrlo malo, a oni koji postoje i danas tijekom vremena su doživjeli brojne obnove i preinake, tako da nam je njihov izvorni izgled praktički nepoznat. Iako ih nema mnogo, svi ovi vrtovi koji nisu nestali u dugom nizu stoljeća i danas nam prenose sliku raja na zemlji onako kako su ga zamišljali njihovi graditelji. Oni su još jedan podsjetnik na doprinos koji su nam islamska umjetnost i kultura ostavili u nasljeđe.

Autor: Suzana Dobrić Žaja