Samostani Tibeta i Indije čuvaju vrlo vrijedne iluminirane rukopise svetih tekstova budističke i hinduističke tradicije.
List rukopisa Prajnaparamita (Savršena mudrost) iz XIII. stoljeća. Radi se o tibetanskom prijevodu jednog sanskrtskog teksta napisanog u Indiji više od tisuću godina ranije.
Book of Kells, stranica kojom počinje Evanđelje po Ivanu. Book of Kells (Knjiga iz Kellsa) je rukopis četiri Evanđelja na latinskom jeziku. Smatra se da je nastao u VIII. stoljeću u skriptoriju irskog samostana na otoku Ioni (Unutarnji Hebridi), gdje se ranije nalazilo keltsko druidsko svetište. Samostan je bio izuzetno značajan u širenju kršćanstva još od 561. godine, kad ga je ustanovio sv. Kolumba (Columcille). Nakon razornog vikinškog napada, mnogi su redovnici prebjegli u samostan u Kellsu, u irskoj unutrašnjosti, i sa sobom su donijeli Evanđelja. Ovaj rukopis spada u najbogatije i najljepše iluminirane sačuvane rukopise. Sastoji se od 340 pergamentnih listova, a svaka je stranica originalna i nije preslika neke prethodne. Knjiga iz Kellsa je najpoznatija po bogato ukrašenim početnim slovima (inicijalima) čija se ljepota ne može opisati riječima. Zato nije čudno što se dugo vjerovalo da su ovu knjigu iluminirali sami anđeli. Danas se kao najdragocjeniji rukopis nalazi u vlasništvu dublinskog Trinity Collegea. Book of Kells i Lindisfarne Gospels iluminirani su s izvanredno skladno ukomponiranim mnoštvom gusto isprepletenih detalja koji jasno govore o nastojanju kršćanskih misionara da elemente keltske tradicije povežu s kršćanskom koja se tu tek rađala.
Ilustracije braće Limbourg. Braća Pol, Jan i Hermant Limbourg bili su poznati flamanski minijaturisti s kraja XIV. i početka XV. stoljeća. Njihovo najznačajnije djelo je Časoslov vojvode od Berryja1. Za ovog su vojvodu minijaturama oslikali dva časoslova u duhu gotike s elementima rane renesanse. Ta remek-djela francuske iluminacije sadrže velike i male kompozicije, dijelom biblijske teme, ali i teme iz seoskog i dvorskog života s prizorima karakterističnim za pojedine mjesece u godini (sjetva, žetva, itd).
Grčki rukopis iz XIV. stoljeća, izrađen u potpunosti u bizantskom stilu, opisuje prizore iz Života Aleksandra Velikog. Iluminiranje je u Bizantu bilo oblik umjetničkog izražavanja po vrijednosti jednak slikanju ikona i mozaicima po kojima je Bizant bio nadaleko poznat. Za vrijeme ikonoklastičke krize, u VIII. i IX. stoljeću, bilo je zabranjeno prikazivati slike svetaca, pa su mnogi rukopisi nepovratno uništeni. Iako je do danas sačuvano na tisuće iluminiranih bizantskih rukopisa, iz tog su razloga svi kasnijeg datuma. Oslikavani su biblijski događaji, prikazivani Isus Krist i evanđelisti, anđeli i sl.
U islamskom svijetu se prepisivanje i iluminacija Kurana smatralo činom bogoštovlja. Jedan od najvažnijih iluminativnih ukrasa jest šudžejre, što bi značilo malo drvo. Drugi ukras jest rozeta ili šemse, što bismo mogli prevesti kao malo sunce. Šemse može biti u obliku kružnice sa zracima, ponekad u obliku zvijezde, a nekad se doista radi o prikazu Sunca. Šemse se obično stavljala na prvu stranicu rukopisa, a sadržavala je zapis s imenom onoga kome se duguje zahvalnost za njegovu izradu. Na stranicama iluminiranog Kurana dominantno su prisutni isprepleteni geometrijski likovi, pleteri i biljni motivi zlatne i plave boje. Na nekima vidimo i zelenu, crvenu i ružičastu boju. Između redova sa slovima često se provlače zlatne niti, a i neka slova su iluminirana, odnosno pozlaćena. Mnoge bogato ukrašene stranice Kurana podsjećaju na mandale. U Iranu su kaligrafija i iluminacija kroz stoljeća postigle izuzetan stupanj profinjenosti, a otud su se proširile u Tursku i Indiju. Šemse na slici , dimenzija 38,6 x 26,5 cm, nosi titulu i ime cara Šaha Džahana (1628. – 1658.), Mogulsko carstvo, Indija, XVII. stoljeće.
Iluminacija – “Rasvjetljavanje knjige”
Sve do otkrića tiskarstva u XV. stoljeću, knjige su pisane i prepisivane rukom pa su zbog dugotrajnog postupka izrade bile skupe, rijetke i stoga dragocjene.
U srednjem vijeku prijepisi su se uglavnom odnosili na Evanđelja i druge biblijske tekstove u službi širenja kršćanske vjere. Samostani kao središta pismenosti imali su posebne prostorije za prepisivanje rukopisa, tzv. skriptorije. Rad u skriptoriju bio je dio redovničkih zaduženja, meditativan, ali vrlo zahtjevan te osobito cijenjen jer se smatrao izrazom najveće predanosti i pobožnosti. Prepisivalo se za dnevnog svjetla u posvemašnjoj tišini, a komunikacija s armarijusom, redovnikom koji je pisarima dodjeljivao zadatke i pratio njihovu izvedbu, odvijala se isključivo znakovima. Prepisivanju kao i ukrašavanju svetih tekstova pristupalo se s najvećom pažnjom. Ukrašavalo ih se inicijalima, bordurama, različitim ornamentima, vinjetama i minijaturnim slikama, što je s vremenom preraslo u pravu umjetnost i dobilo zajednički naziv “iluminacije”.
Da bi se jedna knjiga prepisala i iluminirala, bilo je potrebno puno strpljivog rada, jer u nekima od njih znalo je biti i više od sto iluminacija. Ti ukrašeni rukopisi danas predstavljaju prave minijaturne umjetničke zbirke. Velika vrijednost ovih rukopisa je u tome što su izrađivani ručno tako da svaki od njih predstavlja jedinstveno umjetničko djelo.
Sam naziv iluminacija dolazi od svjetlucanja zlatne boje u rukopisima i doslovno znači osvjetljavanje, rasvjetljavanje. Zlatna boja simbolizira božansku svjetlost, duhovno nebo, drugi svijet i bila je prisutna u svim svetim tekstovima. Naziv iluminacija kasnije se proširio na sve oblike ukrašavanja teksta. Na mnogim stranicama starih rukopisa iluminacije zauzimaju više prostora od samog teksta – ponekad i cijele stranice, posebice na onima iz XIV. i XV. stoljeća. Velika se pažnja posvećivala i koricama knjiga, tako da su neke optočene zlatom, srebrom, draguljima, čime se dodatno isticala njihova vrijednost.
Bogatstvo jednog samostana tradicionalno se mjerilo ne samo bogatstvom dragocjenosti u njegovoj riznici, nego i bogatstvom iluminiranih knjiga u njegovoj knjižnici. Knjige su nekada bile pravo blago i nisu bile svima dostupne.
U XIV. stoljeću pojavljuju se i komercijalni skriptoriji, kad se osnivanjem prvih sveučilišta povećala potreba za knjigama. Tada su se iluminirala i znanstvena, povijesna i književna djela. U srednjovjekovnoj Europi, naročito Zapadnoj, nalazimo velik broj bestijarija sa slikama životinja, herbarija sa slikama biljaka, oslikanih alkemijskih rukopisa, medicinskih spisa, i sl. No najljepše su iluminirana sakralna djela jer su rađena s najvećom posvećenosti, a među njima će kasnije istaknuto mjesto zauzeti molitvenici koji su se u dvorskim krugovima darivali povodom vjenčanja, rođenja, i sl.
Većina iluminiranih rukopisa danas se čuva u muzejima, knjižnicama i samostanima širom svijeta; dio je završio u privatnim zbirkama pa je nedostupan javnosti. Mnogi od njih su u lošem stanju zbog nemara te nestručnog rukovanja i čuvanja.
Tradiciju iluminacije rukopisa ne nalazimo samo u srednjovjekovnoj Europi, kako se obično pogrešno smatra, nego širom svijeta i to od najdrevnijih vremena. Nalazimo je kod Egipćana, Židova, Perzijanaca, Indijaca, Kineza, Tibetanaca, Armenaca, u Rimu, Grčkoj i Bizantu, kod drevnih Azteka i Maya, i mnogih drugih naroda.
Vrste ukrasa
Gotovo je nemoguće sastaviti potpun popis motiva koji se pojavljuju u rukopisima, jer oni ovise o karakteru spisa, kulturi i vremenu u kojem su nastali. Često se javlja pleter, koji je mogao biti vrlo složen, te biljni motivi. Pojavljuju se i neobične kombinacije biljnih i životinjskih motiva, kao i motivi s ljudskom figurom ili dijelovima ljudskog tijela. Prisutni su geometrijski motivi i prikazi nebeskih tijela, božanstava i svetaca, čak se mogu pronaći i prikazi nekih događaja. Ipak, najčešći su iluminacijski elementi inicijal, vinjeta i ukrasne bordure. Inicijal (lat. početak) je posebno ukrašeno početno slovo rukopisa. Ono se isticalo veličinom, a bilo je raskošno iscrtano i obojano. Vinjeta (franc. zastava) je ukras na početku ili kraju teksta. Ukrasne bordure činile su okvir za tekst i sliku. Najčešće su ih činili stilizirani biljni motivi. Kad bi tekst na nekoj stranici bio u dva stupca, grančice koje bi se provlačile između njih tvorile bi borduru.
Smisao iluminacija
Iluminacija u rukopisima nema samo dekorativnu svrhu, odnosno ne služi samo ukrašavanju i užitku za oko. Iluminacije su vizualni “tekst” koji pomaže boljem osvještavanju sadržaja koji se prenosi kako riječima, tako i slikom. Vidjeli smo da se pisanje i oslikavanje svetih tekstova smatralo svetim činom, kao i načinom izražavanja pobožnosti i predanosti. Iluminacija odražava i stav prema učenju i knjizi kao nečem vrijednom.
Umjetnost iluminiranja u Europi cvjetala je sve do Gutenbergova izuma tiskarskog stroja koji će otvoriti vrata informacijskom dobu, ali i označiti kraj jedne lijepe umjetnosti.
Autor: Biljana Lukarić
