Umjetnik zna da ljepota stvara atmosferu koja pridonosi uzdizanju čovjeka od stanja životinje do humanog bića. Ali, ljepota oblika ne smije biti prazna, šuplja, jer se moć ljepote može iskoristiti za zavođenje, za prekrivanje slabosti ili iskvarenosti karaktera svijeta koji jedino uživa u senzualnosti formi. Nije li to jedna od karakteristika dekadencije u mnogim povijesnim trenucima koji su obilježili kraj nekog vremena ili neke civilizacije? Pamtimo period Tel-Amarne u Egiptu, dekadenciju rokokoa i svjedoci smo kulta tijela u našem vremenu.
Da bi ljepota bila živa i vjeran odraz uzvišenog duha, ona mora biti prirodan izdanak unutarnje ljepote. Oblici moraju imati dušu, sadržaj. Umjetnost koja okružuje čovjeka treba biti most prema plemenitosti i dobroti osjećaja i ideja, stoga ove kvalitete od samog početka moraju biti prisutne, očigledne u djelu. U suprotnom će zavodljivost oblika očarati i zarobiti neoprezno ljudsko biće rastućom potrebom za senzualnim užitkom. Čovjek je sklon zapasti u krajnosti, biti zarobljen obiljem jer zadovoljstvo nas ponekad zarobljava isto kao bol i strah. Zato, kao i u svemu drugome, u ljepoti može biti slobodan jedino uzvišen čovjek.
Možemo reći da za istinsku ljepotu nekog umjetničkog djela nije zaslužan samo skladan odnos dijelova kompozicije, već i postojanje lijepe i plemenite duše koja ga oživljava, suptilne snage koja se kroz njega izražava, bića koje mu daje život. To je lijepo izrazio Plotin u svojoj šestoj Eneadi: Čak i ovdje dolje, ljepota se više nalazi u svjetlu koje obasjava simetričnost, nego u samoj simetriji. To je ono što daje draž.
Lijepi oblici bez plemenite duše zanosne su sirene koje, kao u Odiseji, zaustavljaju putovanje prema ostvarenju čovjekova vlastitog uzora. Trebamo, dakle, tragati za jednostavnom i ozbiljnom ljepotom, koja ne skriva već otkriva čist i uspravan duh, koja koristeći umjetnost, čovjeka poučava cijeniti autentičnost i plemenitost.
Umjetničko izražavanje ljepote
Kada nas privlači neki objekt, glazbeno djelo, pjesma te budi naše istinsko divljenje, u nama se, osim prepoznavanja formalne ljepote, događa i prepoznavanje one nevidljive esencije čija je jedinstvenost usklađena s nama, s našom nutarnjom potrebom, s našim osobnim karakteristikama. Mnoštvo stvari i djela, usprkos njihovoj ljepoti, ne uključujemo u svoj život. Njihov stil ne odgovara našem trenutnom stanju ili karakteristikama našeg bića. Ne odražava doživljavanje života koje bi bilo u skladu s našim.
Stil je način umjetničkog izražavanja u vremenu. Rađa se iz odjeka povijesnog vremena i odzvanja u osobnostima svojih umjetnika, svojih “instrumenata” koji daju “boju” i “ton” nadahnuću. Umjetnik se na neki način treba znati povezati s nutarnjim potrebama svog naroda i svog vremena.
Umjetnost je stvaranje od strane čovjeka i – za čovjeka; stoga ona uvijek treba imati u vidu unutarnji sklad ljudskog bića, njegov ustroj, njegove obrasce, njegovu psihološku stvarnost, jezik, mentalne slike i njegovu kulturu. U protivnom, nije korisna kao element prijenosa jer ni u kojem aspektu nije ugođena s prijemnim polom kojem je namijenjena. Međutim, kada među njima postoji istinska harmonija, dolazi do odgovarajućeg kontakta umjetnosti s ljudskom dušom, s dušom vremena. Ipak, ni umjetnik ni umjetnost ne mogu biti robovi svoje povijesne stvarnosti, već moraju imati određenu komponentu buntovnosti, jer njihova težnja nije prilagoditi se čovjeku, već ga preoblikovati, omogućujući mu da se uzdigne prema nedostupnom. Iako se oslanja na određeno vrijeme i kulturu, umjetnost je katalizator koji pokreće i ocrtava buduće stvarnosti, jer teži idealnom, kao što most teži drugoj obali. Poput mosta, ona ujedinjuje staro i novo vrijeme, povijesnu stvarnost i sanjani Ideal, da bi preko njega ljudske nade mogle putovati prema jednoj, a poruke Muza prema drugoj obali.
Uloga i svrha umjetnosti
Kada ono što čovjek čini nema za cilj prirodan razvoj najboljeg ljudskog stanja, prije ili poslije, njegov razvoj je u opasnosti. Upravo je to jedan od glavnih problema našeg vremena, preveliko okretanje materijalnom, masovno širenje medija komunikacije, financijskih, tehničkih i drugih sredstava koji nastoje opravdati svoje postojanje, a u konačnici počinju upravljati čovjekom, pretvaraju ga u roba i zatim ga ostavljaju na milost i nemilost sredstvima koja je sam stvorio, i bez pravog usmjerenja. Tako dolazimo, na primjer, do paradoksa da je čovjek u službi ekonomije ili politike, umjesto da one budu u službi čovjeka.
Humanistička svrha trebala bi biti kruna svih humanih aktivnosti, karika koja objedinjuje sve pravce djelovanja. I kao što smo dosad vidjeli, umjetnost se ne može izuzeti iz ove potrebe. Krajnja i temeljna svrha umjetnosti ne može biti drugo doli doprinos potpunom ostvarenju čovjeka, pojedinačnom i kolektivnom. To ostvarenje jedino je moguće ako se potiče ono najbolje i najplemenitije u čovjeku, što će potaknuti razvoj ljudskog potencijala koji naša priroda sadrži. Stoga umjetnost treba biti ne samo način izražavanja, već način izražavanja nečega što ima svrhovitost. O umjetnosti možemo zaista govoriti tek kada se nadiđe puka materijalna potreba ili korisnost te se predmetima podari određena ljepota čija će svrha biti estetsko zadovoljstvo ili sadržana poruka.
Za umjetnika, bilo stvaraoca bilo interpretatora, svrha umjetnosti se, između ostalog, otkriva kroz dobro učinjeno djelo, kroz proces transformacije i nutarnjeg pročišćenja samog umjetnika. Upravo se u procesu izrade i rađanja umjetničkog djela pronalazi najveće blago i najveće bogatstvo, a ne toliko u završenom djelu koje će biti ponuđeno svijetu.
Dva pokreta duše koja opisuje neoplatoničar Plotin, organizacija i kontemplacija, dušu dovode do razvoja volje nad materijom (organizacija) i do uzdizanja svijesti prema estetskim svjetovima (kontemplacija). U tom se uzdižuće-spuštajućem kanalu manifestiraju alkemijski misteriji umjetnosti. Za one koji kontempliraju ili uživaju u umjetničkom djelu, svrha se može razumjeti u estetskom uživanju i u etičkoj poruci. Estetski užitak manifestira se kao ugodna “senzacija” duše koja se prepoznaje u lijepom. Etička poruka nas prenosi prema otkrivenju, prema životodajnoj alethei1. Moć komunikacije koju umjetnost posjeduje pretvara je u istinsku umjetnost srazmjerno poruci koju prenosi.
Umjetnost, dakle, putem svoje svrhe kultivira u čovjeku osjećaj ljepote koji, razvijajući se, oplemenjuje karakter i običaje, produbljuje razumijevanje te ponašanje čini dostojanstvenim. Umjetnost će tako dovesti čovjeka do onog najboljeg u njemu, otkriti mu tajnu kroz iluminaciju. I upravo ta vertikalna dimenzija uzdizanja svijesti određuje svrhu umjetnosti. Stvaralaštvo i umjetnički izraz rađaju se iz susreta dvaju pravaca, dvaju faktora: iz sposobnosti vladanja materijom te iz poruke i njezine dubine. Tako se oblikuje stvaralački križ umjetnosti: vodoravna linija sa svojim bezbrojnim formama pokazuje nam mnogostruke izražaje umjetnosti, njezine različite discipline. Iz nje mogu izvirati bezbrojni putovi koje nam život u svojoj evoluciji donosi kao nove stvaralačke mogućnosti. Okomitu liniju shvatimo kao mogućnost uspona k najuzvišenijem stanju ili pada u ono najniže, najprizemnije.
Ako nas umjetničko djelo spušta do sirovih i grubih elemenata koji bude ono najanimalnije i najinstinktivnije u čovjeku, ne možemo govoriti o umjetnosti jer je izgubljena njezina istinska svrha. Ali kada nas umjetničko djelo vodi uvis, ono izražava uzlaznu moć koja nas uzdiže k suptilnim svjetovima u kojima možemo dotaknuti više razine svijesti. Kada se u umjetničkom djelu susretnu ljepota oblika i dubina te uzvišenost sadržaja, djelo je potpuno, bez obzira kojim je stvaralačkim činom postignuto.
Osjetljivost za ljepotu
Jasno je da nemamo svi iste ukuse ni isti senzibilitet za ono što nas okružuje. Postoje mnogi faktori koji utječu na naše različitosti, ali zasigurno kultura neke osobe, u širem i užem smislu, ima veliku važnost u oblikovanju njezinih estetskih ukusa. Da bismo mogli prepoznati lijepo, potrebno je da nas osvijetli nutarnje svjetlo. Ako umjetničko djelo ne izazove odziv u osjetljivoj i budnoj osobi, istančanoj kulturnim i estetskim elementima, tada je ništa neće dotaknuti ni pokrenuti. Ovo nutarnje bogatstvo i osjetljivost rezultat su navike interiorizacije, koja ne dopušta da bilo što što nas može nečemu poučiti ostane nezamijećeno. Taj dijalog sa samim sobom budi oko duše koje ne gleda samo površinski, već vidi sve što nam život i priroda mogu otkriti. Svjesna pažnja, kontemplacija ili refleksija bude nutarnje rezonancije koje, u svijetu kontradikcija u kojem se miješaju ono uzvišeno i ono nisko, znaju prepoznati ono najljepše, najpravednije i najbolje. To je proces kroz koji duša uči ploviti morem materije.
Faktori koji oblikuju naše estetske ukuse povezani su s našom osobnom kulturom, naobrazbom, sa svakodnevnim izborom osjećaja, s našim razgovorima, našim svakodnevnim zanimanjima. Ukratko, s atmosferom, intimnom i javnom, kojom se hranimo iz dana u dan. Razvoj našeg humanog potencijala, posebno vrlina duše, omogućuje nam rastuću sposobnost prepoznavanja i izabiranja najboljeg. Dobar čovjek, osjetljiv na istinu, dobro i pravednost, nužno je prijemčiv za ljepotu. Konture naših zanimanja, naše najdublje osobnosti i pokretača našeg ponašanja formiraju se tijekom života, u skladu s našim izborima i procjenama te hranom koju dajemo svojoj duši u vidu kulture, ideja, osjećaja i navika. Sve to u velikoj mjeri određuje odgovore koje dajemo na ono što nas okružuje, pa tako i odgovore na umjetnost i ljepotu koji nas predstavljaju čovjeku i svijetu. To je proces, i u mjeri u kojoj smo probuđeni iznutra, nadići ćemo senzualnost osjetila koja uživaju u oblicima da bismo uživali dušom, koja se prepušta ljepoti kao esenciji.
Zadovoljstvo se rađa zbog ispunjenja vlastitih nagnuća. Potraga za zadovoljstvom određena je našom prirodnom sklonosti i raspoloženjem. O prirodi naših “želja” ovisi hoćemo li težiti animalnim, ljudskim ili “božanskim” zadovoljstvima. Spremno obraćamo pažnju na ono što nas zanima. Ta nam predispozicija, ta naviknuta osjetljivost na nešto, omogućuje brzo prepoznavanje nama zanimljivih stvari, dok u suprotnom opažanje izostaje. Kada nas nešto zanima ili nam se sviđa, to izaziva našu pažnju i naše divljenje. Kada u nama nije pobuđeno takvo zanimanje, ne prepoznajemo to kao željeno ili posebno.
Traganje za zadovoljenjem urođeno je čovjeku, ali može se postepeno uzdizati od potrage za ugodnim senzacijama osjetila do emocionalnog zadovoljstva te do potrebe zadovoljenja duše. Što duši stvara zadovoljstvo? Platon kaže da je to sve ono što ulazi u sferu njezine prirode i uzdiže je, podsjeća je na njezino nebesko porijeklo tj. ono Pravedno, Dobro
i Lijepo.
Ponekad umjetničko djelo ne budi u nama isključivo lijepe i ugodne osjećaje koje bismo mogli povezati s osjećajem ljepote. Može buditi divljenje, čuđenje, strahopoštovanje, a može i dirnuti naše emocije i ideje na takav način da nas one trgnu iz tromosti.
Dakle, pravo umjetničko djelo u stvari je prijenosnik, ali da bi ono još i oplemenilo čovjeka, o njemu se uistinu treba i govoriti. Njegova ljepota tada počiva u usklađenosti između osjećaja i ideja koje se povezuju (kao npr. u nekoj kazališnoj predstavi) te u čovjekovoj svijesti ostavljaju završni pečat, prenoseći ljudsko biće prema nečemu uzvišenijem od njega samoga. Ljepotu dijelova koji se sjedinjuju po važnosti uvelike nadmašuje uzvišena ljepota otiska koji je utisnut u dušu umjetnika i onih koji kontempliraju djelo. On nas pokreće i uzdiže prema dostojanstvu naše vlastite humane prirode. Tako visina umjetnosti počiva upravo u onome prema čemu se usmjerava, bilo da veliča najgrublji ili najplemenitiji dio čovjeka, bile to senzacije, osjećaji ili misli.
Kada duša kontemplira, ona zna prepoznati ono što joj pripada. Estetsko obrazovanje je dakle put buđenja uspavane duše; takvo je obrazovanje moguće i neophodno. Umjetnost se pretvara u duboku težnju filozofije, jer tko kontemplira istinski umjetničko djelo ponovo se izgrađujući kroz njega, a u sebi je probudio filozofa, zadovoljstvu i sreći kontemplacije ljepote dodaje veliku duhovnu dubinu.
Nutrina osobe može biti oplemenjena redom i jasnoćom, kreativnošću i skladom, dobrotom i humanošću, ali isto tako u njoj može vladati kaos, neznanje, sebičnost, mrak. Jasno je da nam uređen i osvijetljen unutarnji univerzum omogućuje sve bolju percepciju reda i sklada u vanjskom svijetu. Zato istinsko obrazovanje ne treba biti samo konceptualno i racionalno, već treba profiniti dušu i pripremiti je za prihvaćanje ljepote, omogućujući ne samo njezino prepoznavanje, nego i njezino ponovno stvaranje u riječima, ponašanju i mislima.
Kada svjetlo ljepote dotakne vidljivi aspekt čovjeka, izražava se kao elegancija. Kada se odražava u njegovu djelovanju, to je uljudnost.
Kada prožme njegove emocije i osjećaje, manifestira se kao dobrota srca… a kada osvjetljava Ideje, ljepota je Mudrost.
U mjeri u kojoj je probuđena osjetljivost na umjetnost, razvija se i vlastiti estetski kriterij. Činjenica je da ga većina ljudi nema, već se jednostavno prepušta modnim trendovima. To je vidljivo u odijevanju, u arhitekturi, glazbi, ukrašavanju itd. Imati kriterij znači imati slobodu izbora, ali sloboda nije moguća u tami ili sljepoći. Vlastiti kriterij nastaje kada imamo usklađene ideje i osjećaje ukorijenjene u cjelovitu, promišljenu i prihvaćenu viziju koja nas duboko prožima. Slobodu je moguće ostvariti samo kroz znanje i otkrivanje svoje unutarnje stvarnosti.
Tijek našeg života, razne prilike za stjecanje iskustva koje nam pruža, kao i otisci koje ostavlja na našoj osobnosti i u duši; zatim trud koji ulažemo u buđenje svoje prave prirode osjetljive na duboke vrijednosti; pa onaj tajanstveni pečat koji naše Biće donosi sa sobom – možda još s naših hodočašća kroz prethodne živote – sve će to biti izvor naših estetskih kriterija, njegovih nijansi i sklonosti, ukratko naše prijemčivosti za ljepotu i umjetničku poruku u njezinim raznolikim oblicima manifestacije.
Naša se svijest može uzdići slušanjem Bacha ili dozvati nostalgiju kroz Chopinova nokturna. Može osjetiti grandioznost pred hramom u Karnaku ili ljubav u poemi Pabla Nerude… ali također se može mahnito strovaljivati do mračnih rezonancija morbidnosti. U nama su svi mogući univerzumi, a naša svijest se kreće u njima oživotvorujući se ili pateći, konstruirajući jednu humanu stvarnost koja nastoji transcendirati svoje animalno nasljeđe. Ta sposobnost čovjekove svijesti da se uzdiže ili pada, vodi nas nužnoj Volji koja nas zadržava u području dobra i ima odlučnost da nas odvraća od svega lošeg. Vježbanjem i upotrebom ove više Volje rađaju se nutarnja sloboda i moć nad samim sobom.
Iz navike uzdignute svijesti, ili barem svijesti uronjene u plemenito, pravedno i lijepo, proizlazi neočekivana mogućnost stjecanja iskustava vezanih za umjetnost i ljepotu. Iza ljepote oblika, lijepe pjesme, glazbenog izričaja ili vitkog trijema hrama, nalaze se vrata božanske tajne, rezervirane za one koji su prošli kroz vrata svoje besmrtne duše.
Posjete muzejima i umjetničkim galerijama, kazalištu i koncertima, drevnim gradovima te sama poezija predstavljaju balzam za naše živote prepune stresa i nadmetanja. Umjetnost ponovno vraća naš izgubljeni mir. Umjetnost, kao vječno obnavljajuća težnja prema ljepoti, za probuđene duše predstavlja nadu i utočište – kada vide kako svijet srlja u bezumlje i apsurd, kada otkriju one malobrojne odgovore dane zbog čovjekove potrebe za istinom i naiđu na ono malo ljudske topline koja se otkriva pred njihovom potrebom da vole.
1 Grčka riječ aletheia prevodi se kao “istina”, “nesakrivenost”.
Autor: Miguel Angel Padilla
Sa španjolskog preveo: Krešimir Andjel
