U Europi je dosad otkriveno oko dvjesto osamdeset špilja s nekoliko tisuća oslikanih prizora od kojih upravo oni najstariji, kao naprimjer iz špilja El Conde, La Vina i Cueto de la Mina u Španjolskoj, izazivaju najveće divljenje. Najveća među njima je špilja Rouffignac u Francuskoj, čiju su mrežu od deset kilometara hodnika i dvorana istražili i oslikali magdalenijanci prije četrnaest tisuća godina.
Danas sa sigurnošću možemo reći da oslikane špilje nisu služile za život, nisu bile grobnice ljudi niti životinja, niti su u njima oslikani prizori lova.
Realizam i apstrakcija
Crteži koji slijede prirodne udubine, izbočine i prevjese obično su grupirani u prizore. Rašireni su po brojnim hodnicima i špiljskim dvoranama, a u nekim se špiljama prve slike pronalaze tek na dubini većoj od dva kilometra od ulaza.
Budući da su životinje najčešći motiv ovih prizora, prvi su istraživači smatrali da su paleolitski lovci na zidovima špilja prikazivali prizore iz lova. Pomnija istraživanja, međutim, pokazala su da su rijetko prikazivane one životinje koje je lovac paleolita lovio kako bi prehranio svoju obitelj (sob, antilopa, zec i vepar), dok vrlo često pronalazimo lava, leoparda, hijenu, špiljskog medvjeda, nosoroga, sovu i divlju mačku.
Zanimljivo je da se iste životinje redovito javljaju na točno određenim mjestima, bez obzira na starost ili geografski položaj špilje. Povjesničari umjetnosti su ih svrstali u tri osnovne skupine. Prvu predstavljaju takozvane “četiri plemenite životinje”: bizon, konj, govedo tur i mamut, a pronalazimo ih u velikim središnjim galerijskim prostorijama. Drugu skupinu čine kozorog i divovski jelen megaceros, a oslikavani su redovno u blizini ulaza u svetište špilje. U treću skupinu spadaju “strašne i opasne životinje” poput medvjeda, nosoroga, lava, leoparda i drugih zvijeri koje su oslikavane u najdubljim i najmračnijim kanalima, hodnicima i dvoranama.
Gotovo sve ove europske životinje izumrle su krajem posljednjeg ledenog doba, no ostale su sačuvane i nastavile živjeti kroz oslikane prizore špiljske umjetnosti.
Tehnike za oslikavanje špilja bile su crtež, slika, reljef i plastika. Površina na koju je trebala doći slika prvo bi se očistila uglađivanjem, zatim bi se obrisi slike reljefno izradili, a tek nakon toga ispunjavali bojom. Korištene su bijela, žuta, smeđa, crvena i crna boja, a dobivane su od minerala i mineralnih tala poput okera, hematita, manganovog oksida i drvenog ugljena. Zagrijavanjem mineralnih tala dobivao se spektar nijansi. Slikari su se služili kistovima od dlake, perja ili krzna te komadima mineralnih boja zašiljenim poput školske krede. Boja je također puhana na zidove špilje pomoću šupljih kostiju ili su se ostavljali otisci dlana i prsta. Prizori se nisu oslikavali izravno na konačnu podlogu, već bi se prvo izradili nacrti na kamenim pločama, oblucima ili kostima. Samo je u Parpallu u Španjolskoj pronađeno 5857 takvih reljefnih ploča, a brojne slične skice pronađene su diljem Europe.
Najpoznatije paleolitske skulpture pronađene su u francuskoj špilji Tuc d’Audoubert (13000 godina). Na dubini od tisuću metara, u teško pristupačnom dijelu špilje, smješteni su od gline izrađeni mužjak (visok 63 cm), ženka (61 cm) i mladunče bizona (12 cm). Skulpture su uglačane rukama, a detalji poput očiju, brade i nosnica dorađeni su koštanom spatulom. Zanimljivo je da je špilja Tuc d’Audoubert povezana podzemnim galerijama rijeke Volp sa susjednom, također oslikanom špiljom Les Trois-Freres.
Ruke, špilja Chauvet, 36000 g. pr. Kr. Iza devedeset i dva otiska ruku, oslikanih na visini od oko dva metra, nazire se lik bizona ili nosoroga. Računalna obrada slike otkrila je kako svi otisci pripadaju jednoj te istoj osobi koja je koristila samo desnu ruku.
Paleolitsku špiljsku umjetnost odlikuje izrazita estetika i visoka tehnička vještina izrade te istovremena prisutnost realizma i apstrakcije. Paleolitski umjetnik igrao se sjenama i nijansama boja, prirodnim oblicima špiljskih podloga i veličinama likova, postižući dimenzionalnost prostora i dinamičnost. Oslikane životinje kao da su žive. Rijetko su statične: one hodaju, trče, bore se ili odmaraju, njište i ržu.
Uz vrlo vjerno preslikana bića iz prirode pronalazimo mnoštvo apstraktnih znakova: točaka, krugova, crtica, križića, štapića, različitih duljina i debljina, cik-cak i zmijolikih, romboidnih znakova. Znanstvenici danas smatraju da se radi o osnovnim tematskim modelima, a oni najsmjeliji ih proglašavaju paleolitskim ideogramima.
U magdalenijanskom svetištu špilje Les Trois-Freres jedanaest cik-cak znakova redovito je vezano uz bizona. U “salonu Noir” špilje Niaux, zavojiti znakovi su redovito crtani uz rep, a uglati uz bok bizona. Ovakva ponavljanja realistično prikazanog lika i apstraktnog znaka karakteristična su i za druge oslikane špilje i daju naslutiti da se radi o elementima određenih poruka, čije je značenje očito bilo poznato ljudima koji su ih oslikavali.
Najsloženiji apstraktni znakovi nazvani su tektiformi i klaviformi. Tektiformi često podsjećaju na kolibe ili krovove. Do danas ih je pronađeno oko pedesetak, a nacrtani su uvijek crvenom ili crnom bojom u magdalenijanskim špiljama Perigorda: Bernifal, Les Combarelles, Font-de-Gaume, Rouffignac, i svojevrsne su simboličke poveznice tih špilja. Također je pronađeno i oko pedesetak klaviforma štapićastog oblika; oslikani su uvijek crvenom bojom, a karakteristični su za šest francuskih špilja: Niaux, Fontanet, Le Portel, Le Mas-d’Azil, Les Trois-Freres i Le Tuc d’Audoubert. I tektiformi i klaviformi često su povezani s likovima životinja. Značenje im nije odgonetnuto.
Svetište špilje
Jedan od najmističnijih dijelova oslikane špilje svakako je “svetište”. Takav naziv prvi je upotrijebio francuski arheolog Andre Leoi-Gourhan sedamdesetih godina 20. stoljeća za određeno mjesto u špilji koje je očito imalo neku osobitu ulogu. U najjednostavnijem slučaju u njemu je dominantna tema koncentrirana na određeni prostor podzemne mreže hodnika i dvorana. Tako u Altamiri pronalazimo na okupu dvadeset crvenih i crnih bizona i dvadeset crvenih znakova vezanih uz bizone na površini stropa od sto metara kvadratnih. U špilji Pech-Merle slike ukazuju na postojanje dva odvojena svetišta: starije s točkastim frizom konja, slikama ruku i “hijeroglifskim” stropom, i mlađe s “mamutovom kapelicom”.
U svetištima špilja česti su i antropomorfni prikazi. Abbe Breuil je ove tajanstvene likove nazvao čarobnjacima. Danas znanstvenici njihovu pojavu sve manje povezuju sa šamanizmom, magijom lova i plodnosti, a skloniji su ih nazivati polubožanskim bićima s kojima se čovjek susreće na kraju puta, u najdubljem i najmračnijem dijelu – svetištu špilje.
Prizor iz Rotunde ili Dvorane bikova, Lascaux, Francuska, 17000 g. pr. Kr.
Drevne karte neba
Najpoznatiji dio špilje Lascaux je Dvorana bikova ili Rotunda u kojoj su gornji dijelovi zidova gotovo u potpunosti prekriveni slikama životinja monumentalnih proporcija i apstraktnim znakovima, s ukupno više od tisuću crteža, reljefa i slika. Čitav je prizor nazvan “Kozmičkom procesijom životinja”, a također se naziva i “Sikstinskom kapelom paleolita”. Procesiju vodi biće koje ima dva roga na maloj glavi, okrugle oči, snažne noge, veliki trbuh i šest kružnih oznaka po tijelu, a znanstvenici su ga nazvali “Jednorog”. Zatim slijede ostali likovi okruženi najrazličitijim znakovima: krave, crni jelen, crvena krava, kozorozi u borbi, konji, bikovi, ukupno oko četiristo životinja.
Njemački znanstvenik, doktor Michael Rappenglueck sa Sveučilišta u Münchenu, pokušao je dati odgovor na pitanje što je špiljska umjetnost značila ljudima koji su živjeli toliko tisućljeća prije nas. Zašto su oslikavali špilje bikovima, konjima i jelenima, što je predstavljalo čudnovato rogato biće? Odgovor koji je ponudio najprije je bio oštro kritiziran, no s vremenom je zadobio poklonike među matematičarima i astronomima koji su nastavili s istraživanjima. Rappenglueck smatra da prizori iz Lascauxa predstavljaju kartu neba od prije sedamnaest tisuća godina. Na licu jednog od bikova otkriva točke u kojima prepoznaje zvijezde Aldebaran i Hijade. Za sedam točaka iznad lopatica susjednog bika smatra da je zviježđe Plejada, a Aldebaran, Plejade i Hijade zajedno tvore zviježđe Bika, Taurus. “Da je ovaj bik otkriven u srednjovjekovnom rukopisu, a ne na zidu špilje,” kaže dr. Rappenglueck, “odmah bi bio prepoznat kao Taurus.” Nadovezavši se na ovu teoriju, drugi astronomi su u sljedećem biku otkrili Oriona i Blizance, a u sljedećem Lava i dijelove Djevice.
Rappenglueck vjeruje da skupine znakova iscrtanih između bikova, antilope i konja označavaju 29 dana Mjesečevog ciklusa. Svaka točka označava jedan dan Mjesečeve pojave na nebu, a prazan kvadrat njegov nestanak prije pojavljivanja mladog Mjeseca, čime se stvara dojam Mjesečevog prolaska kroz zviježđa iscrtana na stropu Dvorane bikova. Kompjutorskom analizom i animacijom zviježđa otkrilo se da oslikani prizor odgovara stanju na nebu u vrijeme ljetnog solsticija prije oko sedamnaest tisuća godina.
Špilje poput Lascauxa oslikavale su tri generacije umjetnika. Na nekim mjestima na tlu pronađeni su slojevi pločica s više ili manje uspjelim “studijama”. Vjerojatno je postojalo nešto što bismo mogli nazvati “umjetničke škole”, jer je nesumnjivo postojao određeni način podučavanja i prenošenja vještine.
Zbog oštećenja oslikanih zidova uzrokovanih otvorenošću špilja, osvjetljenjem, prolaskom velikog broja ljudi i mikrobiološkim onečišćenjem, danas je većina špilja zatvorena za javnost. Izrađene replike predstavljaju dobar primjer zaštite spomenika kulture, ali i veliku mogućnost za istraživanje.
Još jedna slika iz Lascauxa budi veliko zanimanje znanstvenika, ponajprije astronoma i matematičara. To je prizor smješten u samom srcu špilje, koji prikazuje bika, čudnovatog čovjeka-pticu i pticu na štapu. Mjesto u špilji na kojem se nalazi ovaj prizor je izuzetno nepristupačno. Da bi se do njega došlo, treba se provući kroz uski kanal, a potom spustiti danas postavljenim ljestvama u tamu donje galerije. Magdalenijanci su koristili užad čiji su ostaci pronađeni na dnu prostorije. Jedan od posljednjih snimatelja Lascauxa, Mario Ruspoli, piše u svojoj knjizi: “Nemoguće je nekome tko se nije nikada ovdje spustio zamisliti tu mističnu atmosferu koja vlada ovim mjestom toliko nabijenim snagom pred kojom čovjek počne šaptati…” Smatra se da oči bika, čovjeka-ptice i ptice predstavljaju tri najsvjetlije zvijezde Vegu, Deneb i Altair. Ove zvijezde zajedno tvore danas popularno nazvan “Ljetni trokut” i među najsjajnijim su predjelima na nebu tijekom ljetnih mjeseci na sjevernoj hemisferi. Prije sedamnaest tisuća godina ovaj predio neba nije zalazio za horizont, a najuočljiviji je bio u vrijeme proljetnog ekvinocija.
Ovo nije jedini dokaz zanimanja pretpovijesnog čovjeka za noćno nebo. Dok su u Lascauxu označena samo zviježđa duž ekliptike, u Altamiri su prepoznata pojedina zviježđa čitavog vidljivog neba. Oslikana su polarna zvijezda tog vremena, cirkumpolarna zviježđa u njezinoj blizini, a u dnu se nalaze Škorpion, Bik i Lav. Pojedina zviježđa otkrivena su i u španjolskoj špilji Cueva de El Castillo.
I na kraju, ne preostaje nam nego ponoviti pitanje: što je značila špiljska umjetnost tim ljudima koji su živjeli toliko tisućljeća prije nas? Odgovor na ovo pitanje vjerojatno će ostati skriven. No, nije teško zamisliti kako je ritam pokreta oslikanih magičnih likova prožimao biće magdalenijanca i ujedinjavao ga tako s ritmom oslikanog neba. Hodajući od ulaza špilje prema svetištu, provlačeći se kroz uske hodnike, doživljavajući oslikane prizore, čitajući apstraktne znakove, koračao je prema vlastitom svetištu – središtu duše, do one točke gdje se nebo i zemlja susreću u nama samima.
Autor: Ivančica Krivdić
