Nedavno sam razmišljala o sposobnosti poimanja ljepote i smisla. Da bismo mogli bilo što opažati, potrebno je razviti organe percepcije. Da bismo vidjeli, razvili smo oči. Bez ušiju, zvučni bi nam valovi bili neuhvatljivi. Da nam netko priča o ugodnom i neugodnom mirisu, ne bismo znali o čemu zapravo govori da nemamo nos.
Međutim, potrebno je razviti i ono što bi se moglo nazvati nutarnjim osjetilima. Da bismo cijenili ljepotu glazbe, uši nam nisu dovoljne. Mačke i psi imaju razvijeniji organ sluha, ali vjerojatno ne cijene ljepotu glazbe kao što to čine ljudi (iako je nedavno objavljeni članak na znanstvenoj stranici BBC-ja izvijestio o istraživanjima koja su pokazala da mačke umiruje klasična glazba te da se čine posebno sklone Händelu).
No, u svakom slučaju, naše vrednovanje ljepote i naša sposobnost poimanja smisla razlikuju se od čovjeka do čovjeka, a mislim da ne postoji mjesto sumnji da naša nutarnja percepcija raste i razvija se tijekom vremena, pogotovo ako je vježbamo, kao što je jedan od izlagača na nedavnom predavanju o homeopatiji rekao: “Intuicija raste s vremenom.” Primjerice, budući da sam studirala violinu i glasovir, očito je da sam voljela glazbu i uz nju sam svakodnevno provodila sate i sate. Prolaskom godina još je više cijenim i postala sam još prijemčivija za ljepotu nekih djela koja me u mladosti nisu toliko dotakla. Dok se naše fizičke sposobnosti vida i sluha starenjem smanjuju, čini se da se naša nutarnja osjetila razvijaju i u stanju smo više vidjeti srcem i očima našeg uma.
Naša sposobnost percipiranja ljepote i istine ne ovisi o samim tim kvalitetama, već i o razvoju naših nutarnjih osjetila. Možemo li stoga sa sigurnošću prosuđivati o onome što postoji ili što ne postoji? C. W. Leadbeater jednom je rekao: “Jedna je od najčešćih grešaka smatrati da su granice naše moći percepcije također granice onoga što se može pojmiti.” Koliko još toga trebamo otkriti?
Autor: Sabine Leitner
S engleskog preveo: Krešimir Andjel
