U ljudskoj prirodi postoji istinska potreba za lijepim, za umjetnošću, bila to glazba, ples, književnost, slikarstvo, kiparstvo… Svi imamo neko umjetničko djelo koje nas oduševljava, inspirira, budi osjećaj otvaranja horizonata. Stajati pred lijepom slikom, pred skulpturom živih linija ili slušati glazbu anđeoskih zvukova čini za trenutak nevažnim svakidašnje brige i nemire. Bez umjetnosti, život bi bio neusporedivo siromašniji, bezbojniji.
Umjetnost je danas sveprisutna, ali u poplavi umjetničkih djela nemamo jasan odnos prema umjetnosti, jasno viđenje njene uloge i jasne kriterije što jest, a što nije umjetničko djelo. Poznata je anegdota s Picassom koji je gledajući sliku nekog slikara-početnika rekao: Ovoj slici nedostaje samo jedna stvar da bude veliko umjetničko djelo! Na pitanje što je to, odgovorio je: Nedostaje joj moj potpis!
Teško je odrediti je li neko djelo umjetnički vrijedno ili ne. Prosječan čovjek često ne percipira ljepotu nekog djela i njegovu poruku, već ga povezuje s njegovom tržišnom vrijednošću koja se veže uz slavu i prestiž autora. Lijepim se može proglasiti sve, ovisno o naočalama kroz koje se gleda, umjetnost može biti metež strasti i osjećaja nabacanih na platno ili izraženih kroz umjetničke instalacije. Takvo relativiziranje karakteristika je upravo našeg vremena.
Međutim, ako se vratimo u prošlost tradicionalnom, tzv. klasičnom poimanju umjetnosti, vidjet ćemo jedan potpuno drugačiji odnos prema ulozi i značaju umjetnosti. Svaka velika kultura prošlosti imala je svoje ideale ljepote i svoje kanone.
Dovoljno je zaviriti u današnje muzeje prepune umjetničkih djela starih kultura za koje se svi slažu da su do danas nenadmašeni primjeri kreativnosti i vrhunska umjetnička djela neupitne ljepote i vrijednosti. Ta djela imaju nešto što nas i danas opčinjava, zadivljuje, nadahnjuje. U čemu se sastoji njihova magija?
Tradicionalna slika svijeta
Kulture Istoka i Zapada, čak i iz potpuno različitih povijesnih razdoblja, imale su gotovo identičan stav o mjestu i vrijednosti umjetnosti. Taj stav proizlazi iz slike svijeta koja je univerzalno obilježje svih tradicionalnih kultura: vidljivi, materijalni svijet u kojem živimo predstavlja samo jedan aspekt stvarnosti, a drugi, stvarniji i trajniji svijet je duhovni svijet. Oni nisu razdvojeni već se snažno prožimaju, a svijet vidljivih oblika odraz je i posljedica duhovnog svijeta.
Oslanjajući se na drevnu tradiciju, Platon je taj duhovni svijet nazvao svijetom ideja, duhovnih oblika prema čijem uzorku nastaju materijalne forme. Na vrhu hijerarhije ideja jest ideja Dobra. Ona, kako kaže Platon, daje svim idejama suštinu, postojanje i savršenstvo. A savršenstvo Platon povezuje s pojmom Ljepote. Ljepota i savršenstvo, kao suštinsko obilježje duhovnog svijeta, očituju se kao poredak, skladan odnos i harmonija između svih dijelova Univerzuma, između Neba i Zemlje, velikog i malog. Drugim riječima, harmonija kao nutarnja pravilnost odnosa, kao skladan odnos između svih dijelova upravo je manifestacija kozmičkog poretka. Plotin nam otvara oči kad kaže da se ta ljepota i sklad otkrivaju u svijetu Prirode: …pogledajte čudesno raznoliku umjetnost koju nalazimo kod najskromnijih životinja, čak i biljaka: ljepotu njihovih plodova i njihova lišća, dražesnu raskoš njihovih cvjetova, nježnih i raznolikih… To lijepo uređenje duhovnog je reda; nastaje bez racionalnog razmišljanja, ali je takvo da kada bi netko mogao savršeno racionalno razmišljati, bio bi zadivljen uvidjevši da je sve uređeno tako da se niti razmišljanjem ne bi moglo učiniti drugačije… (Eneade, III. 2)
Platon kaže da duša čuva sjećanje na svoje božansko podrijetlo, a djela umjetnosti putem slika, zvukova i formi mogu probuditi u čovjeku sjećanje na njegove nebeske korijene. Vanjska ljepota je izraz nutarnje, a objema je zajednička harmonija koju čine red, proporcija i plemenite mjere. Štovanje ljepote u nečemu predstavlja štovanje Dobra i Istine. Zato je u tradiciji umjetnost kao univerzalan jezik imala osim estetske i moralnu i odgojnu vrijednost.
Mjesto i uloga umjetnosti
Zvjezdano nebo i procvjetalo stablo lijepi su kako antičkom čovjeku, tako i nama danas. Međutim, što je to što budi naš estetski osjećaj? Zašto nam je jedan predmet ljepši od drugog? Što to čini da određeno ponavljanje motiva ili zvukova budi u nama uzvišene osjećaje ili nam određeni raspored elemenata u cjelini stvara osjećaj mira, ugode, zadovoljstva? To su pitanja na koja su nastojali odgovoriti antički filozofi i sami umjetnici u težnji da proniknu u misterij lijepog.
Tako Pitagora otkriva nutarnju pravilnost koja vlada u Prirodi, a može se izraziti kroz matematiku i muziku, pa Univerzum naziva djelom nebeskog matematičara ili arhitekta. Na temeljima pitagorejskih učenja o proporcijama Grci oživljavaju kanone ljepote i sklada u umjetnosti.
Umjetnost je tako imala ulogu da kroz vidljive forme umjetničkih djela (arhitektura, slikarstvo, kiparstvo, književnost, poezija, glazba, itd.), odnosno kroz njihovu ljepotu, približi čovjeka njegovim duhovnim korijenima. Umjetnik je taj koji rekreira nebeske forme na zemlji, reproducira duhovni sklad te omogućuje prepoznavanje reda i ljepote kao bitnih svojstava duhovno utemeljenog Univerzuma.
Zlatni rez
Jedan od najpoznatijih kanona, i po sudu većine najsavršeniji, jest zlatni rez ili zlatni omjer, u kojem se manji dio odnosi prema većem jednako kao što se veći dio odnosi prema cjelini1, stvarajući dinamičnu harmoniju, osjećaj pokreta. Uz zlatni omjer vezan je Fibonaccijev niz brojeva2, jer se omjer dva susjedna člana tog niza sve više približava zlatnom omjeru što idemo prema većim brojevima.
Zlatni omjer, koji se naziva i božanskim omjerom, nije tek proizvod matematičke imaginacije, nego ima i estetsku vrijednost. Primjer za to je tzv. zlatni pravokutnik kojemu se stranice odnose u zlatnom omjeru. Istraživanje koje je proveo F. Th. Fecher, i koje je poslije više puta ponavljano, pokazalo je da su ispitanici između više ponuđenih pravokutnika s različitim omjerima stranica kao najljepši izabirali upravo zlatni pravokutnik.
Istinski umjetnik ne izmišlja ni zakonitost ni red, ni ritam, ni sklad, on ih naslućuje i otkriva u Prirodi. Upravo je zato zlatni omjer bio prisutan u sakralnoj umjetnosti Egipta, Indije, Kine i drugih drevnih civilizacija, dominirao je u grčkoj umjetnosti, te ponovo oživio u renesansi u djelima Michelangela i Leonarda da Vincija.
Vitruvije, rimski arhitekt i povjesničar umjetnosti (I. st. pr.Kr.), u svom djelu Deset knjiga o arhitekturi kaže: …da bi hramovi bili uzvišeni, trebali bi se graditi po zakonu analogije ljudskog tijela… Nijedan hram ne može bez simetrije i proporcije imati razumno oblikovanje, njegovi članci moraju jedan spram drugog stajati u određenom odnosu, kao udovi dobro građenog čovjeka.
Cijeli niz građevina, pogotovo sakralnih, izgrađen je prema zlatnoj proporciji. Jedan od najslavnijih primjera je Partenon, hram posvećen božici Ateni, kod kojeg je zlatni pravokutnik prisutan i u pročelju i u tlocrtu hrama te u omjerima pojedinih dijelova sve do najsitnijih detalja. Hram je tako veza između čovjeka i Boga, zasnovana na redu i harmoniji. Egipćani su također kod izgradnje hramova koristili svoje veliko znanje iz geometrije. Ravnali su se prema kanonima pokušavajući uspostaviti sklad između Univerzuma, Hrama i Čovjeka.
Glazba
Jedna od najvažnijih umjetničkih formi koje suptiliziraju i harmoniziraju ljudsko biće jest glazba. Ono što je izdvaja od ostalih umjetnosti jest to da djeluje izravno i neposredno i pomaže u uzdizanju svijesti.
U mitologijama svih naroda stvaranje Univerzuma povezuje se upravo s primordijalnim zvukom. On podržava red i harmoniju na nebu i prodire u naš svijet. Tako sve rezonira u neprekidnom ritmu života. Tradicije su zato smatrale svetima glazbene instrumente i glazbu pomoću kojih čovjek komunicira s bogovima. Pitagorejci su proučavali utjecaj glazbe na čovjeka i pridavali veliku pažnju odgojnom elementu glazbe, jer ona može čovjekovu dušu ne samo obogatiti nego i istančati, pročistiti, oplemeniti.
Za Jochanna Sebastiana Bacha i Georga Friedricha Händela glazba je bila bogoslužje; na svoje su partiture stavljali oznaku “Soli Deo gloria” (Samo u slavu Boga).
Analizom nekih velikih glazbenih djela otkrilo se pravilo zlatnog omjera. Vrhunac djela nalazi se na mjestu koje cjelinu dijeli u zlatnom omjeru. Primjer je takvog sklada Mozartova glazba u kojoj prevladavaju svjetlo i vedrina. Većina njegovih sonata skladana je u zlatnom omjeru ili se glasnoća tona izmjenjuje u razdoblju od trideset sekundi što je jednako osnovnom uzorku naših moždanih valova. Mozart je govorio: Okupljam jednu do druge note koje se vole!
Umjetnik
Umjetnik naslućuje ono nevidljivo i nečujno i svojim umjetničkim djelima u naš svijet unosi djeliće nebeske harmonije. Tako umjetnik nije netko tko posjeduje tek slučajnu inspiraciju; umjetnik mora ostvariti vezu s onim duhovnim kroz imaginaciju, kroz umijeće uvida u prirodu i njene oblike koji otkrivaju lice božanske inteligencije, umijeće viđenja čistih oblika, boja i zvukova, prepoznavanje ljepote u harmoniji. Umjetnik ne stvara da bi stvorio nešto novo već da bi stvorio nešto bolje, nešto lijepo, nešto dobro!
No, umjetnik mora posjedovati i praktično znanje i tehničke sposobnosti koje mu omogućuju kontrolu nad formama, otkrivanje zakonitosti proporcija, ritma i harmonije, zakonitosti materije. Materijal koji umjetnik oblikuje transformira se u prirodnom procesu. Jedan stari tibetanski tekst kaže: Pomogni prirodi i radi zajedno s njom, a ona će te prihvatiti kao jednog od svojih stvaratelja i pokorit će ti se. Pred tobom će otvoriti vrata svojih tajnih odaja… Ona otkriva duhovna blaga samo oku Duha.
I zato istinska ljepota umjetničkog djela nije samo izraz harmonije njegovih dijelova nego i izraz postojanja jedne također lijepe i plemenite duše koja ga oživljuje, duše umjetnika. Mnogi istinski stvaratelji potvrdit će kako njihova djela nisu samo njihova nego su rezultat božanskog zanosa koji ih vodi od početka stvaranja djela, kroz prepreke i napore, do konačnog dovršenja.
Tradicije su stoga pridavale veliku važnost i odgoju umjetnika. Jedan od primjera je drevni Meksiko gdje se umjetnikom nije postajalo slučajno nego je morala postojati potvrda da takva osoba nosi u sebi potencijale za tu misiju. Slijedilo je tehničko obrazovanje i upoznavanje s cjelokupnom baštinom, tradicijom, simbolima svog naroda, s osnovnom idejom: kako uspostaviti vezu s nebom, pravim, istinskim domom čovjeka. Da bi to ostvario, umjetnik je trebao ovladati samim sobom kako ne bi došao u iskušenje da “izopači lice stvari”, da “stvara slučajno”, da mu se “nutrina uspava”.
Zato postoji uska veza između Dobra i Ljepote. Dobra duša je prijemčivija za uzvišena nadahnuća. Zato su etički pojmovi neodvojivi od estetskih. I to je ono što čini neko djelo živim, tisućama i tisućama godina. To je ono što potiče i nadahnjuje druge ljude, donoseći im svjetlo i ljepotu u život, pomaže u buđenju duše i njenom povratku izvorima.
Autor: Ariana Deranja[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
