U svim drevnim kulturama svijeta izrađivani su keramički predmeti vrlo lijepih oblika i dekoracija, ali nigdje osim u Kini proizvodnja keramike nije dovela do proizvodnje porculana. Europa se prvi put susreće s porculanom tek u XI.-XII. st. uspostavom trgovačkih veza s Dalekim istokom. Rijetki i egzotični porculanski predmeti oduševili su Europljane neizmjernom finoćom svoje izrade, prozirnošću i sjajem. Stoga je prvo skupocjeno porculansko posuđe koje je stiglo na europske dvorove s pravom dobilo naziv china. Sam naziv porculan prvi navodi Marko Polo u svojim memoarima iz 1298. godine. Smatra se da mu ime dolazi od sjajnih, bijelih stijenki posuđa koje su uspoređivali s porcellom, vrstom školjke morskog puža.
Porculanska plitica u obliku begonije. Unutrašnja strana je nebesko plava, a vanjska ružino purpurna. Posuda se koristila u carskoj palači za vladavine Wei Zonga, krajem dinastije sjeverni Sung.
U čemu je “tajna” proizvodnje porculana?
Porculan je vrsta keramike, te se kao i sva keramika proizvodi od istog osnovnog materijala – gline, ali se od ostale keramike razlikuje sastavom i procesom proizvodnje.
Porculan karakterizira bjelina, čvrstoća i prozirnost. Za razliku od porculana, obična keramika je lomljivija, porozna i ne propušta svjetlost; neporoznost kod obične keramike postiže se tek glaziranjem površine.
Prijestolnica kineskog porculana
Chingtechen je grad s dugom tradicijom u proizvodnji keramike još od vremena dinastije Han (od 200. g. pr.Kr.). Grad je smješten u malom bazenu bogatom dobrom glinom u sjeveroistočnom dijelu pokrajine Jiangxi. Za vrijeme Chingte perioda (1004. – 1007. g.) dinastije Sung, car Chentsung odredio je da se tu proizvodi sav porculan za carsku upotrebu. Ti proizvodi nosili su kraljevsku marku Chingte te se od tada grad zove Chingtechen (grad Chingte), iako je u povijesti poznat kao Hsinp’ing i Ch’angnanchen.
U vrijeme dinastije Ming grad postaje glavnim središtem proizvodnje porculana, te dobiva pridjev “kineska prijestolnica porculana”. U to je doba država upravljala s dvadeset tvornica koje su proizvodile isključivo za carsku upotrebu. Tvornicama su upravljali državni činovnici. Zapis iz 1443. g. govori nam da je nadgledanje proizvodnje bio velik posao jer se odjednom peklo 443 500 komada porculana. Brzo su se razvijale i radionice koje nisu bile pod carskom upravom. Obrtnici, keramičari i proizvođači porculana dolazili su iz svih krajeva jer je dnevno trebalo i po deset tisuća najamnih radnika. Postoji zapis upravitelja radionica s početka XVIII. st. iz vremena dinastije Ch’ing (1644. – 1911 g.): “Tu ima dvjesto do tristo peći, a majstora i onih koji održavaju vatru nekoliko stotina tisuća. Velik broj ljudi živi od porculana.” Podjela rada bila je vrlo precizna, tako da bi u toku proizvodnje jedan komad prolazio kroz ruke sedamdeset ljudi.
Tehnologija proizvodnje se neprestano unapređivala. Umjesto noževa od bambusa, koji su ranije korišteni za oblikovanje tijela posude, počinje se koristiti okretni nož koji je omogućavao veću produktivnost i bolju kvalitetu. Primjenjuje se i nov način nanošenja glazure ispuhivanjem koji je zamijenio stari način umakanja predmeta u glazuru, što je podiglo kvalitetu glazura.
U suvremenoj Kini porculan se proizvodi u svim pokrajinama, ali je Chingtechen do danas zadržao naslov “kineske prijestolnice porculana”.
Glavna osobitost kineskog porculana njegov je sastav, a to su kaolin i petuntse (kineski kamen). Kaolin je bjelkasta glina čiji je glavni sastojak mineral kaolinit koji pri pečenju zadržava bijelu boju, a petuntse je tip glinenca koji se može naći samo u Kini. Porculanska smjesa se peče na vrlo visokoj temperaturi, iznad 1300°C, pri čemu se kaolin koji je otporan na vrlo visoke temperature ne tali i time čuva oblik posude, dok se petuntse tali formirajući nepropusno prirodno staklo koje ostakljuje površinu posude. Porculan nastaje kada se petuntse potpuno sjedini s kaolinom. Zahvaljujući visokoj temperaturi pečenja, osim prozirnosti, dobiva se još jedna bitna kvaliteta kineskog porculana – tvrdoća, koja je ponekad dosizala razinu 8 na Mohsovoj skali tvrdoće, nadilazeći tako i tvrdoću žada.
Otkriće kineskog porculana
Kako i kada su Kinezi otkrili porculan nije poznato, ali se smatra da se taj proces razvijao postupno.
U vrijeme dinastije Shang (XVI. – XI. st. pr.Kr.) kineski su keramičari upotrebljavali kaolin za izradu bijele keramike koja je bila čista i sjajna, plavo glazirane keramike koja je bila izuzetno čvrsta, gotovo nepropusna, s caklinom visokog sjaja. Budući da se u keramici Shang mogu nazrijeti osnovna obilježja budućeg porculana (temperatura peći oko 1200 °C, glazirana površina), ona se naziva i “proto-porculanom”.
Od vremena dinastije Han (206.g. pr.Kr. – 220. g.) proizvodi se porculan sa zelenkastom glazurom, poznat pod imenom celadon. U periodu Tri kraljevstva (220. – 581. g.) precizno su utvrđene temperature i trajanje pečenja porculanskih predmeta, koji su se odlikovali čvrstim i lijepim oblicima, te blistavom glazurom različitih boja (žuta, crveno-smeđa i crna caklina). Tada se počinje proizvoditi i bijeli porculan, mliječnobijele glazure, tanak i proziran.
Mnogi smatraju da se prvi pravi porculan izrađivao tek u vrijeme dinastije T’ang (618. – 907. g.). U tom razdoblju, poznatom pod nazivom kinesko “zlatno doba”, najpoznatije vrste porculana su celadon i bijeli porculan. Kako je potražnja za porculanom bila sve veća, proizvodnja se proširila cijelom zemljom, tehnika proizvodnje je unaprijeđena, a proizvodi su dobili na cijeni kako u Kini, tako i u inozemstvu. Najpoznatiji celadon proizvodio se u radionicama Yüeha (pokrajina Chechiang) gdje je izrađivano više od stotinu različitih vrsta porculanskih predmeta svijetle glazure, sjajne poput dragog kamenja, nalik sjaju leda ili žada. Pjesnici tog vremena govorili su da je “zelene boje tisuća planinskih vrhova” i “poput orošenog pupoljka lotosovog cvijeta”.
Najpoznatiji bijeli porculan izrađivao se u radionicama Hsing (današnji grad Hantan), a hvalili su ga da je “bijel poput srebrnog snijega”. U radionici u gradu Ch’angshih počela se primjenjivati i nova tehnika nanošenja boje i uzoraka ispod glazure.
Najpoznatije radionice dinastije SUng
Za vrijeme dinastije Sung (960. – 1279.g.) radionice za izradu porculana gradile su se diljem zemlje i tako je nastalo šest glavnih središta proizvodnje porculana: Ting, Yaochou, Chün i Ch’ihchou u sjevernoj Kini, te Lungchüan i Chingtechen u južnoj Kini. Svako od njih bilo je specijalizirano u različitim tehnikama izrade, glazurama, oblicima i dekoracijama.
Plavo–bijeli porculan
Za vrijeme dinastije Yüan (1271. – 1368. g.) dolazi do prekretnice u povijesti kineskog porculana. Zahvaljujući unapređivanju proizvodnje, definiran je novi omjer smjese kaolina i petuntsea, i povišena je temperatura pečenja čime je omogućena proizvodnja porculana oslikanog ispod glazure, u prvom redu plavo-bijelog porculana.
Plavi se ukras postizao bojanjem uzorka kobaltnim oksidom na nepečenu podlogu. Zatim je slijedilo nanošenje tankog sloja prozirne glazure, te jedno jedino pečenje na 1300°C. Budući da je ukras bio oslikan prije glaziranja proizvodi su bili poznati kao porculan s ukrasom ispod glazure.
Tradicionalan način ukrašavanja urezivanjem i ucrtavanjem uzorka na tijelu posude sve više gubi primat i prepušta ga novoj tehnici bojanja i oslikavanja, te bojani porculan postaje glavna tendencija u izradi porculana. Od dinastije Yüan počinju se koristiti različite boje ukrasa i glazure, te se vještina izrade porculana sve više kombinira s vještinom tradicionalnog slikarstva.
Osim plavo-bijelog porculana, izrađivali su se i porculanski predmeti crvene boje ispod glazure. Tehnologija proizvodnje je slična onoj plavo-bijelog porculana, ali ipak složenija. Umjesto pigmenta na bazi kobalta, nanosi se pigment na bazi bakra kojeg je teže kontrolirati prilikom pečenja. Posude je potrebno peći u redukcijskoj peći kako bi se reducirao kisik. Na ovim bi posudama prilikom pečenja neka područja crvene postajala siva.
Plavo-bijeli porculan proizvodio se puno više od crveno-bijelog zbog jednostavnije izrade, ali i svoje popularnosti u drugim azijskim i islamskim zemljama. Plavo-bijeli porculan bio je glavni porculanski proizvod Kine za vrijeme dinastije Ming (1368. – 1644. g.), a svoj je vrhunac dosegao za vrijeme dinastije Ch’ing (1644. – 1911. g.).
Iako su postojale službene carske radionice koje su proizvodile posuđe za potrebe dvora, poznato je da je velik broj radionica ljepše primjerke posuđa slao kao porez na dvor, dok su manje lijepi primjerci služili za domaće potrebe i izvoz.
Naglom povećanju proizvodnje porculana u to doba pridonijelo je više čimbenika. S jedne strane poticanje trgovine od strane države, a s druge razvoj dvorske administracije među kojom se formirala klasa školovanih intelektualaca koji su cijenili i njegovali umjetnost. Porculan je od tada prvi put sakupljan i prezentiran kao umjetnički predmet.
Posuđe Sunga karakterizira elegancija, jednostavni oblici, bogata glazura i dražesan dizajn. Najpoznatijih pet radionica bile su T’ing (pokrajina Hepei), Chü (pokrajina Henan), Ke (pokrajina Chechiang), Chün (pokrajina Henan) i Kuan.
Radionica Ting uglavnom je proizvodila bijeli porculan, poznat po tankim stijenkama, mekim tonovima glazure i savršenim (pravilnim) oblicima, koji su prije glaziranja ukrašavani dekoracijom koja bi se u njih urezivala, gravirala ili otiskivala. U početku se svaki komad Ting posuđa pojedinačno gravirao i pekao u zasebnom kalupu. Kasnije su korišteni kalupi za dekoraciju, a posuđe se peklo u velikim količinama što je omogućilo masovnu proizvodnju. Budući da su često primjenjivali ponovno pečenje, rubovi otvora posuda bili su hrapavi zbog nepotpunog glaziranja, stoga su obode često obrubljivali zlatom, srebrom ili bakrom.
Istančano i nježno posuđe kremaste glazure, raznih nijansi zeleno-plave i vrlo blistavo, izrađivalo se u radionici Chü. Specifična boja dobivala se dodatkom nekog od minerala u glazuru (ahat, karneol), te su postojala četiri tipa glazure: nebesko plava, boja safira, mjesečevo bijela i tirkizna. Budući da je proizvodnja Ju posuđa trajala kratko vrijeme, ono je vrlo rijetko, te se smatra pravom dragocjenošću drevne Kine.
Posuđe je specifično zbog tzv. flambé-efekta, tijela posude prošaranog grimizno crvenom bojom. Taj efekt postizao se dodatkom strugotina bakra u glazuru. Opisivali su ga da je blistavo “poput vatre zalazećeg sunca”. Glazura se radila u bojama: mjesečevo bijela, nebesko plava i ružino purpurna. Svaki primjerak Chün porculana je unikat, te je još u ono vrijeme bio vrlo cijenjen i radio se isključivo za carsku obitelj.
Osobitost Ke porculana je efekt raspucale površine posude te je poznat kao “zlatni konci i željezne žice”. Naime, njegova ispucana površina nalikuje na mrežicu tanke željezne žice ili zlatnog konca. Boja glazure je prašinasto zelenkasto plava, svijetlo zelenkasto plava ili žuta.
Radionicu Kuan pokrenuo je dvor gdje su se njihovi proizvodi isključivo i koristili, te ih stoga nije bilo na tržištu. Gusta glazura ovog posuđa ostavljala je dojam istančanog zelenkasto bijelog žada. Posuđe Kuan karakterizira i dekorativni uzorak vrlo malih površinskih napuknuća poput ledenih pukotina koje se preklapaju.
Višebojni porculan
Sljedeći korak u razvoju proizvodnje porculana bilo je ukrašavanje posuđa dekoracijama u raznim bojama. Problem se nije mogao riješiti ukrašavanjem bojama na nepečenoj posudi, nego su se keramičari dosjetili da na već bijelo-glazirani porculan nanesu drugu glazuru-emajl u raznim bojama. Takva proizvodnja bila je tehnički mnogo teža jer je zahtijevala dva pečenja. Dio postupka bio je isti kao i za plavo-bijeli porculan: dio uzorka u plavom bojao se ispod glazure (jer nije bila otkrivena plava boja koja bi se nanosila na glazuru), zatim je slijedilo glaziranje i pečenje na visokoj temperaturi. Nakon pečenja dolazilo je bojanje crvenim, žutim, zelenim i ljubičastim emajlom preko glazure, a posuda bi se ponovno pekla na nižoj temperaturi, 800-900 °C.
S vremenom su se razvijali različiti načini kombiniranja plave boje ispod glazure i emajla u boji. Početkom XV. st. nastala je tehnika poznata pod nazivom doucai, u prijevodu “boje koje se nadmeću” ili “kontrastne boje”. Plavom bojom bi se ocrtale konture prije prvog pečenja, a bojama preko glazure dovršavao bi se dizajn. Preciznost potrebna za ovakav tip ukrasa činila ga je vrlo teškim i skupim. Većina primjeraka ukrašena doucai metodom je malih dimenzija upravo zbog skupocjene izrade.
Porculan dinastije Ch’ing (dinastija koja je prethodila modernoj Kini) nadmašio je tehniku proizvodnje iz prethodnih razdoblja. Zahvaljujući novim mjerama za dodavanje sastojaka i kontrolu temperature peći, obrtnici ne samo da su poboljšali kvalitetu bojanih glazura nego su također stvorili više od stotinu boja emajla i nekoliko tipova emajla bez sjaja. Budući da je otkrivena plava boja emajla, od tada se plava boja nanosi na bijelo glaziranu posudu, kao i crna boja.
Važno je otkriće neprozirnih emajlnih boja te nastanak nove tehnike bojanja fencai, u prijevodu “boje bez sjaja”. Iz stakleno bijele glazure dodavanjem arsena nastala je neprozirno bijela emajlna boja, koja se koristila kao baza za druge boje. Zahvaljujući uvođenju neprozirnih caklina, proširena je paleta boja, kao i finih nijansi i preljeva boja. Kako su u početku najviše korištene ružičaste emajlne boje, tako je ova tehnika najpoznatija po nazivu famille-rose (“ružičasta porodica”). Uz famille-rose tehniku, poznata je i famille-verte tehnika (“zelena porodica”).
Porculan je imao posebno mjesto u kineskoj povijesti, što možemo zaključiti po tome koliku je važnost imao za dvor – carski porculan izrađivao se samo za potrebe dvora. Za razne dvorske svečanosti (rođendane, obljetnice), izrađivale su se potpuno nove serije porculana.
Zahvaljujući tome što je sam dvor potraživao i poticao razvoj porculana, nastali su primjerci zadivljujuće ljepote, finoće i preciznosti izrade. Carski porculan se opisivao “bijel kao žad, sjajan poput ogledala, tanak poput papira i zvuka jasnog kao zvono”.
Osim po kvaliteti, porculan za carsku upotrebu razlikovao se od onog za puk po dekoracijama i slikama kojima se ukrašavao. Glavni ukrasni motivi carskog posuđa su zmajevi, feniksi i kineski bor, motivi koji predstavljaju dugovječnost, blagostanje, sreću, itd. Ukrasi na posuđu za prodaju i izvoz ukrašavaju ptice, cvijeće, prizori iz kazališnih komada, sablje, konji i ljudi.
Forma i boja carskog posuđa ovisila je o tome kojoj je svrsi služilo. Za dinastije Ch’ing, položaj carskog službenika određivao je boju i uzorak koji je mogao koristiti na stolu. Uzorak i slika na posuđu često su bili praćeni željama za dobru sreću ili za dug život, besmrtnost i bogatstvo.
Izrada porculana u Kini pokazuje kako jedna obrtnička djelatnost može postati puno, puno više – može postati prava umjetnost.
Autor: Dunja Rosić
